dovla.net

Intervju sa Blagojem Bratićem, nekadašnjim uspješnim nogometašem N.K.”Željezničar”-Sarajevo a potom i uspješnim trenerom domaćih i inostranih nogometnih klubova.

1. Kako sada, iz ovih perspektiva, kada si prestao aktivno igrati i bavis se trenerskim radom, gledaš na fudbal kao varijantu za angažovanje mladog čovjeka ?

Blagoje: Teško je dati objektivan sud o stvari koja ti mnogo znači u životu i kojoj sam posvećen i sada, mislim da je fudbal dostigao neslućenu popularnost, veliki je to biznis i redovan posao za, malte ne, milione igrača.

1. Kaži nam nešto o tvojim fudbalskim počecima, pod kojim okolnostima se fudbal upleo u tvoj život ?

Blagoje: Sport i muzika spontano udju u dušu već od rane mladosti. U čovjeku se stvori nagon za tim aktivnostima koji ide dotle kao nagon za hranom i vodom. Na snimku Bratić na naslovnoj stranici tada najčitanijeg sportskog lista “Tempo”.

1. Ko su ti bili treneri i po čemu su se razlikovali ?

Blagoje: Malo je igrača u vrijeme moje karijere mijenjalo klubove, tako da je moja profesionalna karijera vezana isključivo za ŽELJU. Na početku mog profesionalnog igranja u rasponu od 2 do 3 godine ipak se promijenilo četiri, pet trenera. Vlatko Konjevod, Munib Saračević, Josip Babić - Cuki i Marsel Žigante.

Svi su imali svoje kvalitete a Konjevod je u to vrijeme značio za vrhunskog stručnjaka. Medjutim, najviše sam volio Saračevića koji me je promovisao u prvotimca.

1. Šta sada, nakon toliko velike vremenske distance možeš reći o Milanu Ribaru kao treneru, pedagogu i čovjeku ?

Blagoje: Poslije njih na kormilo dolazi legendarni Milan Ribar. U desetak godina treniranja, mene i mojih timskih drugova, ostavio je sjajne rezultate i odredio na najbolji način profesionalni fudbalski put svima nama.

(Na slici: Katalinski, Bukal, Ribar, Sprečo i Bratić)

Od golobradih mladića napravio je vrhunski tim koji zauzima značajno mjesto u istoriji fudbala bivse JUGE, a i šire. Janjuš, D.Kojević, M i F.Mujkić, Janković, Sprečo, Saračević, Katalinski, bili su maloljetni dječaci, a uz pomoć godinu ili dvije starijih Jelušića, Bukala, Hadžiabdića, Bećirspahića, Derakovića i mene, zatim Ivice Osima već tada evropske klase čije tri, četiri sezone igranja sa nama je ostavilo zaista vrijedne i vidljive tragove, ne samo u sportskom smislu.

Uz Osima je tada igrao i Rade Matić i Mišo Smajlović, Boris Bračulj, sjani igrači, ljudi i pedagozi. Taj tim je Ribar majstorski vodio više od 1o godina. Moram napomenuti i nezaboravnog Čiku Radovića koji je uz Lava Jašina bio jedan od najboljih golmana u Evropi. Ribar je sa svojim znanjem, umješnošću i stručnošću ubrzo napravio takav tim, koji je skoro deceniju dominirao u konkurenciji bogatih i veoma uticajnih timova: C.Zvezde, Haduka, Partizana i Dinama. Nažalost, uz nekoliko vicešampionskih titula ostala je samo jedna osvojena 72 godine.

1. Kada si postao svjestan svojih sportskih kvaliteta i koje su ti bile najjače igračke vrijednosti?

Blagoje: U Želju sam došao kao centarfor - golgeter da bi radi nedostatka visine a bogami i brzine bio vraćen u defanzivu, odnosno vezni red, od 1966 do 1974. odigrao sam skoro sve utakmice, najviše prsa u prsa sa tadašnjim vrhunskim golgeterima YU-lige a i protiv nekoliko evropskih i svjetskih klasnih napadača.

