Skijanje - kako je sve to počelo?
Vlatko Slokar, zaljubljenik skijanja i zimskih sportova, poslao je članak o počecima skijanja koji je objavljen u jednom američkom časopisu kao dio istorije skijanja, prije 50 godina. Autor je Dr R. Brasch.
Skijanje je počelo, u stvari, jednog ranog jutra u dalekoj prošlosti Neolitskog doba, kada se božica Skadi probudila I izašla iz pećine na tek napadali pršić. Napućila je usne, kao da razmišlja i….
Šta je nagnalo čovjeka da napravi prve skije? Nema dvojbe, bila je to njegova želja da poveća trag svojih cipela u snijegu. Da bi ovo ostvario, morao je produžiti svoje djonove nekim krutim materijalom koji mu se nalazio pri ruci I tako povećati “gaznu” površinu.
Nakon tog iskustva koje ga je dovelo do narednog važnog odkrića, zaključio je da bi mu bilo mnogo lakše da klizi snježnom površinom nego da se po njoj kreće korak po korak, kao u krpljama. Ali te njegove nove platforme nisu mogle kliziti ako se ne produže i zašilje na vrhovima.
Eto, kako je, gledano unazad, moguće zamisliti pojavu najranijih skija. Riječ “ski” ima sjeverno Evropske lingvističke korijene i označava komad drveta – trijesku – odsječenu od balvana. Riječ je postal skandinavski izraz za cipelu a izgovarala se kao sii.
Svi dokazi pokazuju da je čovjek počeo skijati u davnoj prošlosti u sjevernim dijelovima Evrope i Azije. Za skije koje su izložene u Muzeju Djurgarden u Stokholmu, se smatra da su stare preko 5000 godina.
Stotine prastarih “snow shoes” je iskopano najviše u močvarama Finske I Švedske. Ilustracije-crteži skija uklesani u kamenu nadjeni su u pećinama na obalama Bijelog mora i jezera Onega u Rusiji. Najstariji takav crtež-4000 godina star, nadjen je u pećini u Norveškoj.
Stanovnici zemalja Sjeverne Evrope vjerovali su u bogove skijanja. Boginja je bila Skadi koja je, jureći okolo na skijama, po zemlji pokrivenoj snijegom i ledom, ubijala divlje životinje lukom i strijelom. Ledenice su joj bile nakit na odjeci i u kosi.
Bog Ullr je bio njen muški pandan. Bio je toliko brz trkač na svojim skijama da se niko nije usudjivao sa njime mjeriti, a postizao je na skijama takve brzine da je povremeno bio I nevidljiv.
Enormno krupan, mislilo se tako, putovao je snježnim bespućem sa brodovima na nogama, kako su ljudi tada zamišljali skije. Vjerovali su da ih bog Ullr štiti od nesreće, pa su oko vrata nosili amajlije-medalje sa njegovim likom.
Finski narodni pjesnik, Kalevale (njegove pjesme još uvijek žive medju Fincima) napisao je i jednu u kojoj se jasno opisuje kako je jedan od skijaških bogova heroja, jureći na skijama preoteo jelena planinskom duhu Hiisi.
Grčki autori opisuju primitivne skije/smučke koje su putnici vidjeli u sjevernim zemljama, kao drvene konje. Takve informacije išle su od usta do usta, kao vijest da postoje ljudi koji po snijegu jašu drvene konje. Pliny, poznati Romanski istoričar, citirao je jednog tadašnjeg visokog zvaničnika koji je tvrdio da je, prateći
Slični izvještaji su u predkršćansko doba stizali i iz Kine. Turci su takodjer, poznato je, imali skije u davnoj prošlosti.
Smučke su pomogle čovjeku ranog doba, da se brzo i sa lakoćom kreće preko snijegom i ledom prekrivenih bespuća. Služile su mu i u potrazi za hranom, loveći jelene i drugu divljač.
Nije iznenadjujuće da su smučke korištene i u ratovima. Istorijski pogledi unazad idu samo do A.D. 1200, opisujući bitku kod Ilsen-a u blizini Osla, u kojoj je kralj Švedske, Sverre, opremio svoje izvidjačke jedinice skijama. Priča se da su dva vojnika, koji su podržavali kralja, spasila od zarobljeništva jednogodišnjeg kraljevog sina, tako što su na skijama pobjegli od neprijatelja kroz snijegom prekrivene planinske klance. Da bi vratili sjećanja na domete ostvarene u prošlosti, ljubitelji skijanja su osnovali smučarsku trku “Birch Leg” (Brezova noga, kao sportski dogadjaj koji od skijaša zahtijeva snalažljivost, spretnost, hrabrost i izdržljivost i koji moraju savladati najteže planinske uspone na stazi dužine 60 km (35 milja).
