dovla.net

Ličnost koja je u posljednje vrijeme dobro “uzdrmala” blog svojim nostalgičnim porukama, izazvala proturječne (pozitivne i negativne) komentare i probudila emocije mnogih čitalaca - glumac Jasmin Geljo, zaslužuje malo detaljniji prikaz njegove ličnosti i karijere. U prilici smo da objavimo kratku storiju ispričanu Jasminovim riječima (uz pomoć novinarke Adise Bećiragić iz MAX magazina), ali i ilustrovanu desetinama fotografija od kojih neke koristimo uz ovaj prilog, a većina se nalazi u albumu:

Glumac JASMIN GELJO, član nekad iznimno popularne Audicije, koji od 1992. živi u Canadi, prvu ulogu u Americi, u filmu Čuvari mira, dobio je - slučajno

Ko se još sjeća Audicije? Ili, možda bi bilo bolje pitanje: A ko se ne sjeća? Pita li se iko gdje je završila ekipa sjajnih, tada mladih glumaca Akademije scenskih umjetnosti. U dalekoj Canadi našli smo jednog od njih. Jasmina Gelju, u čuvenoj Audiciji poznatog kao Roki.

Iz Sarajeva je otišao 4. aprila 1992. godine, dva dana prije rata, s bivšom suprugom. Otišao je u Crnu Goru i Beograd misleći, kao i mnogi drugi, da će se vratiti za četiri-pet dana, kad se situacija sredi.

“Psa sam ostavio kod sestre da ga pazi dok se ne vratim. I tako, dan za danom, a u Sarajevu situacija sve gora. Kad smo konačno shvatili da više niko ne može zaustaviti užas, iskoristili smo ranije poznanstvo s kanadskim konzulom u Beogradu koji nam je ubrzao proces odlaska s godinu dana na šest mjeseci. Već 23. novembra bili smo na aerodromu u Torontu.”

U međuvremenu je iz Sarajeva izašla njegova sestra, ali i njegov pas, pa se na minus beskonačno u Canadi našla cijela porodica.

Prve muke počele su već na aerodromu. Pas nije mogao u izbjeglički centar. Padali su razni prijedlozi kanadskih vlasti od kojih je jedan bio da psa mogu besplatno uspavati.

“U prevodu, ubiti ga. Rekao sam ženi da idemo nazad. Ipak, rješenje je pronađeno. Psu je omogućeno da bude mjesec dana u prihvatilištu za pse dok se mi ne snađemo. Ali, bili smo obavezni donositi mu hranu. Sljedeći dan sam shvatio da je prihvatilište od izbjegličkog centra udaljeno kao Konjic od Sarajeva, a ja ne znam nikog u ogromnom petomilionskom gradu”, priča Geljo.

Dakle, prva zgrada koju je porodica Geljo na svojim izbjegličkim putešestvijima upoznala u Canadi, nakon aerodroma, bilo je prihvatilište za pse.

“Izbjeglički centar je priča za sebe. Bio je to šok. Nema rase koje nema i jezika koji se ne priča. Sve ovosvjetske izbjeglice izbezumljenih pogleda, bez znanja jezika, na jednom mjestu. Geto. Zajedno na ručak, kupanje, ponekad u zajedničkom kupatilu za oko četrdesetak porodica. Sobe puna raznih malih gmižućih stvorenja u kojima prednjače žohari, a osoblje doma naoružano osmijehom.

Tada mi još nije bio jasan taj blazirani osmijeh. Ljudi su mi izgledali nevjerovatno srdačni i ljubazni na svakom koraku. Da čovjek ne povjeruje. Tek nakon nekoliko godina sam shvatio: Smiju se jer moraju. Ako ih šef vidi namrgođene - ode posao. Valjda je i to jedan od razloga zašto svaki četvrti Kanađanin ima mentalni problem. Smiju se i rade neke stvari, ne zato što vole, nego moraju, a život skup - strahota.

Bilo mi je veoma drago kad sam otišao prvi put u USA i shvatio da su tamo 12 puta luđi. Žao mi je što to nisam u mladosti skontao. A tek njihovo obrazovanje… Na nivou, najgore propalice iz naših škola. Naravno, shvatio sam zašto je sve tako. Njima ne trebaju obrazovani, već polupismeni ljudi, da ih mogu lakše kontrolisati. Trebaju jeftinu radnu snagu koja radi, šuti i zadovoljna je mrvicama. Uspijeva im to u većini slučajeva. Ovo je jedan savršeno postavljen eksperiment.”

Istina, kaže Geljo, ovakav recept malo teže prolazi kada su Balkanci u pitanju. Vjeruje da je razlog tome silna izmiješanost gena.

“Mi kada se volimo, volimo se do ludila. I obratno, naravno. To ljudima ovdje nije jasno. Ali nisu oni krivi. Stvarno su ograničeni k’o balkoni. Nije ni čudo što su naša djeca, mahom, najbolji učenici u ovdašnjim školama. Čak su bolji i u engleskom jeziku. Ali ljudi rade, ne zabušavaju jer ne smiju. Izgubiš li posao, možeš brzo izgubiti sve što si, eventualno, stekao. Ipak, u USA je mnogo, mnogo gore. Ipak, da ne griješim dušu, hvala ovoj zemlji u moje i ime drugih naših poštenih izbjeglica, što su nas prihvatili i dali nam sigurnost.”