1. Koja su to igračka imena koja su ti ostala u dobrom sjećanju ?

Blagoje: U spomenutom periodu susreo sam se sa plejadom fantastičnih napadača. Da počnem od Haseta. Istina, samo jednu ili dvije utakmice, zatim tu su Galić, Zambata, Nadoveza, Hasanagić, Mojsov, Trivić, Musemić, V.Lalić, Santrač, Petković, Vladić i jos mnogi . Izdvojio bih Asima Ferhatovića koji je i u zrellijim godinama bio neuhvatljiv. On je bio neprevazidjena klasa, a ostali se nisu naigrali u našim duelima. (Na slici sa Vladićem).

Od stranih igrača spomenuću samo nekrunisanog kralja fudbala i najveće veličine svih vremena, legendarnog Pelea. Po njegovoj izjavi nikada nije imao korektnijeg i boljeg “čuvara” od mene. Kad sam mu zatražio dres on je insistirao da mu za uzvrat poklonim moj. Bio je to nekakav stariji i izblijedio dres koji je on veoma rado uzeo, a ja sam radi toga bio prilično postidjen.

1. Koji period svoje karijere izdvajaš kao najkreativniji i najuspješniji, za tebe i Klub ?

Blagoje: To bi se u potpunosti moglo reći za period od 1968 do 1973, iako je obilježen samo jednom titulom prvaka Jugoslavije. Tu su ipak i nekoliko vicešampionata u našoj Prvoj ligi, četiri do pet puta plasman u drugo, treće pa i četvrto kolo kupa UEFA . (Pehar za prvi Oskar mjeseca).

1. Tvoja utakmica zivota ?

Blagoje: Za moju igru na samo jednoj utakmici, skoro u svim sprtskim izještajima dobio sam maksimalnu ocjenu 10. Dakle nisam kao moj suigrač Janjuš, car, lav, dobio toliko maksimalnih ocjena. Čobo je zapravo u tome bio neprevazidjeni rekorder. Moja 1o odnosi se na utakmicu u šampionskoj godini protiv Maribora, u Željinoj pobjedi od 8:0, postigao sam dva gola, a 6 preostalih bili su takodje moja kreacija.

1. Šta je to što je bilo specifično, u pozitivnom smislu, za NK “Željezničar” ?

Blagoje: Željo je bio pravi Jugoslovenski tim i klub. Pripadnost željeznici učinila je da je ogromni broj uniformisanih imao nepodjeljene simpatije, a bilo ih je u svim dijelovima Juge. Iako nismo bili ljubimci tadašnjeg režima, bili smo rado vidjani gosti u gradovima od Maribora do Djevdjelije. Ćiro, a kasnije dizelka pripadali su kao i mi, svim vjerama i nacijama. To je bilo obilježje Željezničara, a i naše. Željo se iskreno volio i kao takav bio je trn u oku šovinistima i nacionalistima. (Snimak sa jedne klubske večere: sekretar Jaroslav Vokšal, predsjednik Hamdija Omanović, Saračević, Osim i Bratić).

1. Tvoj trenerski rad, gdje, kada i sa kojim igračima i u kojim klubovima?

Blagoje: Kad se generacija lagano osula, odlučio sam da se posvetim nekom dugoročnijem zanimanju i, naravno, moja odluka je opet bila vezana za loptu. Sa 3o godina starosti, počeo sam da vodim timove republičke i druge lige. Redali su se Elektrobosna Jajce, u dva navrata Brčko, Lokomotiva i Jedinstvo, Famos, GOŠK-JUG iz Dubrovnika, ISKRA Bugojno, UNIS i Željezničar. Znači, bio sam jedan od rijetkih koji je trenirao dva bosanskohercegovačka prvoligaša a i jednu utakmicu sam vodio i sjedio sam na klupi kao trener BH reprezentacije.