Tokom njihovog ustanka protiv Danaca 1521.godine, švedski vojnici su koristili skije da bi spasili ranjenog suborca I odnijeli ga sa ratišta. Improvizirali su nosila, vjerovatno prva takve vrste, raširivši životinjsku kožu izmedju dvije smučke.
Sigurno je da su skije bile stalan rekvizit u opremi Skandinavske armije šesnaestog I sedamnaestog vijeka. Četiri hiljade vojnika na skijama je bilo angažirano 1610.godine u ratnoj kampanji trčanja čak do Moskve.
Čudno je da je prošlo veoma mnogo vremena prije nego su se skije počele koristiti u rekreativnim aktivnostima. Skijanje kao sport se prvi put počelo praktikovati kasno u osamnaestom stoljeću i to veoma sporadično. Kreatori modernog smučanja bili su Norvežani.
Smučarski sport je počeo kao dio vojničkih takmičenja koja su uključivala i brzo punjenje i precizno korištenje pušaka. Prvo takvo takmičenje održano je u Oslu (tada poznatom pod imenom Kristijanija), 1767.godine. Vojnici su bili pozivani da se nadmeću jedan protiv drugog jureći na skijama niz padinu “bez zajahivanja ili ležanja na štapovima”.
Druga vrsta takmičenja bi mogla biti nazvana modernim slalomom. Učesnici su se morali spuštati niz padinu “srednje blagog nagiba”, ali tako što vijugaju izmedju štapova, uz obavezu da trku završe bez padova I lomljenja skija.
Jedan rani hroničar zabilježio je da austrijski seljaci prelaze snježno bespuće na smučkama dugačkim 1, 5 m.
Nema planine tako strme ili toliko visoke i obrasle šumom koja bi mogla njih da zaustavi u skijanju prema dole. Oni jure kao vjetar i vijugaju kao zmije. Ali, ako je teren čist i otvoren, oni jure ravno, ležeći na svojim štapovima tijela nagetog unazad, opušteno, savijenih koljena i kao da nemaju kosti u svom tijelu.
Stvarni start skijanja kao nezavisnog sporta desio se kasnih 1850. u Norveškoj, kada su farmeri u dolini Telemark organizovali takmičenje koje je postalo tradicionalno i održavalo se svake godine.
petak, 18. april 2008 u 13:48
Ni nasi krajevi nisu “repa bez korijena” u skijanju. Na visoravni Bloke, u Sloveniji, Valvazor biljezi upotrebu skija, u drugoj polovini 17. vijeka, ali to nije uticalo na dalji razvoj. Da li su Vizantijci u svojim vojnim pohodima u nasim planinskim krajevima, korstili skije, o kojima istoricar Prokopije(6. vijek)nije zapisano. Nanzenova ekspedicija na Grenland krajem 19. vijeka utice na razvoj u Evropi pa i kod nas, kada je, 1888 Edmund CCibej u Sloveniju doneo originalne norveske skije, a moj nekadasnji nastavnik macevanja na DIF-u Rudolf Cvetko postao prvi skijaski ucitelj.
U Bosni sve pocinje sa autrougarskom okupacijom. naravno preko vojske, a civilno skijanje pocinje po Prvom Svjetskom Ratu u okviru planinarskih tura, tzv “party”. Prvu skijasku sekciju osniva SK Slavija u Sarajevu 1922, a prvi skijaski klub se osniva 1927. Da su skijanje i zimski sportovi u okolini Sarajeva bili popularni svjedoci osnivanje Sarajevskog zimsko-sportskog saveza 1930.
Zeko
subota, 19. april 2008 u 18:43
Da Profo,ni nasi krajevi nisu nevini u smucarskoj revoluciji
Samo smo mi, na zalost, nakon sto smo odkrili da se od drveta mogu praviti”tahte” ili “parmaci”, prvo se dva vijeka sa njima marisali a potom pravili ograde, a onda se jednog zimskog dana nas mamurni predak okliznuo na jednu od dasaka koje nije spremio u supu i skontao da bi to mogla da bude skija.Sve mu je to potvrdio jedan Slovenac (mozda nas pok. Slavko Podkubovsek), kada je dolazio u Bosnu da nam ponudi kupovinu TV Gorenje.
