Goran Radonjić: Ivan i Nole
Vjerovatno mnogi od vas nisu gledali teniski meč iz drugog kola Monte Carlo turnira izmedju Ivana Ljubičića i Novaka Djokovića. Dakle, susreli su se na zemljanoj podlogi dva najbolje plasirana igrača posljednjih godina iz prostora nekadašnje Jugoslavije. Igrali su dva prava teniska asa, jedan je bio prije dvije godine treći najbolji igrač svijeta, a drugi je sada treći najbolji igrač na svijetu. Rezultat je bio, ako je to u ovom trenutku važno, 3-6, 3-6 pobijedio je mladji.
A onda, na završetku meča, desilo se ono zbog čega vam i pišem ovo, a zbog čega su jednom starom ljubitelju sporta suze potekle. No, o tome kasnije. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju Momiru Jelovcu, nekadašnjem sportskom komentatoru sarajevske TV, upoznao sam ih obojicu u vrijeme Turnira Bercy u Parizu. Pozvao sam ih na večeru i otišli smo u restoran koji se nekada zvao « Jugoslavija » i sada se zove « Bila jednom Jugoslavija ». Tada je Novak imao samo 17 godina i zajedno su trenirali, a o njima je vodio brigu Rikcardo Piati, dugogodišnji Ivanov trener.
Veče je bilo ugodno, a pronašli smo puno zajedničkih poznanika i prijatelja. Ivan mi je rekao da me se dobro sjeća jer je sa tetkom (jednom od sestara Ljubičić, kasnije supruge Milenka Novakovića, košarkaškog trenera) dolazio na utakmice Mladog Krajišnika, kada sam sudio u banjalučkom Boriku. Na kraju večeri u jednom trenutku Ivan mi je rekao « Nole će da bude bolji od svih nas samo treba da operiše devijaciju nosa koja ga sada smeta ».
Priču o dvojici tenisera, najboljem hrvatskom i najboljem srpskom posljednjih godina znate i neću vam pričati o tome. Neću vas zamarati niti koliko je ko imao asova, vraćenih lopti, dvostrukih greški, uspješnih « slice » udaraca, direktnih poena i ne znam čim drugim. Meč je bio dobar i interesantan, kao i mnogi drugi i onda je Novak osvojio posljednji poen. Nije se radovao kao što to često čine igrači, pa i on ili njegov protivnik takodje. Ovaj put je prišao mirno i dostojanstveno poraženom pružio ruku ili primio pruženu ruku pobjedjenog (kako god hoćete) a onda su se zagrlili. Nakon zagrljaja je svako od njih skinuo svoju majicu u kojoj je igrao i Ivan je Noletu dao svoju Diadora majicu, a uzeo Noletovu Adidas. Uz veliki, širok i srdačan osmjeh ponovo su se zagrlili kao dva brata, dva prijatelja, dva dobra drugara ili dva sportska viteza i tako zagrljeni su izašli s terena.
Cijeli stadion im je aplaudirao i nije više bilo važno ko je pobijedio i ko je izgubio. Samo je jedno pobjednik: prijateljstvo ili viteštvo ili sport ili normalan ljudski razum ili prostor na kojem smo rodjeni i na kojem smo odrasli… Kako god želite.
Kada sam bio sedmi razred osnovne škole “29. novembar” na Grbavici, ti si tada trenirao ne znam ni ja koji tim u sali osnovne škole “Bratstvo i jedinstvo ” takodjer na Grbavici. To su bile dvije osnovne škole udaljene 17 metara jedna od druge. Cekao sam Branku Vlahović da izadje sa treninga jer smo se zabavljali/družili. Virio sam kroz polupane staklene prizme na strani sale. Bio si autoritet.To je bilo, ako se ne varam, godine 1970. Nisi se puno promjenio. Isti si kao i tada. Nevjerovatno. Malo si mi sjetan, što nije loše ali to dušu para. Za to lijeka nema. Citam Damira Lisca. On je izgleda sretan jer se ponovo druži sa svojim starim jaranima u gradu gdje je odrastao. Teniseri o kojima pričaš su pravi sportisti i o tome nema dvojbe. Nažalost, toliko je otrova bačeno medju naše ljude da ga nikakvim vimom ne možemo očistiti, ali valja nam trljati pa će fleka možda i izaći, što reče moja mama, jer ako ne trljamo nema nade. Slično kao loto, ko igra ima neku šansu da dobije, a ko ne igra, nema ama baš nikakvu. Zato, moj dobri Gorane, nastavi trljati jer ima nade.
Dragi Gorane, vidi se da si u svom , do sada uspješnom životu prvo počeo kao novinar. Bio si veoma talentovan.
Ovaj tvoj komentar o dvojici vrsnih sportista, a prije svega ljudskih veličina sa naših prostora me je podsjetio na tvoje prve novinarske korake. Zaista si me oduševio
poentom tvog napisa. Istina, rezultat je vazan, ali u ovome slučaju dvojice sportista iz rasparčane JUGE, koji putuju po svijetu sa različitim pasošima i za koje tvrde da govore različitim jezicima , daleko je važnije kako su dočekali kraj meča.
