“DANI” - Džamija u srcu Sarajeva
Napisala: Vildana Selimbegović u zadnjem broju časopisa “Dani”
Svojedobno je Nijaz Duraković imao običaj (uprkos oficijelnom komunističkom mraku) studentima FPN-a objašnjavati kako je največi kvalitet Sarajeva što se sa svakog prozora u samom srcu grada jednim pogledom mogu obuhvatiti tri bogomolje, predstavnice tri od četiri najveće svjetske religije. Bila je to, naravno, zamka za studente: redovno je neko dobacivao: “zaboravili ste Jevreje” ili “zaboravili ste katedralu” ili “a crkva na Čaršiji”… Slijedilo bi predavanje prvo o hrišćanstvu a potom o Sarajevu, pravoslavnim i katoličkim crkvama, džamijama, sinagogi i na kraju obavezni, i tada već podobro isprani zaključak: Bosna je i srpska i hrvatska i muslimanska i svih drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive. Sarajevo je, je li, bilo slika i prilika te Bosne i Hercegovine, grad koji se i za olimpijadu reklamirao svojom multikulturom iako je, recimo, te olimpijske ‘84. imao ravno 81 džamiju, što je daleko nadmašivalo broj svih ostalih vjerskih objekata.
Danas Sarajevo ima 96 aktivnih džamija, dvije koje treba rekonstruirati jer su srušene i jednu koja se tek počinje graditi, a u planu su još… Zapravo, nije važno koje su sve u planu i hoće li, kada budu sagrađene, a nema sumnje da će biti, predstavljati bisere islamske arhitekture ili pak biti primjer kiča i neukusa. Nisu čak važne ni floskule o redu i zakonu iza kojih se graditelji - Islamska zajednica BiH i njezin Centar za islamsku arhitekturu - zaklanjaju: važan je konačni rezultat prema kome Sarajevo gazi krupnim koracima postajući muslimanski grad.
Nije, naravno, ovdje riječ o činjenici da je još od rata Sarajevo dramatično promijenilo svoju etničku sliku. Nije uopće ni sporno da su Bošnjaci velika većina u Sarajevu i, valja priznati, nema mjesta nekoj velikoj sumnji da je svaka od novosagrađenih džamija nastala kao rezultat potrebe džematlija da tik do kućnih vrata imaju i svoju džamiju. Čak bi se (istina nategnuto) dalo progledati kroz prste i svim onim postratnim gradskim i kantonalnim vlastima koje su pozivale Srbe, Hrvate i ostale da se vrate u ovaj grad a Boga tj. Allaha molile i procedure otežale do unedogled samo da im taj povratak ogade. Ne, nije više problem ni kada se usred nekog javnog skandala zbog guranja amidžića i daidžića na poslove u organima uprave ustanovi da je bez radnog mjesta ostao neki vlasnik prestižne svjetske diplome, uz to još nebošnjak.
Poslijeratna sarajevska bošnjačka vlast se i izgradnjom džamija u gradu iživljava nad nemuslimanima, i to tako što od Sarajeva pravi bošnjačko Trebinje ili bošnjačku Čapljinu. Ni Bošnjaci (a kamoli preostali Srbi i Hrvati) sarajevskog naselja Breka prije nekoliko godina nisu smjeli ni pisnuti kad je među zgradama, na mjestu gdje je decenijama bilo igralište za djecu, počela nicati - džamija. Isto danas važi i za stanovnike drugog sarajevskog naselja Ciglane, gdje su udareni temelji za džamiju na mjestu gdje nikad nije bila, pozicioniranu taman tako da će postojeći lijepi mali tržni centar uskoro biti zatvoren.
Danas je u multietničkom Sarajevu neoprostiv grijeh, antibošnjaštvo, čak islamofobija uopće spomenuti količinu decibela koje isijavaju iz zvučnika u vrijeme ezana. Da, to je ono isto Sarajevo koje s gnušanjem govori o Miloradu Dodiku kada ga nazove Teheranom, ono Sarajevo koje će zdušno skočiti u odbranu svog vjerskog poglavara kada ga taj isti Dodik optuži za miješanje u politiku i ono Sarajevo koje neće pristati da se suoči s već odavno nespornom činjenicom da svojoj djeci dekretom oduzima prostor za igru i zauzvrat im nudi prostoriju za molitvu. Štaviše, šutke će pasti pred drskom logikom izvjesne direktorice Javne ustanove “Djeca Sarajeva” i anonimusom od ministra Safetom Kešom koji se i ne obaziru na stavove roditelja čijoj djeci su odlučili igračke zamijeniti Ilmihalom. I to je po zakonu.