Nakon godinu dana života u Canadi, Jasmin se razvodi od supruge i počinje raditi. Poslove nije birao. Radio je kao zidar, čistač, prodavač, a od svih najviše pamti čišćenje dimnjaka iznutra. Zgrada od 70 spratova, dimnjak prečnika osam metara, a on kao Spiderman visi na sajli i gleda u dubinu dimnjaka kako kroz nekakve male rupe ulazi svjetlost, pa izgleda kao laser.

“Totalno nestvarno. A onda se ja odgurnem o zid dimnjaka i vrtim se. A pri tome sam, recimo, na 69. spratu. Ludnica… Taj 69. sprat mi je posebno drag. Ne znam zbog čega”, smije se.

Pamti i posao na farmi nojeva. Kad bi mu bilo baš dosadno, a gazde ne bi bilo u blizini, sakrivao bi se iza štala i čekao da noj naiđe. Onda bi iskočio ispred njega i vrisnuo, a on bi bukvalno pao u nesvijest.

“Mora sebi čovjek naći neku razonodu!”

Nakon nebrojeno mnogo egzotičnih poslova, pružila mu se prilika i za onaj koji najviše voli - glumu. Prvu ulogu dobio je nakon četiri godine boravka u Canadi, kada je radio kao dostavljač hrane.

“Kucam na vrata iza kojih se čuje zvuk gitare. Ljubazan i simpatičan tip mi otvori vrata, a meni se učini poznatim. Upitah ga: A vi ste muzičar, na šta mi on odgovori da je glumac, a ja njemu da sam i ja. Upita me u detalje gdje, šta, kako… Pita me još i mogu li mu donijeti neki moj rezime, video kasete, nešto isječaka iz novina, poneki film…

Donesem mu to sljedeći dan. Prođe mjesec, pa i dva. Tip se ne javlja, a ja sebi svaki dan govorim kako sam glup što sam nasjeo. Kad jednog dana, zove on iz Los Angelesa i reče da već sutra imam audiciju. Ja k’o lud… U auto, tad sam ga već imao, dobar, od četvero vrata samo su se jedna mogla otvoriti. Grijanje mu nije bilo baš najbolje tako da sam često imao razne upale, prehlade… Napomene radi, vrijedi reći da glavno godišnje doba u Canadi nije zima, već zzziiiiimmmaaaa.

Elem, jedva se dokotrljam gdje sam trebao i dobijem ulogu u filmu Čuvari mira. Do danas ih se nakupilo 23. Glumio sam uz velika holivudska imena, Kiefera Sutherlanda, Angelinu Jolie, Kim Basinger, Michaela Douglasa, Catherine Zetu Jones, Denisa Hoopera…”

Posljednji film koji je završio djelo je reditelja Dina Bajramovića, dečka čiji su roditelji Sarajlije koje već 30-ak godina žive u Canadi. Željko Kecojević i on igraju Bosance mafijaše u New Yorku. Film je mix Kill Bill i Pulp Fiction. Riječ je o krimi komediji s puno zezancije.

U Bosnu Jasmin Geljo dolazi, relativno, često - za 13 godina, 12 puta. Ima i kafić u Sarajevu, Kućicu. Tu se skupljaju prijatelji - Fazla, Bade, Jasko, Pusa, te neke filmadžije, a i ambasadori, konzuli. Kažu dobro im je, mjesto ima dušu.

Rat u bivšoj Jugoslaviji neizbježna je tema, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je zbog njega postao Kanađanin.

“Žao mi je poštenog svijeta, zavedenog, izginulog, izranjavanog, raseljenog. Žao mi je što se ne mogu probuditi i reći sebi da je sve to bio san i onda otići na jutarnji esspreso s rajom. Žao mi je što moram pokazivati pasoš kad idem na more. Žao mi je što u svom kanadskom glumačkom rezimeu imam napisano da govorim bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski, s poznavanjem i mogućnošću govorenja makedonskog, slovenačkog. A moj sin će pričati sve ove navedene, plus filipinski, mati mu je Filipinka, ganajski, polusestra iz Gane, engleski i francuski su oficijelni, tako da će imati dosta jezika u svojoj glavi. I sve će mu biti jasno”, kaže naš sagovornik, Kanađanin i Bosanac Jasmin Geljo.

Audicija je bila lijek protiv raka

Što se tiče odnosa između bivših članova Audicije, bilo je svega. Nije bilo velikih svađa, osim s nekim bivšim kolegama koji su uvijek bili takvi, valjda im je to u krvi ili je dio kućnog odgoja. Ma, da ne pričamo o ružnim stvarima…

Audicija je bila ludilo i moji najdraži trenuci su vezani upravo za nju. Volio bih da je opet odigramo. Mislim da bismo ponovo doživjeli veliki uspjeh. Nas su gledali ljudi od sedam do 77 godina. Kako i ne bi kada smo im darovali smijeh, glavni lijek protiv raka. Još da je ljubav vratiti u njene stare okvire…”

ADISA BEĆIRAGIĆ