dovla.net

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

Sa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Moj drugar Pego, sigurno najaktivniji i najplodniji saradnik bloga sada je u punoj “literarnoj fazi”, ideje frcaju kao iskrice, radujem se svakoj njegovoj priči, kao i veliki dio čitalaca bloga, iako ima primjedaba da je “preplavio blog”, da je ponekad opširan ili da piše o temama i ličnostima stranim dijelu blogovske populacije. Radi se o zanemarljivom broju takvih primjedaba. Bilo bi lijepo kada bi i mnogi drugi čitaoci-saradnici bloga bili malo aktivniji, a blog se ne može požaliti na visok nivo spisateljskih sposobnosti brojnih saradnika. U tom smislu, prilažem jednu poruku koju je Pego danas dobio od doktora Dražena Zimonjića iz USA, koji radi na prestižnoj klinici u Bethesdi, Meriland, a koja može da bude poučna preporuka onima koji imaju i znaju šta da napišu, ali… Read more »

Nihad Šeremet pronašao je divan članak Gorana Despotovića, notornog antifašiste iz Beograda” sa proslave “Bitke na Neretvi” i vidjenja Bosne i Hercegovine “iz drugog ugla”:

Na ovoj internet adresi sam pronasao divan tekst i divne slike pod naslovom “Slobodna Teritorija” http://zokster.net/drupal/node/1259

Nihad Šeremet

SLOBODNA TERITORIJA

Tokom drugog svetskog rata po gradovima je vladao okupator sa svojim slugama. Vladali su strah, zebnja, napetost, osećanje prisutnosti zla. Za svakog antifašistu postojao je jedan san, jedna žudnja, jedna težnja - slobodna teritorija! To je značilo ostati u stalnoj opasnosti, izložen stalnom naporu, ali biti svoj među svojima, govoriti slobodno. Disati slobodno. Neocenjivo i ničim zamenljivo osećanje slobode! Prethodnog vikenda nas četvoro antifašista iz Srbije, iz SAFS-a i AFANS-a, bili smo u Bosni i Hercegovini. Prisustvovali smo jednom skupu, imali smo desetine susreta i spontanih druženja. I, naš zajednički zaključak bio je jednoglasan i nedvosmislen: BILI SMO NA SLOBODNOJ TERITORIJI! Read more »

Nedavno sam sasvim slučajno na blogu dovla, nabasao na poruku unuke Prof.Slavka Podkubovšeka-Kube u kojoj ona moli da joj, onaj koji to ima i može, pošalje sliku njenog dragog djeda i bosansko-hercegovačkog  sportskog radnika, profesora na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu,  smučarskog takmičara, trenera i aktiviste. Žao mi je da poruku nisam ranije pročitao jer bih ranije i reagovao.

Svi smo ga voljeli, a sa mojom porodicom Slokar imao je duge I posebne odnose, još od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Bio je veoma zanimljiv i društven čovjek, lagan u komunikaciji, vesele naravi i uvijek spreman da se priključi veselju i pjevušenju starogradskih pjesama.  Bio je zaljubljenik sporta, a posebno skijanja u kojem je svojevremeno radio kao trener (Smučarski klubovi SSK i  “Jahorina”), a i kao Generalni sekretar Smučarskog saveza Bosne I Hercegovine sve do 1978.godine, kada je  dužnost predao meni .

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici. Read more »

Danas me je obradovala jedna poruka koja me je podsjetila na sportsko poznanstvo staro više od četrdeset godina. Čini mi se da sam jednom nešto pisao na blogu o mojim vojničkim danima. Pred odlazak u vojsku, igrao sam rukomet za RK”Sarajevo”. Svake godine su se održavala svearmijska prvenstva u raznim sportskim disciplinama, a te godine je finale bilo planirano u Sarajevu. Sjećam se da je jedan major JNA (znam da se zvao Stevo) u Sarajevu, zadužen za sport, pokušavao da skupi rukometni tim za Sarajevsku vojnu oblast, pa je tako nas nekoliko “namjenski” poslano u Vinkovce.

Nakon samo par dana od dolaska na odsluženje vojnog roka, formiran je rukometni tim sa zadatkom da se što bolje pripremi. Bili su tu još Slobodan Janjić, Tomo Marjanac, Markus iz banjalučkog “Borca” i dr. Stavili su krevete u fiskulturnu salu i tako smo trenirali i igrali neke turnire 3-4 mjeseca. Evo nas sve četvoro na ovoj slici, tokom priprema, kada smo dio priprema “provodili” na gradskom bazenu. Read more »

Već se nekoliko puta na blogu spominje ime Čigi, te sam sklon da vjerujem da je medju nama dosta njegovih prijatelja, pa i ja koji sam sa njim proveo lijepo vrijeme i uz to popio i dosta “otkosa”.