Kod nas se skijanje pocelo intenzivnije razvijati nakon II Svijetskog rata, kada su Nijemci bjezeci iz Sarajeva, ostavili skladista kasarne na Bistriku, puna skija.Prvo sta su maznuli iz tih magazina, (nakon hrane), nasi su (skloni sportu) pomaznjavalil smucke i tako zapoceli u vecem broju da skijaju.
srijeda, 30. april 2008 u 22:19
Tekst prenosim sa stranice RTV Visoko.
Prvi skijaši na ulicama Visokog
Činjenica da Visoko od 16. marta 2007. godine ima i skijašku državnu prvakinju (Elvedina Muzaferija, osmogodišnje djevojčice iz Mulića, članica Ski kluba Bjelašnica iz Sarajeva, na Državnom prvenstvu cicibana rođenih 1998. i 99. godine, na stazi Ogorjelica na Jahorini bila je najbrža) motivisala nas je da istražimo historijat skijaškog sporta u Visokom.
Krajem 1929. godine Hazim Tafro donio je skije iz Maribora. Školsko društvo ga je poslalo na kurs pa je završavajući discipline iz gimnastike učio i osnove iz skijanja. Svakako da su skije izazvale kod omladine senzaciju, pa su Ratko Pečarić i Ibrahim Kalota odmah sebi izradili obične daske i vezove tako da su se pojavili prvi skijaši na ulicama Visokog.
Početkom 1930. godine nekoliko omladinaca - učenika u privredi - odlučili su sami sebi da naprave skije. Stolari su od brestovine radili daske, a metalci su radili vezove. Kožari su izrađivali kaiševe. U kući Sadika Čabaravdića kuhalo se drvo kako bi se dobili zavijeni vrhovi.
1939. godine pri Sokolskom društvu formirana je skijaška sekcija. Skijaškim sportom bavio se veći broj učenika Kožarske škole tako da se može kazati da je u Visokom pred Drugi svjetski rat bilo oko 80 skijaša. Visočki tereni nisu pružali mogučnost za organizovanje skijaških takmičenja, ali je izlazak na teren pobuđivao kod omladine veliko interesovanje tako da su skijaši počeli organizovano odlaziti na Perun i Dabravine, a kasnije i na Jahorinu.
Početkom 1940. godine organizovan je sedmodnevni tečaj skijanja na Jahorini koga je vodio Salem Jajatović. Održano je i republičko takmičenje, a učestvovali su, između ostalih,i Visočani Sadik Čabaravdić, Avdo Čakić, Sabit Karavdić i Duško Živković.
U trci na 18 kilometara i u spustu prva mjesta su zauzeli Sabit Karavdić i Duško Živković.
Početkom 1945. godine na inicijativu Faika Mehanovića i drugih skijaša organizovana je osnivačka skupština Planinarsko-smučarskog društva.
Dodao Evelin Memic 25.04.2007 08:43 2 Komentari · 212 Čitanja
četvrtak, 1. maj 2008 u 05:01
Skijanje u Visokom ima duboke korijene sto se da vidjeti iz podataka koje ste dali.Na zalost, ti podaci nisu situirani u knjigama u kojim je pisano o istoriji razvoja smucarstva kod nas.Ogradjujem se jer trenutno nemam knjigu “Olimpijski korijeni” koje je stampao Smucarski savez BiH (1983.?) pred ZOI, zeleci njom da pokaze koliko su stari tragovi smucarstva u Bosni i Hercegovini.
Smucarski klub “Visocica” je pred Olimpijadu ozivio i sjecam se da sam tada uspjesno saradjivao sa izvjesnim Cabaravdicem, smucarskim uciteljem.
Zahvaljujem se na cinjenicama koje ste dali a nisu mi bile poznate.
Srdacan pozdrav, Vlatko Slokar
četvrtak, 1. maj 2008 u 13:54
U “Olimpijskim stazama” (Delo, Ljubljana - Oslobodjenje, Sarajevo, 1984) ima prilog Branka Tomica: “DUBOKI SU SARAJEVSKI SMUCARSKI KORIJENI”. Nije obradjeno skijanje u Visokom.