Paulo Penang Malezija, METRO LIONS i OSHAVA KIKS, Canada, su strani timovi koje sam trenirao. Ipak, Željo kojeg sam naslijedio od Ivice Osima, bio je vrhunac moje karijere.

Trenirati takve klase kao Škrbu, Janjuša, Berjana, Baljića, Šabanadžovića, Ćurića, Komšića, Baždarevića, Mihajlovića, Sliškovica i Stanića, bio je zaista veliki izazov, tim prije što su kao evropske klase bili nekoliko desetina puta manje plaćeni od onoga koliko su vrijedili

1. Da li se igrač fudbala u tvoje vrijeme igrajući mogao finansijski situirati ?

Blagoje: Samo rijetke ekstra klase mogli su da steknu neku materijalnu imovinu, ali, ipak nedovoljnu da bi obezbijedili egzistenciju.

1. Tebe bije glas da si simpatičan i covjek sa izraženim smislom za humor ?

Blagoje: Naš tim je obavljao treninge i pripreme na najprofesionalniji način. Bila je to zaista više nego vojna disciplina, a primjera radi, kad su mi se rodili i jedan i drugi sin, bio sam na pripremama podalje od Sarajeva. Nije bilo šansi da budem sa suprugom u tom najuzvišenijem trenutku, a odgovor na moje traženje za dva slobodna dana bio je negativan. U toj silnoj stegi jedini izlaz je zadržati vedrinu duha. Tako se i moglo jedino podnijeti monotonija u trenucima dugotrajnog trčanja, karantina ili izgubljenih značajnih utakmica. Bilo da si slušao nečije dosjetke ili da si ih lično izlagao. Ja sam pripadao ovim drugim.

1. Ispričaj nam neku anegdotu ili komičan dogadjaj iz tvoje bogate igračke karijere.

Blagoje: Sve moje anegdote bile su vezane za treninge, utakmice, putovanja.

Jednu Novu godinu dočekali smo u La Valeti na Malti. Sutradan, 1.januara imali smo sasvim beznačajnu utakmicu. Ribar je ipak napomenuo da se može popiti samo jedno piće i odmah nakon ponoći otići u krevet. U neko doba, primjećeno je da je društvo ipak preveselo, što nije sigurno od jedne čašice. Jedan od pomoćnih trenera prišao je mome stolu, a ono predamnom dobro otpijena boca Čivasa. Primjetivši njegovo čudjenje dao sam ekspresno objašnjenje, da se ipak radi samo o jednom piću. jer druge flaše nije bilo na stolu.

1. Najzanimljivija putovanja ?

Blagoje: Putovanja su ono što mi je činilo nemjerljivo zadovoljstvo. Teško je izdvojiti neke od njih. Od onih prvih po Skandinaviji, posjete eskimskim naseljima, pa do onih po Africi i Južnoj Americi. Najljepši utisci su ipak sa gostovanja u Brazilu, tih turneja koje se graniče sa fantazijom. U hladnim januarskim danima napuštali smo Sarajevo, a dočekivalo nas je žarko ljeto Rio de Jeneira, Sao Paula, Brazilije (glavnog grada) pa do Amazonskih prašuma. (Snimak sa jedne od nekoliko turneja po Brazilu: Corcovado, spomenik Isusu, zaštitniku Rio de Janeira).

1. Odlaziš li u Sarajevo, sa kim se tada družis i šta ti znače posjete gradu u kojem si stekao sportsku slavu i karijeru ?

