Pego: Vladimir Arsenijević, čovjek za sva vremena

Čitajući komentare na blogu uz članak Vladimira Arsenijevića, imao sam zadovoljstvo kao da je to sve meni upućeno jer sam te noći kada se njegov tekst pojavio u “Politici” i kada sam ga poslao na blog, po ne znam već koji put osjetio toliku bliskost prema njemu kao autoru i snagu pisane riječi, jednog mladog, poštenog čovjeka koji je na sebe preuzeo katarzu jednog cijelog naroda.

On, inače, u mnogim tekstovima potsjeća na indijanca koji je ostao sam na čuki sa koje se brani do posljednjeg čovjeka, on i njegov indijanski narod, pred najezdom nadmoćnog neprijatelja, a onda kad je ostao sam i kad više nije imao metaka a ni drugog izbora, onda je izašao iz zaklona i hrabro stao pred neprijatelja, da mu pokaže svoju moralnu nadmoćnost i spremno čekao da se na njega obruši sva paljba i kanonada zla, koju je neprijatelj, prvo ponižen njegovom hrabrošću, a onda, zasljepljen i iritiran svojom ostrašćenom mržnjom, krenuo da bjesomučno puca na njega koji se nije htio ni pomaknuti, stojeći van zaklona, hrabar i svjestan svoje neminovne smrti. Tako sada i Vladimir Asenijević stoji pred svima nama za čast istine i spasenje zdravog dijela svog naroda.

Spominjem ga često u svojim tekstovima a i pričama, ali očito da ga malo ljudi poznaje, jer ga u njegovoj zemlji stalno zatrpavaju uvredama i pokušavaju na sve moguće načine da ga proglase izdajnikom i kukavicom, mada ja do sada u literaturi, u našem okruženju, još nisam vidio hrabrijeg pisca koji dosljedno, godinama, sprovodi svoju zamisao nikog ne vrijedjajući, da očisti sam sram i patoku, koju je rat donio njemu i njegovim istomišljenicima kojih je nažalost sve manje i manje, kako se u Srbiji mijenja klima vraćajući se u mrak i na staro. Sve se to ponovo okreće u korist bahate i nerazumne politike koja je poslije 5. oktobra kao cunami zbrisala sve ono što je bilo pozitivno i ljudsko i što je vodilo ka tome da se ponovo ustoliče moralni i ljudski kodeksi, koji su uvijek krasili ovaj dio srpskog naroda, čak i u najtežim njegovim časovima istorije.

Nažalost, od tada su kola ponovo krenula nizbrdo i sve što se sada dogadja samo je posljedica ubistva jedne plemenite misli, katarze i ideje koja je ovaploćena u liku jednog rijetko mudrog i poštenog mladog čovjeka Zorana Djindjića čiji je Vladimir Arsenijević hrabri sljedbenik.

Dosta vremena će proteći, sudeći po komentarima koje je ovaj članak izazvao u “Politici”, koje nažalost i pored najbolje volje i želje nisam mogao da pročitam, a koji su se kao kamenje srušili na ovog poštenog, mladog čovjeka koji se već dugo vremena hrabro bori protiv zla, ali i dalje ostaje anoniman širokoj publici iz našeg okruženja, jer ga na sve načine pokušavaju omalovažiti i optužiti za sve grijehove prema već poznatom obrascu koji se upotrebljava još iz Miloševićevog vremena za sve časne i poštene ljude, koji ne prihvataju diktat mržnje, težeći da ga na neki način eliminišu iz stvarnosti.

Bez ovakvih ljudi ne bi bilo velikih i poštenih nacija pa je strašno i poražavajuće da ga toliko malo ljudi razumije i prihvata. Nažalost, mnogi postaju heroji i mučenici kad ih progutaju zavjere mraka i zla. Nadajmo se da se to ovom mladom, hrabrom čovjeku čija je vrhunska literatura tek u drugom planu, neće desiti. Njega prevashodno vodi naprijed čovjekoljublje i želja za istinom i pomirenjem cijelog našeg jedinstvenog naroda sa ovih zatrovanih prostora što je jedina svijetla ideja i sigurna šansa za opstanak u budućnosti.

Ovaj primjer trebaju da slijede pisci svih nacija i svi ljudi koji žele da se na ovim prostorima ponovo vrati mir, ljubav i blagostanje. Dobro upamtite ime Vlade Arsenijevića, jer će on biti rijetka svijetla tačka naše zajedničke istorije. Ukoliko je budemo imali.