V. Slokar: Skijanje - nastavak
Prvi skokovi na skijama desili su se na Huseby Hill, blizu Kristijanije, u 1879.godini.
Opis dogadjaja dao je njegov savremenik Crichton Somerville:
“Huseby padina za koju se samo nekoliko godina ranije govorilo kao veoma opasnoj za spuštanje na skijama, kada je snijeg brz i dobrog kvalliteta. Takmičenje u skokovima izazivalo je velliki interes, ali uz sav respect bilo je i prilično komično. Svaki takmičar, osim onih koji su se takmičili u Telemarku, nosio je sa sobom dugačke štapove od kojih im je, tako su oni bili ubjedjeni, ovisio život.
Startajući sa vrha , jašući na štapovima, kao u stara vremena vještice na svojim metlama, kontrolišući brzinu sa neopisivim naporom, klizili su prema dole ka drvenoj stravičnoj platformi sa koje su trebali da skoče, ili da se preko nje stropoštaju, a potom dočekaju mekano na skije i na kraju tako, ko zna kako, dosegnu živi dno padine, sve zahvaljujući sretnom prelasku preko zastrašujuće padine.
Nakon toga su dolazili Telemark takmičari , ispravljeni na startu, gibki, savitljivi, bez ičega osim borovih grana u rukama, klizeći prema dole, mijenjajući pravac sa sve većim ubrzanjem, sve dok se odrazom ne nadju u vazduhu i nakon sedamdeset šest fita leta (25-30 m), njihove skije sa specifičnim zvukom dohvate klizavu padinu doskočišta a nakon toga skijaš poklekne na jedno koljeno, napravi zavoj ka padini i zaustavi se.
Bio je to prizor vrijedan gledanja, koji se ne može zaboraviti, pa makar posmatrač godinama nakon tog prizora nije gledao ništa slično.”
Niti jedan pojedinac nije toliko doprinio razvoju ovog sporta koliko Fridtjof Nansen, Polarni istrazivač. Trag njegovih smučki, kojima je prešao smrznuta područja Grenlanda 1888.godine, a i knjiga koju je napisao i objavio 1890.godine, pokrenuli su u svijetu interes za smučanje i raširili njegovu popularnost “nadugo i naširoko”.
On je pisao: Ništa ne očvršćava mišiće i čini tijelo tako jakim i elastičnim, ništa ne čeliči i ne jača volju i ne osvježava misli kao skijanje. To je nešto što ne razvija samo tijelo već i dušu…..”
Skijanje se u Norveškoj razvijalo pod patronatom Norveške Kraljevske Porodice, koja je smučanju dala razvojni zamah što je dovelo do toga da je inaugurirano, kasnije u svijetu veoma poznato skijaško takmičenje pod nazivom “Derby”- koje se održavalo svake godine na Holmenkolenu, prostoru bogatom različitim i izvanrednim smučarskim stazama.
Kroz dekade, Norvežani su širili ovaj novi i uzbudljivi sport gotovo u sve zemlje, koje su imale uslove. Ne treba se čuditi što su i svi osnovni i dobro poznati skijaški nazivi i termini porijeklom iz norveškog jezika.
Kristijanija, zaokret na skijama, kojim se mijenja pravac ili se zaustavlja, predstavlja nekadašnje ime glavnog grada Norveške, Osla. Izraz “Telemark”, kojim se naziva tehnika doskoka u smučarskim skokovima a i veoma popularna skijaška tehnika “Telemark”, dobili su naziv po pokrajini u kojoj su i održavana najranija smučarska takmičenja.
Kao i mnoge druge sportove, Slalom kao takmičarsku smučarsku disciplinu, u vellikoj mjeri razvili su Britanci (moderna verzija Slaloma je djelo Arnolda Lunna) a sama riječ je uzeta iz Skandinavskog jezika. Riječ slalom preuzeta je iz dijalekta Telemarka i adaptirana u norveški jezik, negdje oko 1890.godine, a kombinacija je dvije riječi “sla”, što znaci “mala padina” i “lom”, što opisuje stazu na kojoj je nešto pobodeno kao prepreka.
zastitnik svih smucara bog Ullr
Tokom godina, skijanje je postalo drugačije iz mnogo razloga. Prve skije na svijetu su bile od kostiju velikih životinja. Pronadjene su skije iz doba Neolita, Bronzanog doba i Željeznog doba. Kada se za pravljenje smučki počelo koristiti drvo, najčešće je to bilo drvo bora i omorike. Skije su pravljene odsijecanjem od prirodne krivine drveta.