Blagoje: Svakih 4 do 5 godina, odem na desetak sedmica u Sarajevo. Iako je tamo dosta mojih drugova, ipak to nije isto kao nekad. Mnogo je više nekih novih, nametljivih pa i agresivnih ljudi koji smatraju da istorija grada i kluba počinje sa njima. Izuzev starih Sarajlija, koji su po cijenu života, u neimaštini, gladi i ucjenama, ostali živjeti u voljenom gradu, rijetko će neko od novih spomenuti da su tu bili ljudi koji su grad napravili Olimpijskim, osvajali prvenstva JUGE, Evrope, pa i svijeta. Vješto se zaobilazi sve što je bilo postignuto u kulturi, muzici i sportu. Zaboravlja se da je Sarajevo išlo u korak sa metropolama poput Pariza, Praga, Beča itd. O tome nemaš kome, a bogami i ne smijes više ni pričati, tako sve što ti je ostalo je kafa u nekoj zaista uredjenoj gradskoj bašti, prazan pogled na uzvišeni Trebević, Crepoljsko ili Hum, a to je nedovoljno.

1. Imaš dva simpatična nadimka, “Uho” i “Grof”, kako si ih stekao ?

Blagoje: Svi moji suigrači imali su neke nadimke. Većinom su te nadimke donijeli sa sobom. Publika je takodje davala razne nadimke, a i igrači su ih nadjevali izmedju sebe. Tako su nastali veoma interesantni nadimci. Da pomenem neke: Čobo - Janjuš, Hadžija ili Eki - Hadžiabdić, Feler - Jelušić, Mane - Manijak - Bukal, Pike - F.Mujkić, Medo - M.Mujkić, Sepi – Sprečo. Iz poštovanja ću preskočiti nadimke našoj četvorici dragih koji nažalost više nisu medju živima. Kao veoma mladi preminuli su Bećirspahić, Deraković, Janković, Kojević i nedavno Krsmanović.

Svi naši dragi treneri koji su nas vodili najvećim dijelom naše karijere Ribar, Požegija i Kulović, su takodje imali nadimke.

Moji nadimci su podjednako korišteni kao Grof ili Uho. Nadimak Grof nosim još iz gimnazije, a za Uho, mislim da je nastao zbog mojih izrazito klempavih ušiju. Ovaj nadimak mi je dao Ivica Osim Švabo. U tom periodu morali smo da nosimo kratke frizure, pa su uši dosta stršile. (Na slici: Aco Ristić, Bratić i Ivica Osim - Švabo).

1. Sa kim se danas najviše družiš, ko su ljudi sa kojim održavaš kontakte ?

Blagoje: Moji drugovi većinom žive u Torontu i naravno, došli su iz Sarajeva. Mogu da budem sretan sa tim prijateljima i mnogobrojnom familijom. NIKOLA ILIĆ KIKO - skoro smo svaki dan skupa, tu je jedno vrijeme bio Vlatko SLOKAR koji je sada u St.Albertu kod Edmontona, Drago Mandić u Vankuveru, zatim Aco Cmiljić koji je u Americi. Sa Rutkom Saračevićem se vidim često, iako nas dijeli više od 4oo km.

Moram da napomenem svoje drage prijatelje Edu Agića, Vladu Ilića, Faruka Sofića, Mirzu Kulenovića čije prijateljstvo traje vječno iako je naklonjen FK Sarajevu, mog dragog komšiju Izudina Ibralića iz Šamca, sa kojim dijelim zajednički balkon i sa kojim se takodje dugo poznajem iz fudbalskih dana, te Kenana Gafića koji je “veliki” Željovac, Dr.Perušina Branu, Popovic Mišu i Mariju, te Dr Jolića. Eto, jako brojna i draga prijateljstva da nadoknade našu nostalgiju.

1. Koja je tvoja poruka mladim fudbalerima ?

Blagoje: Danas je fudbal velika industrija a prije 2o - 30 godina bilo je zaista samo nekoliko timova koji su angažovali kvalitetne igrače i dobro ih plaćali. Sada je otvoreno veoma veliko nogometno tržište, počev od Istočne, Srednje i Zapadne Evrope, otvoreno je na stotine timova koji igračima plaćaju milionske svote. Znači da je uz vrijedan i disciplinovan rad, mladim igračima gotovo zagarantovan solidan transfer.