Sve što se danas radi od ovog grada po zakonu je i ma kako nebitno bilo je li to zakon ratni ili poratni nije se zgoreg prisjetiti da te zakone donose ljudi. Većinom glasova. Što će reći da se muslimanija u Sarajevu, sviđalo se to nama ili ne, sprovodi u ime svih nas. S džamijom u srcu. Nimalo nas ne pravda činjenica što ćemo komšiju nebošnjaka ljubazno pozdraviti kada se sretnemo pred obdaništem-mektebom ili što ćemo nadglasati zvuk ezana da bismo upitali za junačko zdravlje.
otvoreno: 1204 puta
subota, 12. april 2008 u 05:26
za sve one koji “placu” a realnost je druga!
nedelja, 13. april 2008 u 00:50
Stvarno, “imamo” u svakoj općini po jednu bolnicu ili lijepi Dom zdravlja, koji bi trebali biti do kućnog praga, pa od preostalog novca od donacija zidamo vjerske institucije. Hajde da upitamo gradske i urbanističke očeve ima li smisla i dalje graditi. Kada je čovjek bolestan šta mu je više neophodnije: bolnica ili vjerska ustanova…..
nedelja, 13. april 2008 u 01:14
Za Zoku Jarane, ako si rodjen u Sarajevu, reci mi koliko je džamija bilo 1954 , 78 79 83 ? Znaš li koliko je crkava bilo ? Nemaš pojma … E, sada kad smo se ispalili (ovo nije naš rat ) pričaj mi o realnosti… Ajd mi kaži kad i zašto si se ispalio iz Rajvosa , a sada punim ustima pričaš o REALNOSTI (ako živiš u Sarajevu preskoči ovaj komentar) Jan
nedelja, 13. april 2008 u 07:32
Moj prijatelju Jan, puno pozdrava, zdravlja i sreće želi ti Zoka (Sabahudin) - komentar 0000000000000, šta je pisac htio da kaže?????
nedelja, 13. april 2008 u 08:26
Za mog jarana Jana, pa fino ti piše od Vildane 84. imalo je 81, a danas 96. E sad šta je tu sporno? Ja ne napisah, drugi napisaše, e sad kad bi se novci pomnožili sa brojem džamija ili drugih vjerskih objekata, vjeruj mi da nikada ne bi mnoga sirotinja uzela stare kifle obješene na kontejneru koje moja mati objesi (ne baci) i za nekih 10-15 minuta tih kifli nema više, moj prijatelju. Ispade što se više molimo svemogućem više i sirotinje IMAMO. Moje zanimanje nikada nije bilo da brojim koliko vjerskih objekata je bilo u Sa, nego sam gledao koliko je bilo dobrih ljudi u tom istom gradu. Samo još ocu i majci vjerujem tamo!!!!!! I meteorološkoj prognozi!
nedelja, 13. april 2008 u 16:10
Ovo sto procitasmo je politicka realnost u Rajvosa,
rezultat vladavine nacionalnih i korumpiranih stranaka. Htio sam smo reci da je oduvijek bilo sljama u Sarajevu koji je sad na vlasti, nazalost.
Jos u Gradu ima prave raje , dobrih, postenih i kreativnih ljudi. Nemojmo ih otpisivati samo zato sto smo mi otisli u “obecane” zemlje.Ne brinu me nove bogomolje (nafatace i kojeg vjernika za dzume i mise), brine me radjanje novih generacija koje nemaju blage ideje o proslom, skromnom, ali slozicete se, lijepom zivotu. Daklem Zoka, pisac je htio da kaze da jedan grad ne cine politicari, dzamije i crkve, kriminalci i ubice, cine ga LJUDI, moji i tvoji prijatelji, bivse ljubavi, rodbina, profesori… Cine ga DJECA kojima treba pricati kako je bilo u doba dostojanstvenog zivljenja… Mozda nesto i ponesu u buducnost,pa mozda i u Kanadu… Toliko dobri moj Baho, samo sam to stio kasti o realnosti Jan
nedelja, 13. april 2008 u 20:44
Živio je i ostati će živjeti u mojim mislima.