Prošlo je puno vremena dok su se skije standardizovale. U jedanaestom stoljeću skijaši su mislili da će se njihova brzina umnogome povećati ako dužina njihove dvije skije ne bude ista.Oni su radi toga pravili “kicking ski”- skiju za odgurivanje, koju su oblačili na desnu nogu, mnogo kraću od “raning ski”-skije za voznju, na lijevoj nozi. Vremenom, ova diferencijacija, sa nekim izuzetcima, bila je ukinuta.
Od ranih vremena ljudski instinkt za umjetnost, vodio je do dekoracije skija. Rezbareni ornamenti na gornjoj površini smučki predstavljali su veliku vrijednost modernim istraživačima, za odkrivanje vremena i mjesta njihovog porijekla. Generalno su se skije za nogu vezivale kožnim kajševima. Primitivne varijante skija imale su ulegnuće za cipelu, izdubljeno u drvenom tijelu skije, sa dva drvena jezika koji su pridržavali stopalo od pozadi.
Ti drveni “jezici” su bili uvučeni u rupe na pozadini ulegnuća za stopalo. Neke skije imale su napravu sa drvenim “jezikom”- graničnikom, koji se uvlačio u napravljene vertikalne rupe na smučki, koji se u slučaju potrebe, mogao i podizati.
Najranije smučke su bile pravljene glatke na kliznoj strani. Ali i ovdje je neimaština, takodjer bila majka izuma.
Mekani snijeg se lijepio na gornju, neravnu povrsinu ovih “drvenih konja”, od kojih je direktno zavisio dalji razvoj skijanja. Da bi to sprijecili, jer im je otežavalo skijanje i daljnje kretanje, počeli su prekrivati skije krznom jelena, losova i foke, što je davalo skijama neophodnu čvrstinu na snijegu.
Krajem Bronzanog doba, udubljenja za stopala na skijama bila su dugačka pet centimetara (dva inča) i ispunjena krznom. Stopalo je uz to bilo pričvršćeno drvenim osiguračima (jezicima). Kada su skijaši shvatili da im ovakav aranžman izvanredno pomaže u održavanju pravca, prestali su ugradjivati krzno u ležište za cipelu a nastavili koristiti produžene “graničnike”.
Smučari su naučili koristiti štap, koji je u mnogim zemljama bio u formi najobičnije debele grane. Vrh cipele je bio za skiju pričvršćen kožnim prstenom a stražnji njen dio kožnim kajšem podignutim i pričvršćenim za njen vrh.
Upotreba dva štapa nastala je 1615. u sjevernoj Finskoj. Ali, bilo je skijaša koji su skijali ne koristeći štapove uopšte. Osiguravali su se konopcima pričvršćenim za vrhove obje skije, a njihov drugi kraj držali su u rukama.
Svi ti različiti načini korištenja skija govorili su o visokom smislu za eksperimentisanje, čije iskustvo je kontinuirano uticalo na poboljšanja i razvoj njihovih “drvenih konja”.
U modernim vremenima, Nijemci i Amerikanci su predstavili materijale koji su predstavljali mješavinu plastike ugradjenu u drvo, najčešće oraha i jasena, koji su kasnije zamijenjeni drvetom bora i omorike.
Neki autori smatraju da je sportsko skijanje započelo u Australiji, mnogo ranije nego u Švicarskoj i Austriji. Mjesto rodjenja takmičarskog skijanja je po njima, Kiandra u australijskim Alpama, gdje je dužina smučarskih staza jednaka onim u Švicarskoj. Desilo se to ranih 1680.tih, na bazi aktivnosti kopača zlata koji su došli iz Norveske i koji su, tu nema dileme, skije donijeli iz svoje domovine.
Maže za skije radjene su u kućnoj radinosti, kao što je “moko”, tipični australijski naziv za smučarsku mažu, dobijen iz “more go”. Naziv je od Australije prihvaćen i u drugim zemljama Evrope, kasnije kao “toko”.