Goran Kulenović: Lijepo priznanje
Stigla je jedna simpatična poruka iz Vancouvera, ne samo zbog pohvala blogu. Naime, Goran navodi da su mu otac i stric bili kajakaši u Brodarskom društvu “Galeb” pedesetih godina. U to vrijeme “Galeb” se nalazio u Čobaniji (na uglu Tome Masarika i Dobrovoljačke) gdje sam i ja stanovao, pa je to bilo zgodno mjesto da se provede vrijeme, osobito u hladnim zimskim danima. Bilo je nekoliko sekcija, a mi mladji smo najviše bili aktivni u modelarskoj sekciji. Medjutim, krajem pedesetih, tadašnji sekretar kluba Ljubo Bruvo zvani Čarli saopštio nam je da se priprema kurs za jedriličare i da se traže kandidati. Prijavio sam se i krenuli smo na Jablaničko jezero (kod Ostrošca) gdje su nas 7 dana učili kako se jedri (bilo je 7-8 jedrilica tipa “Šljuka”), a sedam dana smo “regatali”.
Moj kormilar je bio Janči (zaboravio sam pravo ime), a ja sam bio “flokista” (upravljao sam prednjim manjim jedrom koje se zove flok). Nakon sedam regata, postali smo prvaci Bosne i Hercegovine. Slijedeće godine, ponovo sam išao na prvenstvo, ali kao kormilar i tada smo osvojili treće mjesto. Kada sam kasnije nekome pričao da sam bio prvak Republike u jedriličarstvu, malo ko je vjerovao. Eto, mala digresija, a evo i Goranove poruke:
“Dragi čika Vlado,
lično vas ne poznajem, ali ste mi odmah postali dragi zbog samog načina na koji ste povezali ono najbolje što je Sarajevo imalo - ljude ! Dosta sam mladji od vas (četrdeset mi je godina) ali većinu vaših prijatelja sa bloga znam ili kao roditelje mojih prijatelja i poznanika ili kao prijatelje i poznanike mojih roditelja - a i oni koje ne znam su mi nekako bliski i pričaju na način na koji se pričalo u mojoj kući, jezikom u kojem nema loših i pogrdnih riječi, i koji nam omogućava da se lijepo razumijemo i dogovorimo. Hvala vam na blogu i podsjećanju na mnoge dobre ljude, od kojih nažalost neki više nisu medju živima i ulivanju nade da devedesetih godina “normalni” ljudi ipak nisu u potpunosti potučeni - volim vjerovati kako smo se samo “povukli radi pregrupisanja”.
Nemoguće je ne primijetiti koliku ulogu je kod vas u formiranju ličnosti a i neraskidivih prijateljstava odigrao sport, onaj u kojem se takmiči i trenira sa srcem, u kojem se protivnik poštuje i cijeni i u kojem je druženje iznad svih rezultata. I u ovim malim peckanjima izmedju “Mlado Bosanaca” i “Bosnaša” na vašem blogu vidim upravo taj sportski duh i bezgranično poštovanje koji jedni imaju za druge. Moj otac i stric su pedesetih godina bili kajakaši u sarajevskom Galebu, i sportu su pristupali na jednak način kao i vi, kao viteškom nadmetanju, dok je već u mojoj generaciji taj duh polako blijedio (igrao sam stoni tenis u pionirskom pogonu STK Bosna i košarku u kadetskom pogonu KK Željezničar)! Sport je napredovao, trenira se više i možda bolje, hrani se kvalitetnije, naučnici u laboratorijama prave šampione i povratka na staro jednostavno nema, ali se ni stara vremena ne smiju prepustiti zaboravu - i za vašu ulogu u tome, još jednom hvala.
Goran Kulenović , Vancouver, BC