Azrin prilog sam snimio i dodao toj knjizi. Ne znam da li ce se naci neko ko ce pisati istoriju, ne samo zimskih, sportova u BiH. Niko, osim Vlatka, ne pokazuje interes za istoriju bh sporta. Ponekad se, kao ovaj Azrin uradak, pojavi poneko sa sjecanjem ili pronadjenim podatkom. To je dragocjeno i valja ga sacuvati.
Zeko
Zeko
petak, 2. maj 2008 u 04:04
Vjerujem da su ovi podatci bili u to vrijeme, objavljeni u lokalnim novinama a sve sto je u novinama objavljeno, Branko Tomic i Boro Radosavljevic su zabiljezili u “Olimpijski korijeni” i Boro Radosavljevic u “Sarajevske bijele price”.
U nasem kraju se sada novim smucarskim generacijama o rszvoju skijanja u BiH, prica kojesta.Pobjednici ne pisu samo opstu istoriju vec i istoriju sportova u kojim su oni, ne samo kao pojedinci, vec i citave njihove familije, zauzimali najistaknutija mjesta.Svaki od novopecenih vlasnika hotela ima objavljen clanak o vlastitom doprinosu razvoju smucarskog sporta i zimskog turizma.
Upravo sam se radi toga i odlucio da na websitu http://www.bihski.com , objavim knjige koje su pisane na tu temu.Za sada objavljujem “Tragom smucarske staze” i “Sarajevske bijele price”.Uskoro cu poceti sa objavljivanjem i knjige “50.godina smucanja na Palama”, autora Milana Zdrale.
Medjutim, posto to radim sam i ,naravno, volonterski, sve ide usporenim tempom, ali se nadam se da cu uspjeti.
Skijanje se u BiH najbrze razvijalo u Sarajevu i okolini ali se sirilo i postajalo omiljena zimska rekreacija i takmicarski sport Visocaka, Travnicana, Zenicana ,Varesaka, Mostaraca,Kupresaka….Zato i jesmo bili, nakon Slovenije smucarski najrazvijenija Ju republika.
Nakon ZOI ‘84. u BiH su u 24 opstine, novcem zaradjenim na Igrama, izgradjeni ski liftovi, moteli i smucarske staze, kao osnova infrastrukture potrebne za razvoj smucanja i zimskog turizma.
Do danas su se stvari potpuno obrnule, smucarske asove i trke svijetskog kupa imaju nasi susjedi koji su snijeg vidjali na razglednicama iz Bosne a tradicionalno skijali u Austriji.
Tesko dostizne razvojne distance se upravo najlakse i vide kada se uporedimo sa Hrvatskom.Slovenija lagano smucarski grabi dalje a Srbija iz drzavnih fondova ulaze ogromne novce za izgradnju novih smucarskih centara.
Mi smo organizovali Olimpijadu a drugi razvojno profitirali.
Zima je prosla, pa ako urednik ovo objavi, uzivajmo u ljetu dragi zemljaci.
petak, 2. maj 2008 u 10:11
“U nasem kraju se sada novim smucarskim generacijama o rszvoju skijanja u BiH, prica kojesta.Pobjednici ne pisu samo opstu istoriju vec i istoriju sportova u kojim su oni, ne samo kao pojedinci, vec i citave njihove familije, zauzimali najistaknutija mjesta.Svaki od novopecenih vlasnika hotela ima objavljen clanak o vlastitom doprinosu razvoju smucarskog sporta i zimskog turizma.”
Eh, upravo zbog ovoga, bolje je da radite sami, ali, poslusajte i moje iskustvo, pa dokumentaciju umnozite u stotinu primjeraka,sakrijte na sto mjesta, a izvorna dokumenta ne dajte nikome ni po koju cijenu.
Predložili neki od učenika nekadašnje Srednje fiskulturne škole da se Sportskoj gimnaziji u Sarajevu da ime moga pok. oca, došao
čovjek s najboljom namjerom, stavila sam pred njega sve fotografije ( od 1926. pa dalje), napravio on izbor, dala mu tatinu biografiju,pa on odnio, sve skenirao (meni izvorne fotografije vratio),sročio prijedlog, potpisao ko treba i predao gdje treba.Godine prošle, sretnem čovjeka pred Fisom,ništa ne pitam, naravno,odavno mi je jasno ovo o čemu gore pišete,znala sam da od realizacije prijedloga
ništa biti ne može,ali će, najzad, ce on meni, ljutito: - Ne znam ko je, ali kažu mi da je “sve” sekretarici
neko uzeo sa stola, nema, pa nema…! Neko “digao” ili uništio!
