dovla.net

Još mi pred očima svjetluca taj komadić prozirnog stakla. Gledao sam ga kao najveće čudo tehnike, kao preseljenje ljudi na Mars. Činio mi se da je najveći odraz mudrosti Tesle, Ajnštajna, Edisona, Simensa, Filipsa. U tom prozorčiću od nekoliko centimetara uzavrelo je plesala zelena nit. Širila se, skupljala, pa opet širila. Svaki njen pomak značio je još jedan korak u čudo tehnike. Bila je to za nas prva televizija, prvi ekran, displej. Znao sam satima da gledam u taj maleni prozirni otvor i da poslije s tugom odlazim kući jedva čekajući jutro. I kada bih sklopio oči vidio bih tu zamamnu zelenu nit, koja kao da me ja začarala i u svaki svitaj zore vukla ka stanu mog prijatelja Hasana. Na drugom spratu Istarske broj 18 ponovo bih bio ushićen kao nikada u kasnijem životu, ponovo bih bio zarobljenik bravuroznog baleta čuda elektronike. Znao sam da je to nešto posebno i nezaboravno, jer ne bi mu dali takvo ime - Magično oko!

Stajalo je to oko tačno na sredini izmedju ogromnih koturova na koje se nizala tanka plastična traka. Kada bi se koturovi pokrenuli, kada bi se začuo glas ili ritam muzike, onda bi magija podivljala. Po zelenilu oka znali bi koliko je plastična vrpca dobro zabilježila ono što nam je u to vrijeme bilo nepoznatije od prostranstva svemira. Ma, to je bio udarac, šok za nas male tehničke papke s Vrbanje! U istom trenu gledati spravu što se zove magnetofon i magično oko na njoj. Plašljivo bi hvatali mikrofon, još stidljivije isprobavali svoj vlastiti glas. I onda satima ostajali postidjeni kako sami sebi zvučimo. Tada sam otkrio da je moj govor ustvari mumljanje, koje me do danas nije napustilo. Uh, kako mi je glas tada bio odvratan. Kasnije sam nastavio da živim s njim. Šta ćeš kako ćeš, kad je tvoj rodjeni. Srećom, magnetofon je sprava koja samo ne snima, nego i briše. Bio sam najsretniji kada bi moje mumljanje pokrili nekom pjesmom Pol Enke, Pet Buna, Elvisija Prislija. Ništa bolje nije bilo ni s Hasanom. I on kao i ja stidio se proizvoda svog grla. Zato smo skontali, bavićemo se samo snimanjem muzike. Ali, kako kada nije bilo potrebnih kablova, kada je ulaz za žicu u magnetofon imao koliko hoćeš rupa?!

Pronašli smo neki stari telefonski gajtan, izvukli iz njega dvije bakrene niti i počeli eksperimente. Jedan kraj bakrene žice spojili bi za zvučnik starog radio aparata “Kosmaj”, a drugi polagano uvlačili u jednu po jednu rupicu na magnetofonu. S uzbudjenjem smo netremice gledali u naše magično oko. Ako bi se ono pokrenulo znali bismo da je “Kosmaj” ušao u carstvo tehnologije medju koturovima. Lagano bi pritisli na jednu tipku, što bi s velikim treskom uronila u unutrašnjost električne sprave. Vrpca bi krenula i mi bismo još jednom ulovili ono što je tada na svom programu vrtilo Radio Sarajevo. Nismo ni bili svjesni da smo tada postajali prvi audio-pirati, da smo bili pioniri u kršenju autorskih prava izvodjača i kompozitora. Srećom, tada ni drotovi pojma nisu imali šta je to magnetofon, a kamoli snimanje muzike sa radija na crno. Nastavili smo u svom gusarskom osvajanju i čini mi se da se nismo zaustavili do današnjih dana.

E, onda se pojavila jedna zgodna cura. Oči nam furale za njom. Ali, ko nas šiša, mi smo iz raje. Za mrak Vilsonova su mnogo privlačniji strendžeri, momci iz drugih kvartova i još koju godinu stariji, a valjda i iskusniji u radovima pod mirišljavim lipama. Frča, muka natjerala nas je da je pažljivo pratimo u zvjezdanim noćima na obali Miljacke. Lagano bi koračala svojim prekrasnim nogama do treće klupe od Vrbanje mosta. Tu bi se, s mrskim strancem, zaustavljala i onda satima sjedila u mraku. Ponekada bi stajala prislonjena na obližnju lipu. Kroz prokletu tamu naše oči nisu mogle dalje doprijeti. Samo smo mogli pretpostavljati šta se dogadja i onda proklinjati sudbinu što si Istarac ili Paviljonac.

