dovla.net

Počeh kao Saramago ”Sva ta imena” i uplaših se od asocijacije i blizine genijalnog pisca.

Ali htjedoh da kažem da mi nismo u prilici da utičemo na izbor svojih imena a kamoli nadimke koji se, neprikosnoveno i u većini slučajeva opravdano, daju sa nekim razlogom, bilo sličnosti sa osobom koja ih nosi ili da bi se na neki način pokrili stvarno ime koje se odbacuje ili ne voli, takodje iz nekog opravdanog razloga. Negdje se više cijene ili lakše pamte nadimci od samih imena. Imena se daju iz milja i želje da dotična osoba ima sličan ili isti život po imenu onog kome je izvorno to ime pripadalo.

Kad neko da ime Andrej nije daleko da se asocira lik nezaboravnog Tolstojevog junaka, Omar pa da se nasluti sličnost sa egipatskim glumcem ili Muhamed što mu daje svetovni ili Aleksandar vladarski značaj…, ali, nekad se daju i komplkovana imena koja je teško zapamtiti ili pak kasnije izadju iz mode. Ima slučajeva da se ljudi i njihova imena nadju u nepoželjnom okruženju pa se nadimci prihvate kao spasonosno rješenje da ublaže antagonizme koja ta imena stvaraju. Takvih slučajeva je napretek. Za sve postoji neki razlog pa i za imena ljudi, pojmova i mjesta.

Čak postoje imena sela i predjela u Bosni koja nose vrlo pogrdna imena pa ih je sramota i izgovoriti, mada su upisana u sve geografske karte tog kraja, legalna i bez alternative. Priča se da je narod iz prkosa prema okupatoru, takva imena saopštavao u ovom slučaju austrijskim geografima i službenicima koji su vršili popis imena tih mjesta za upis u geografske karte idući od sela do sela. To je bila mala ali značajna osveta i protest.

Kada je riječ o Mirzi, pamtim da nije bilo osobe u školi koja ga je drukčije zvala nego Kilo. Čak me i njegova lijepa sestra Nagorka često u Parkuši ili na ulici kad me vidi samog, pitala: „A gdje ti je Kilo”? budući da smo se jedno vrijeme često vidjali i družili.

Mirza je bio lijepo gradjen jer se bavio plivanjem i vaterpolom /što mnogi sigurno ne znaju/. Ali kao i mnogi vaterpolisti bio je pomalo trapav i moglo se reći da je po snažnoj gradji ličio na dobroćudnog medu, pogotovo što je bio dlakav po grudima. To je u ono vrijeme, uz sportsku gradju, bio glavni adut na svim plažama. Ali, Mirza nije baš bio pretjerano okretan i spretan, što se primjećivalo u košarci i rukometu koji je nevoljno igrao, jer je znao da je u tim sportovima po malo „kilav”. To nije slučaj bio i u fudbalu, koji je volio i znao dobro da igra.

Eto, odatle Mirzi Idrizoviću i taj nadimak koji je u kasnijem životu možda nekom u nekoj prilici mogao pomalo da zasmeta, ali koji nije bio ništa strašno. Ja sam sa Zlatom bio prijatelj u toku cijelog života, od rane mladosti pa sve do njenog kraja, budući da smo bili najbliži susjedi i stanovali u Radićevoj 2. Tu nije bilo nikakvih formalnosti ili ustezanja, uzajamno smo se poštovali, voljeli i uvažavali pa zato nikad nisam osjetio bilo kakvu nelagodnost spominjući ime njenog Mirze, njegovim nadimkom jer je dobro znala da je on dio moje mladosti i koliko sam ja njega iskreno volio.

Jer baš to je, vratimo se gore spomenutom Tolstoju, slično kao i kod njegovog junaka Pjera Bezuhova, ta trapavost bila kontrast uz negovu veličanstvenu neiskvarenu dušu i blagu prirodu, koja je zračila sjajem i nevjerovatnom toplinom, što je njegovoj ličnosti davalo poseban šarm.

Nadimaka i to vrlo neobičnih i živopisnih, kod nas ima na svakom koraku. Pa, evo i kod mog uvaženog kolege, arhitekte Alikalfića, mada nikad nisam znao odakle mu je i zašto, jedan od nadimaka u mladosti dok smo igrali basket, pored Braco, bio pravo djevojačko ime „Ankica”, koje se kasnije s godinama potpuno izgubilo.

Varšava 31.03.08