I, još nije sve, glavno slijedi. Zove me prije dvije, tri nedjelje, neprijatno čovjeku,pa, kako ste, gdje ste i slične fraze, dok jedva ne progovori kako me, eto, moli da ponovo dodje, pa da mu opet ustupim tu svoju “arhivu”, pa da opet uradi sve isto, ali će ovog puta biti oprezniji itd., itd… i, ako se slazem(!?) da bi bilo dobro ispustiti iz biografije onaj dio o učešću u NOB-u!!!!!!!!!!
Živjeli!
nedelja, 4. maj 2008 u 06:03
Postovana gospodjo Azra,
Ne bih se dobro osjecao kada Vam ne bih rekao da dijelim sa Vama razocarenje oko neuspjele realizacije razumne ideje nazivanja Sportske gimnazije u Sarajevu, imenom Vaseg oca.I ja bih se radovao jer bih to smatrao priznanjem ne smo njemu, vec i generacijama sportista, sportskih pedagoga i entuzijasta koje je uspjesno skolovala Srednja fiskulturna skola u Sarajevu,a kojoj je on bio osnivac i direktor.
Bila je to jedina takva skola u Jugoslaviji a pohadjali su je mladici i djevojke iz svih njenih republika i pokrajina.Radili smo po modelu sportskog pokreta Sokola koji je do nas dosao iz sportski razvijenijih socijalistickih zemalja.
Kada sam poceo citati Vas zadnji tekst na ovu temu, na trenutak sam pomislio da se radi o aktivnostima na prikupljanju materijala za stampanje Monografije o Srednjoj fiskuklturnoj skoli, koje su, to mi je poznato, u Sarajevu zapocele prije nekoliko godina a na inicijativu Saveza pedagoga fizicke kuklture BiH.
Vjerujuci da ste o tome bolje obavijesteni nego ja, molim Vas da mi preko bloga dovla javite dali je Monografija konacno izasla iz stampe.
Sa postovanjem ,
Vlatko Slokar
utorak, 13. maj 2008 u 20:42
Postovani gospodine Vlatko,
Nisam znala dokle je stiglo to sa Monografijom,
pa Vam nisam imala sto javiti, ali,eto,dobro je neko rekao:”Slucaj je nas najbolji prijatelj!!!”,danas oko podne izlazim kod Vijecnice iz tramvaja, a pred mene - dr Meho Smajic, glavni i odgovorni urednik te Monografije.
Nisam ni to do danas znala, ali, kako ga veoma dugo nisam vidjela, raspricasmo se, pa on poce i o Monografiji. Nije jos izasla, treba 16 000 KM,
a kada ce - ne zna se!!!
Srdacno Vas pozdravljam,
Azra Jajatovic
srijeda, 14. maj 2008 u 16:26
Male dopune.
Jedan od znalaca istorije SFŠ, - Muhamed Hrelja, na žalost nije živ. O SFŠ je dosta napisao. Inicijativu ze obilježavanje je započeo Dževad Fazlić, ali je došlo do promijena editora.
Radi bolje tačnosti u monografiji, trebalo bi provjeriti imena direktora SFŠ. Ako me sjećanje ne vara, prvi je bio Sele Radovanović, pa, izgleda, Bogdan Maksimović, te najuspješniji Salem Jajatović.
Sarajevska SFŠ nije bila jedina u Jugi. Radile su Zemunska i Ljubljanska.
“Sokolski model” nije mogao doći iz sportski razvijenih socijalističkih zemalja, jer je sokolska organizacija bila ukinuta, s’obzirom da je bila produkt građanskog društva. U “Praškom proljeću”, Dubćek ju je obnovio. Mnogi elementi sokolskog sistema su kod nas primjenjivani (naš sistematizator Viktor Murnik) u praksi gimnastičkih društava (kasnije DTV “Partizan”), pa, shodno tome i u nastavnoj praksi SFŠ. Salem Jajatović je dao nemjerljiv doprinos u oblasti fizičke kulture, posebno u sferi tzv. “vježbi oblikovanja” tijela, školovanju kadrova, sistemu opšteg fizičkog obrazovanja, višebojima, sletskim sastavima i planiranju nastave. Njegova, izuzetno uspješna vježba, izvedena je na otvaranju Balkanskih atletskih igara u Sarajevu, 1966 godine.