S porazom se mire samo gubitnici, a mi nismo bili ti. Ne sjećam se više ko je skontao, ali to je bila ideja bolja nego pronalazak točka. One rupice u magnetofonu s magičnim okom, nisu bile samo za snimanje nego i za slanje zvuka. Naravno, ponovo nismo imali kablova. Snašli smo se tako što smo jednog dana od nekih poštara što su uvodili telefone u našoj raji, “posudili” tridesetak metara plavo-bijele žice. Hasan je imao neke stare zvučnike što smo ih mi u našim zanesenim tehničkim satima posvećenih Tesli, vadili iz raznih radija ili gramofona… Pažljivo smo studirali kako razvući tih tridesetak metara od Hasanovog prozora prema lipi što stoji uz treću klupu na Vilsonovom šetalištu. Nekako smo uspjeli da savladamo visoku krošnju ispod prozora, ali kako s kablom, preći preko ulice? Srećom, Vilsonovo je tada bio pravi raj pješaka. Automobil bi se pojavljivao jednom u dva tri sata. Neko se vješto popeo na grane stare lipe i uspio jedan od zvučnika zakačiti u sam vrh stabla okićenog gustim zelenim lišćem. Kamuflaža bolja nego u svim ratovima… E, onda je trebalo sve isprobati. Šta ako smo danima dumali za džaba? Gledam Hasana a on kao da očima kazuje stisni ti tipku, da čujemo hoće li muzika doći do druge strane šetališta. Ja stisnuh, brojim, kao da bacam kašikaru u vojsci, i onda sreća. Zagrmio je naš dobri stari zvučnik. Preostalo nam je samo da čekamo mrak i našu ljepoticu što je iznevjerila raju.

Bilo je nešto iza osam. Topla julska noć, djevojke u laganim haljinama ljetnim. Evo i nje. Ovog puta u;inilo se da je sa nekim novim. Frča je bila još veća. Išli su prema trećoj klupi. Noć je bila puna zvijezda i sa nasmješenim mjesecom što je kao prigušeni reflektor obasjavao prostor ispod lipa. Lijepo smo vidjeli kako su sjeli, zagrlili i onda - poljubac. To je bio detonator, signal za paljbu iz svih orudja. Otimali smo se oko mikrofona u Hasanovom stanu. Svako od nas je želio da kaže prvu riječ koja će pokvariti ljubavnu noć paru kojeg smo “mrzili” najviše na svijetu.

• Hej, ostavi to - grmilo je iz krošnje lipe.

Momak se ukoči, pogleda oko sebe i onda opet s olakšanjem uputi svoje usne njenim.

• Ponavljamo, ostavi to. Briši sa Vilsonovog!

Sad je već skočio kao razbješnjeli ris, što smo ga sa strahom gledali preparinog u našem Zemaljskom muzeju. Krenuo je lijevo, nigdje nikog. Brzo desno, opet nigdje nikog. Šuljao se prema debelom stablu lipe. Počeo kao vješti lovac tražiti plijen trčeći oko drveta. Opet ništa. Počešao se po glavi, prišao njoj što je skamanjena sjedila. Zapalio cigaretu, nervozno uvlačio dim. Potrajalo je to dvadesetak minuta. Strah od nepoznatog ipak je nadjačala vrelina njenih usana. Počela je njihova, a bome i naša igra. Pustili smo da ih vatra poljubaca odnosi u zanos ljubavi. I kada smo pomislili da su na vrhuncu, opet smo krenuli. Ovog puta jače i žešće.

• Koliko puta ti treba reći da OSTAVIŠ TO!!! Ponavljamo, OSTAVI TO!!!

E, sad je pukao. Od ugladjenog zavodnika postao je najgori kočijaš. Psovka je stizala psovku. Kao pas trčao je u krug.

• Ma, ko je to da mu j…

• Tvoje magično oko što te cijelo vrijeme prati!!!

• Jebem ti oko, naći ću ja tebe - urlikao je. Onda je zaskočio na zid kamenog korita Miljacke. Ali ni dole nije bilo nikoga. Opet trk oko lipe.

• Samo ti trči, prati magično oko i tebe i nju - grmio je naš zvučnik.

Na našu veliku radost njoj je već bilo dosta. Otrgla se od njegovog stiska ruke i potrčala prema ulicama našeg djetinjstva… Bila je i dalje lijepa kada bi je susretali, ali nekako manje važna i nikada je više nismo vidjeli na onoj trećoj klupi na Vilsonovu. Poslije nje naše magično oko imalo je koliko hoćeš žrtava. Mreža zvučnika sada se već proširila i na druge lipe.Vilsonovo je još dugo odjekivalo od naših glasova izgovorenih u mikrofon Hasanovog magnetofona uz veselo titranje magičnog oka.

… Igra života odvela me je u ovu super moderno opremljenu režijsku sobu u jednom velikom holandskom kongresnom centru. Pored sebe imam na desetine zadnjih krikova tehnike koji u sekundi mogu da snime bilo kakav zvuk, ali nijedna ta mašina budućnosti nije mi velika i vrijedna kao što je bilo magično oko na Hasanovom magnetofonu.

(Uz saglasnost autora, preuzeto sa web stranice www.vilsonovo.net)