Članak koji šaljem nisam niti napisao niti objavio. Sve su uradili drugi, a ja samo pomažem da se sjećanje na njega izvuče iz prašine i da se sjetimo da je taj divni i dobri čovjek živio medju nama.

Pozdrav, Vlatko Slokar

Iz knjige “Tragom smučarske staze autora Bore Radosavljevića, štampane povodom 55.godišnjice Sarajevskog smučarskog kluba, najstarijeg smučarskog kolektiva u Bosni i Hercegovini.

Dobar je bio naš Čigi

Bio jednom jedan Čigi, živio je i prerano posustao u životu. Visoko se penjao po Jahorini, Treskavici, Crepoljskom, prvo s drugovima, sa rajom s Mejtaša, potom sa sportistima takmičarima. Smučar je Čigi bio, i golman u Sarajevu, pa gimnastikom se bavio, učio djecu na logorovanjima na Boračkom jezeru, u Zaostrogu i drugdje kako se sport voli i drugarstvo kako se gaji, ljudi kako da žive u ljubavi. Read more »

Na web stranici New York Times-a na top listi ‘Most popular travel’ na prvom mjestu od 10 destinacija nalazi se ‘Ljeto na Balkanu’, tačnije u planinama Bosne i Hercegovine. Razlog da se prijedlog za putovanje u Bosnu nađe na listi sa Madridom, New Yorkom, Copenhagenom, Rimom, Londonom je ponuda ‘eko-avanture’ u prelijepim krajolicima Maglića, ‘Nacionalnog parka Sutjeska’ i drugih bosanskohercegovačkih planina u kombinaciji sa biciklizmom, raftingom, pecanjem, pentranjem uz stijene itd.

Uz web stranicu bh.tourism.ba, glavni magnet za usmjeravanje pažnje na našu zemlju je već legendarni Tim Clansy koji već godinama obavlja volonterski poslove nepostojećeg državnog ministarstva za turizma pokušavajući svijetu, a prije svega Bosancima objasniti da je naša zemlja neiskorišteni zlatni rudnik turizma …

Peace Dividend: Unspoiled Hiking in the Balkans

Published: April 20, 2008

LAST summer, an exploratory group of five hikers walked among the majestic, jagged limestone peaks of Sutjeska National Park, eventually ascending to the top of 7,828-foot Maglic, the highest mountain in the country of Bosnia and Herzegovina.

There, they enjoyed views of Montenegro, then the newest nation in the world (it is now second to Kosovo, which declared independence in February). Led by Mountain Travel Sobek (www.mtsobek.com), a United States adventure company, the tourists were part of the first American adventure-travel group to explore Bosnia since the Balkan wars of the 1990’s tore Yugoslavia apart. Read more »

Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.

Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.

Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas. Read more »

Prije četiri sedmice, Caki je krenuo na krstarenje Evropom i već je obišao nekoliko zemalja i desetak puta toliko prijatelja, a već je prešao preko 5.500 kilometara. Evo opširnog izvještaja sa dosta zanimljivih i aktuelnih slika uz obećanje nastavka (ili nastavaka) i dodatnih fotografija:

“Dragi Suada i Vlado, danas je tačno četiri (4) hefte kako sam “na točkovima”, red je da podnesem izviješće za protekli period.

Prije svega, još jednom čestitke i najbolje želje od Nene i svih Cakeljića pionirki Lari, juniorima Sanji i Bojanu, a onda posebno seniorskoj, da ne kažem veteranskoj ekipi - Suadi i tebi stari druže.

Nadam se da sve teče uobičajeno, Suada je jedva dočekala da krene tekma, ozbiljno je trenirala cijelu proteklu godinu pa treba sada da se iskaže. Ti si vazda “u pričuvi”, štediš snagu i za blog, pa sam izračunao da ćeš moći podnijeti, od mene neuobičajeni, malo duži text. Skoro ko da sam Pego, ili Paja, o Vlatku Slokaru da i ne govorim, članci su mu sve duži, sve više snijega, smrzao sam se ko pingvin na ovom zubatom proljeću, jedva čekam sliku palmi, plavog mora i bijelih galebova. Izgleda da u Edmontonu snijega preko krova, a zima traje godinu.

Ali, da krenem ispočetka, tj od teleće glavuše. Naručena, ponesena direktnim putem u Rovinj, ispečena u papirnoj kesi-i nestala prije nego sam stigao izvaditi fotoaparat. Nije ostalo ni za par žutih mrava. Sad tek počeh shvatati koliko je gladnih ljudi na svijetu. Read more »