Zeko
srijeda, 14. maj 2008 u 17:41
Gospodji Azri Jajatovic
Puno hvala na izvornoj informaciji o toku poslova na izdavanju Monografije Srednje fiskulturne skole.Isto je to stanje kao i prije dvije godine, kada sam ja jos bio u Sarajevu.
Raduje me da je Meho Smajic dobro i da je aktivan.Jos jednom hvala puno,
Sa postovanjem,
Vlatko Slokar
srijeda, 14. maj 2008 u 21:43
KOREKCIJA
Malo prije sam razgovarao sa Dževadom Fazlićem. Rekao je da će nazvati Azru da joj predoči neke tokove oko Monografije.
SFŠ je postojala i u Zagrebu.
Salem Jajatović je bio DRUGI direktor, odmah poslije Seleta Radovanovića. Bogdan je bio nastavnik, kao i: Ismet Kaljanac, Stanislav Paunić-Bata, Radojević Djdordje - Kudro, Šaćir Jažić (kratko).
Od prve generacije, danas ih je živih desetero.
Zeko
četvrtak, 15. maj 2008 u 00:55
Profi Zeki,
Onda je rahmetli Muhamed Hrelja (moj dragi i uvazeni profesor)bio drugi direktor i to odmah nakon Salema Jajatovica.Od navedenih profesora, koje sam sve kasnije susreo kao student na FFK, u doba mog skolovanja na Srednjoj fiskulturnoj skoli, nije predavao ni jedan.
Sjecanja su blijeda ali se nekih od njih, koji su predavaloi uglavnom sportske predmete, dobro sjecam: Muhameda Hrelje,Djordja Najstetera,Ljerke Najsteter, Sofije Vilic, Lule Stefanovic, Drage Kovaca, Manojla Calije, Nenada Vidovica, g.Stefanovica (gimnastika) i Ace Cmiljica sa kojim i danas odrzavam kontakte…
Srdacan pozdrav,
ps.Muzicku kulturu nam je predavao Avdo Smajlovic
Vlatko
četvrtak, 15. maj 2008 u 11:18
Stvarno sjecanja blijede. Jedva sam sracunala da sam i ja bila honorarni profesor engleskog jezika na Fiskulturnoj skoli 1968. godine. To je bio moj test da vidim da li ja imam afiniteta za nastavnicki poziv. U to vrijeme sam radila na Visoj pedagoskoj skoli kao bibliotekar.
na zalost ne sjecam se nikog od ostalih nastavnika, ali sam tada sklopila dozivotno prijateljstvo sa Lijerkom i Djordjem Najsteter. To prijateljstvo mi je kasnije omogucilo da odem u prevodioce u Energoinvest.
Od ucenika se sjecam samo Emine Pilav.
Sjecam se da je u proljece te godine poginuo
Radivoje Korac i da sam tadasnje ucenike cetvrtog razreda digla na minut sutnje da bi se odala pocast covjeku i sportisti.
Ja sam isla u Drugu zensku gimnaziju koja je bila kod Drvenije mosta, u kojoj je bila i Fiskulturna skola. Kada sam odlazila na casove normalno ulazila sam na profesorski ulaz i uvijek sam imala osjecaj velikog potsvjesnog straha da me neko ne vidi. Naime niko od gimnazijalaca ni pod kakvim slucajem nije smio da udje u skolu na taj ulaz.
I danas kada dodjem u Sarajevo i prodjem pored moje skole imam nekakav osjecaj straha.
Cudno je kako neka rijec, melodija ili miris u nama otvori seharu sjecanja na mladost. Sve je tako svjeze kao da se juce dogodilo.
petak, 16. maj 2008 u 06:00
Iako je ovaj prilog o skijanju, Mirjana je spomenula Radivoja Koraća i podsjetila me na njegovu tragičnu smrt nakon utakmice u Sarajevu.
Bio sam sudija na utakmici reprezentacije Jugoslavije i igrača iz BiH koji su igrali za domeće klubove, ali i za neke u drugim republikama (u dvorištu FIS-a, mislim da sam sudio zajedno sa Draganom Hofbauerom). Tada je Žućko postigao 35 poena i ja sam mu dosudio petu ličnu grešku nekoliko minuta prije kraja utakmice (posljednji zvižduk u njegovoj blistavoj karijeri).