T I T O
Bilo je to vrijeme bezbrižnosti i znala sam šta mogu i koliko hoću.
Ljudi, ako smo još ostali ljudi: volite se
nedelja, 13. april 2008 u 21:03
Gospodo i drugovi,moramo prihvatiti realnost.Danas imamo već Pravoslavnu Republiku Srpsku ,uskoro Katoličku Republiku Herceg Bosnu i Islamsku Republiku Bosnu. Ostalima se piše -zna se.Kud koji ,mili moji. Pa neka im je svima berićetno.
nedelja, 13. april 2008 u 22:00
Jan, znači mislimo isto!!! Sretno, puno zdravlja!
ponedeljak, 14. april 2008 u 04:49
Pa iz istog smo grada, frajeru…
ponedeljak, 14. april 2008 u 20:30
Jan tacno tako samo sa jednom razlikom,ja Tebi zazeli puno zdravlja a ti meni “frajeru”.Nema veze, salim se naravno……vozdra!
utorak, 15. april 2008 u 05:01
Za sve ostale gradove, drzave - mogu priznati realnost koja me nikada nece doticati, ali sve
ono sto se zbiva u Sarajevu me dotice i strasno boli, pogotovo sto se taj moj grad zatvara u svoju ljusturu i sto ga neki drugi ljudi boje i slikaju na nama sasvim strani nacin.Osjecam da se polako zatvaraju vrata multikulturi i statusu otvoreg grada na koji smo mi navikli.(slika o obdanistima i skola dovoljno ukazuje kuda nas to sve vodi)
Kada mi neko kaze sa slijeganjem ramena “pa to je danasnja realnost Sarajeva”, ali zasto mom Sarajevu da se kapa takva kroji, i stvara mi osjecaj da kao bezbozna necu vise biti dobrodosla.
Samo moje bolno razmisljanje na ovu temu, kojoj nema kraja..
Lajla K.
utorak, 15. april 2008 u 23:39
Na zalost realnost je mnogo gora nego sto to magazin Dani pise i ocjenjuje, ne samo u ovom broju, nego i u njegovih posljednjih 600 brojeva.
Naivni citalac Dana koji nije upoznat sa politickom situacijom Bosne i Hercegovine bi mogao doci do zakljucka da ti ljudi dole uglavnom zive u bratsvu i jedinstvu i da je tu mali broj ekstremista koji pokusava sve to da naruse. Ipak nas cijelokupan narod dokazuje nama naivnima jos od prvih posljeratnih izbora, pa sve do ovih posljednjih da nas je sve manje i manje koji vjeruju u neki zajednicki zivot. Sto rece Brega jednom bas za te Dane, kada je prije samoga rata bio organizovan miting za mir u Sarajevu, doslo nas je 15 hiljada gradjana. Moze se reci, 15 hiljada gradjana je veliki broj za jedan takav skup, al’ kada bi ga organizovao u Donjem Vakufu. Poslje svega ovoga sto nam se izdesavalo u zadnjih 18 godina, cini se da nas je bilo dosta zalutalih na tom skupu od 15 hiljada za mir.
ponedeljak, 21. april 2008 u 07:10
DRAGI MOJI SVI ODA’VLE (HE)
MA KAZEM JA VAMA ILEGALA JE ZAKON…LAKAPO,
GEOMETRIJSKOM PROGRESIJOM RASTE…PA ONDA JEDNOG DANA…KAD ODU PAMET U VUSHUGLA…
SVE TAMO SE RADI PO UPUTAMA ODA’VLE (NOVI PRAVOPIS)
ZNA SE I CJENOVNIK POJEDINIH SERVISA I USLUGA DA TAKO IZGLEDA , KAKO ONI HOCE…