dovla.net

Sve veći broj uspješnih članaka o piću, skrenuo mi je pažnju na njihovog autora i vidim da je to moj dugogodišnji komšija Ile Vitorović, momak koji me prati još od dječačkog doba kad nas je samo dijelila Miljacka, budući da je stanovao u Dobrovoljačkoj, a zbližavala nas njegova majka Nada, poznati pedagog i moja prva „magistra vite”, prva učiteljica u Devetoj osnovnoj školi u Sarajevu.

Zašto sada mislim da je ta škola bila elitna? Možda upravo zbog ove fine, blage i kulturne žene, gospodje Nade? Ne znam. Ali, da su u nju išli djaci iz centra, to je bez svake sumnje. Tome treba dodati i naočite učiteljice, uz moju spomenutu gospodju Nadu i stroge učitelje medju koje posebno treba udjenuti i popa Špirića, ozbiljnog intelektualca-teologa, preraslog čak i za fakultetsku nastavu, koji je samo te prve godine i nikad više, predavao vjeronauku, koja je kasnije isparila iz škole, kao voda iz saksije. Nije na odmet da se zna da je upraviteljica škole gospodja Lepa Konstantinović, bila velika ljubav Romana Petrovića, našeg velikog slikarskog barda, o kome je nedavno emitovan film uz jubilarnu izložbu, kojom prilikom se ona pojavila na filmu s njim ispred ove škole, kao i na mnogim, njegovim uspjelim portretima, koji neodoljivo potsjećaju na Sezana.

Škola je bila smještena u lijepu starinsku zgradu, uz široko dvorište pored rijeke, okrenutu prema drugoj strani obale sa sve samim ozbiljnim, austrougarskim, elitnim gradjevinama kao što su Pošta, Sud, Danonova stambena zgrada na uglu sa Radićevom, Štamparija, Preparandija i dalje. Sve je bilo na visini, te je uz malo napora i šminke, zgrada tadašnje Devete osnovne škole dobila danas drugu namjenu i u njoj je sada Ambasade Irana, uz koju se naslonila i zgrada Ambasade Srbije. Sve same ambasade.

Eto sve je bilo kako rekoh, elitno, osim nas djaka, koji smo bili z brda z dola i pomješani i uvrnuti kao sećerlema, malo crveni malo bijeli, gomila, slatka i ofucana kao i sve što je bilo poslije rata. Ja samo znam da je prva prava makljaža izbila kad sam se ja pojavio sa do tada nevidjenim, lijepo oslikanim torbakom na ledjima, na kome je bila kolor slika golmana na punom stadionu, kako vadi loptu iz gornjeg lijevog ugla, kao „Struja” ili neki budući „Veliki Vladimir”. Ne mislim na našeg Paju iz Pariza, nego na jednog drugog, manje poznatog, što se proslavio kao golman državne reprezentacije, koji se na Wembliju, čitavo vrijeme pravio „Englez” i začarao svoju mrežu da bi pravi Englezi tada postali, ono što su naši današnji fudbalski paceri, koji mu nisu uspjeli zabiti gol poslije 350 bezuspješnih pokušaja, koje je on vješto sprečavao i lovio kao zrele kruške. Upravo kao taj moj golman na slici.

Tada su klinci poslije nastave, vjerovatno zavidni i iritirani mojim torbakom, podjelivši se još od malena na buduće navijače velikog „Želje” i „Sarajeva” i krenuli u svjetlu, krstašku, tucu i pravi navijački rat, koji će kasnije postati tradicionalni odušak današnje impotencije našeg balkanskog fudbala.

Znam da sam tada u žaru boja pregazio Miljacku, popeo se uz kameni zid i mokrih nogu pojavio se sa spašenim, trofejnim torbakom u Radićevoj dva. Možda je ovaj mudri prelazak rijeke i zavaravanje mojih protivnika, koji su me čekali na mostu, bio samo potsvjesna mudrost naše borbe i naše legendarne vojne doktrine.

Medjutim, pravi rat je mog komšiju i mene, odveo daleko od Sarajeva, ali nas je sudbina opet postavila u blizinu i to u istu zgradu u Varšavi, kao najbliže susjede. Jednom komšija uvjek komšija, bar u duši. Ali, ovaj put i stvarno. Došla je tu i gospodja Nada i ja sam, imajući stalno njen lik pred sobom, koji me je potsjećao na sve što mi je do tada bilo u životu lijepo, još više žalio za zemljom iz koje sam silom prilika otišao i onim našim prošlim lijepim vremenima.

Ja nikako ne mogu da stavim ruku u vatru, da li je moj komšija okorjeli trezvenjak, ali ne mogu ni da tvrdim da je„alkos”. A, da voli da pijucne, to je sasvim sigurno. Medjutim, da su mu izbori teksta o alkoholu, dobri i poučni, to već ulazi u neku drugu priču koju bi ja ovdje želio kratko da naglasim.

Kad god se na blogu zakuha, a toga će biti dogod je bloga, onda treba ubaciti Ileta jer o njegovom izboru tema koliko vidim na blogu uvijek vlada stopostotni konsenzus.

In vinum veritas.