Prije toga sam mu sudio nekoliko puta. Sjećam se da se reprezentacija pripremala za evropsko prvenstvo u Košutnjaku i ja sam proveo sedam dana sa njima sudeći trening utakmice i tako imao priliku da provedem jedno vrijeme sa takvim košarkaškim vedetama kao što su bili Daneu, Korać, Sija Nikolić, Gordić, Petričević, Čermak, Ražnatović… Tada je trener bio Ranko Žeravica.
Na dan pogibije, Ranko je išao ispred svojim autom, zajedno sa suprugom Zagom, a Žućko ih je pratio. Bila je kiša i klizav kolovoz. Na jednom sasvim ravnom dijelu puta kod Nišića, Žućko je pokušao da predje jednog “stojadina” sa mostarskom registracijom (vozač, oficir JNA). Navodno, stojadin je takodje ubrzao i, u tom momentu je sa autobuske stanice pored puta, izašao autobus (u susret Koraću) na glavni put. Korać je zakočio i njegov auto se preprečio na putu, a autobus ga je udario u njegov zadnji kraj i Korać je ispao iz auta i ostao ležati na cesti. Sve je to u retrovizoru gledao Ranko (kasnije su mi pričali detalje), odmah okrenuo i vratio se. Korać je bio u nesvjesti, jedina rana je bila na zadnjem dijelu vrata.
Moja supruga mi je javila za nesreću i ja sam odmah otišao u bolnicu. Zaga je imala krvavu haljinu jer su ga oni prebacili u bolnicu i Zaga je držala Žućkovu glavu u krilu čak jedno vrijeme držeći ga za jezik jer je krvavio u usta.
Korać je umro ne dolazeći svijesti, navodno samo je njegovo sportsko srce davalo znake života.
Bio je obljubljen zbog svoje divne naravi kod sviju. Sutradan je došao njegov otac, bilo je užasno vidjeti ga izobličenog, bez riječi, potpuno izgubljenog. I danas jasno vidim njegovo blijedo lice i izgubljen pogled. Žućkov brat je u to vrijeme bio profesionalni golman fudbala u Švajcarskoj i stigao je naknadno na sahranu.
Bila je to najtužnija epizoda moje sudijske karijere.
subota, 17. maj 2008 u 18:47
Jedno od najdražih priznanja koje sam dobio tokom četrdeset godina rada je privatno pismo gospodje Zagorke Korać, majke pok. Radivoja, kojim izražava svoju zahvalnost za spomenik Žućku. Naime, nakon njegove pogibije u Gradu su pronadjena sredstva za izgradnju spomenika i ja sam preuzeo obavezu njegovog oblikovanja i materijalizacije.
U osnovi spomenik je sačinjavala jedna kamena gromada na kojoj su pisali podaci o nesreći, a nogostupi spomeniku simbolizirali su multiplicirani broj 5 (koji je Žućko nosio) i mlade naraštaje koji treba da se ugledaju na ovog istinskog asa.
Sve u svemu spomenik je bio jednostavan i nepretenciozan, a odavao je osjećanje sarajevske sportske javnosti i tugu za poginulim šampionom.U nekoliko navrata spomenik su posjetile i položile vijenac ekipe exjugoslavenske reprezentacije.
Kasniji dogadjaji su učinili da spomenik nestane sa ovoga mjesta i da se pobrišu sjećanja na dogadjaj.
To pismo, lišeno patetike na vrlo jednostavan i topao način izražava osobnu zahvalnost jedne majke za iskazano saosjećanje gradjana Sarajeva i moj osobni doprinos.
Čuvam ga i danas kao dragu uspomenu.
četvrtak, 6. novembar 2008 u 11:35
Muhidin Halilović - Cune
Srijeda 5. 11. 2008.g.
Učenik sam zadnje generacije Srednje fiskulturne škole u Sarajevu. Boksao sam za sarajevski Partizan u generaciji Koje Đilasa. Doktorirao sam 2005. g. Poslije trideset godina rada u Mješovitoj srednjoj školi u Gračanici sada sam sa službom u Bihaću na Pedagoškom fakultetu. Drago mi je čuti da je u pripremi monografija SFŠ. DRAGA SU MI I SJEĆANJA NA PROFESORE, FISKULTURNICE I FISKULTURNIKE ove škole. Bilo bi dobro obaviti zajedničko okupljanje ( svih generacija ) na promociji Monografije.