dovla.net

Uletio sam kao metak u dosad najljepši dan u ovoj godini. Otoplilo, puno sunca i životnog naboja. Pupoljci nestrpljivi da izadju iz svoje adolescencije. Kosilica u rukama mlade poljske seljančice, proizvodi nesnosnu buku u velikom vrtu kuće u kojoj živim, u penthausu na petom spratu sa pogledom na kuću mog prvog komšije, Jana Sobijeckog drugog, koja je istini za volju dvorac “Villa Nova” i zato ipak znatno ljepši, bogatiji, veći i luksuzniji od mog.

Ali pitam ja vas, šta bi on, nekad kralj Poljske, sada dao da je na mom ili vašem mjestu za ovaj jedan jedini ljetni dan koji je pred nama, samo da je živ i da może da ga sa užitkom potroši.

Briga me, zato, za mrtve kraljeve. Važno je biti bilo ko živ i u igri. Čak i bez onog “bolje pijan nego star”. Može to i tako da prodje. Čak biti i neki stari siromašni i trijezni emigrant, ili raseljeno lice sa Balkana, sa kakvim-takvim zdravstvenim kartonom koji mu daje neke skromne šanse.

Ali, važno je samo biti živ i prisutan.

Ostalo je samo prazna priča, luk i voda.

Čim kažem “luk”, bilo gdje da se nadjem, čak i na najotmenijem ručku medju ljudima koje većinom vidjam prvi put, tada me niko,…ama baš niko,!!!?, ne može da zaustavi da počnem da pjevam, zamisljeno, sebi u bradu, kao sam za sebe, onu Pery Commovu stvar koja se vrtila na radio reklamama krajem pedesetih i obarala sve njegove fanove, medju kojima sam bio i ja;

…”And look…. ,and look…, my heart is an open book, ….I.. looooooove, nobudy but you.”

Tada me obavezno svi u čudu pogledaju, misleci da sam neki pacijent na zasluženom kućnom odmoru i da je to neki iznenadni, blaži psihodelični napad. Pa, kad većina njih zatečena, trazeći za to neko objašnjenje, skrene pogled prema Mirjani, koja je na to već navikla i potpuno nezainteresovano, u duhu svog imena, mirno sjedi i tome apsolutno ne pridaje nikakvu važnost, nastave bez komentara da klopaju, ili bar da se prave da ih to ne tangira i da je sve ok.

Moram da priznam da u tome bezgranično uživam. Sve je na granici ekscesa, ali uljudno uz dobru melodiju i ne tako lošu interpetaciju. Čak, ako se nadjemo i u stranom društvu te zbog nejasnoće ili nerazumijevanja jezika, izostane ona važna veza koja apstraktno povezuje ova dva pojma, koje namjerno podvodim pod isti suncobran, onda Mira razjasni šta je “luk” a šta “look”. Uglavnom, svi to onda, manje više, prihvate sa simpatijom, ali i sa uvijek nekom neizostavnom patološkom sumnjom u ovu moju patološku reakciju na rijec “luk”.

Dakle, oprostite na ovoj maloj digresiji, jer strast je strast i vratimo se temi.

Seljančica, mlada, jedra, u farmerkama, blago raskopčane bluze, plave, dugačke kose, koju zabacuje kad god se okrene da kosi u drugom pravcu i izvije se od pete preko kuka i struka, tu u dvorištu tako reći na dohvatu moje ruke, napravi dar mar u mojoj svjesti i potsvjesti. Čak sada, dok ovo pišem i dok je i ne gledam, mogu da je zamislim. A, tek kada prestane da kosi i nastane nesnošljiva tišina, sa nesnošljivo opojnim mirisom pokošene trave, ona se nesnošljivo zadrži u mom sjećanju, kao slika koju, kadkad, samo za trenutak, zaustavi nevrijeme na putu izmedju satelita i mog tv ekrana. Čak samo i za taj kratki trenutak, pa je dovoljno otrovno i provokativno.

Dokle će, majku mu, žene da vladaju svijetom.

Pogotovo kad je lijep, sunčan dan i kada proljeće ponovo nezadrživo teče mojim žilama i krvnim sudovima, puneći ih još uvijek, iznenadno i nepredvidljivo, svom svojom životnom snagom.

Pozdrav, Pego

P.S. Posvećeno mom dragom prijatelju Ćusti koji zna pažljivo da čita, a naročito i da piše, svaki put sve ljepše i ljepše, na opšte zadovoljstvo mnogih čitalaca bloga i mene lično, koji u svemu što je pozitivno i dobronamjerno, vidi neuništivi trag sarajevskog duha koji je me/h/lem na još uvijek otvorene rane.