Možda iz ovoga nešto nauče novokomponovani političari.
Gorane, nastavi da povremeno pišeš. Uvijek si znao da izabereš dobru temu i da je svojim prepoznatljivim stilom obradiš.
Zar Ivan Ljubičić nije Bosanac iz Banja Luke ?
Ovo sam nasao na vikopediji:
Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979.u Banja Luci kao drugo dijete u obitelji oca Marka, majke Hazire i tri godine starijeg brata Vladana.U to vrijeme već se počinju nazirati problemi u Bosni i Hercegovini, koji su nepunu godinu kasnije eskalirali u rat. U svibnju 1992. godine obitelj odlučuje da je najbolje rješenje napustiti Banja Luku. No, nisu mogli iz grada izaći svi, otac Marko Ljubičić morao je ostati. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, gdje je čekao zrakoplov za let prema Beogradu. Majka Hazira je plakala, znajući da je to definitivan odlazak. Putovanje do zračne luke bilo je depresivno, s puno plača, s nekoliko zaustavljanja na barikadama. Zrakoplov je u Beogradu sletio oko deset sati ujutro, a nakon cijelog dana provedenog na autobusnom kolodvoru, gdje su Ivan i Vladan poslušali očev savjet da majku ne puštaju samu, u ponoć se preko Mađarske krenulo prema Sloveniji. Autobus je zastao na granici, zbog registarskih oznaka nije mogao ući u Sloveniju. Obitelj Ljubičić je granicu prešla pješice, ukrcala se u drugi autobus te krenula prema Ljubljani, gdje su ostali tjedan dana, dok se nije u Rijeci priredio smještaj za njih. Poslije mjesec dana u Rijeci, Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu “Astoria”, zajedno s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, nedostajao mu je jedino otac. Mogao je igrati tenis, parove s veteranima u opatijskome klubu, iskoristiti ljeto za kupanje. Tenis tada ipak nije bio prioritet, Ivan je trenirao samo povremeno, uz trenera Branka Picula.
Nego, dali se radi o Nihadu Seremetu koji je napisao onaj divan tekst o nasoj staroj stanici u Sarajevu? Ako jeste, onda se mi vjerovatno poznajemo, jedino ako nije dobro stariji od mene.
Volio bi da znam sta je sa onim ljudima koje on pominje u svom tekstu.Cuni,Ziji,Garo,Snajper,Coce i ostali.Javi se Nihade.
slobodanmitrovic@hotmail.com
Alen O’Hran je napisao>
Nevjerovatno. Puno ti hvala za ovo - baš si me nasmijao i osvježio. Ne, nisam imao priliku na žalost da gledam ovaj meč, jer na ovoj strani planete nekako ti vaši radio talasi ne dopiru!
Ali, drago mi je da čujem za ovako nešto i da poslije svega onoga što se izdešavalo u toj našoj [bivšoj] Jugi, još uvijek ima normalnih ljudi koji vrijednuju valore karaktera i duha više nego nacionalnost.
Ovo neka bude svima primjer i nemamo ništa drugo nego se ponositi i s jednim i s drugim.
Puno pozdrava iz hladne Kambere
Igor
Clanak o Staroj Stanici nisam ja napisao , nasao sam negdje na internetu i jako mi se dopao , pa sam ga poslao svojim prijateljima od kojih je jedan i poslao na ovu stranicu , misleci da sam ja pisao tekst.Na zalost nije mi poznat autor tog teksta …Raju iz tog clanka ne poznajem ….
Poruka Igoru , ne treba se stiditi ko si i odakle si , ako si pravi covjek , i to nema nikakve veze sa normalnim ili nenormalnim , pozdrav iz suncane Californije
Nihad
Naravno, članak me se itekako dojmio, poslao mi B.Rafajlović i, prije nego što je objavljen na Dovla.netu, poslala sam ga na mnoge adrese. Dobila sam samo jedan komentar, ali se nad njim zamislih: “Pročitao sam tenisku poruku. Ne pratim tenis, al’ vidio sam da su se ljubili i mijenjali majice. Bilo je toga i ranije, al’ opet je izbio rat. Izgleda da oni koji ratuju žive tu medju nama, ne vide se, ne grle se i samo kad zatreba, eto ih.” što jest, jest - historia est magistra vitae!
Bato, dali se sjecas ko je napisao clanak o staroj stanici?
Dragi Gorane, možda ćeš se iznenaditi ko Ti se javlja, ali to nije povod ovom javljanju. Procitao sam pismo i komentare, meč sam gledao i dabome, mnogo sam se obradovao ponašanjima mladih ljudi, dobrih drugova i prijatelja, a posebno dobrih tenisera. Prilika je da ljudi vide ove scene i da izvuku nešto korisno za naše ponašanje na prostorima odakle smo.
Tebe sam poslednji put video kada si sudio jednu utakmicu /mislim u Beogradu/ i kada ti se nešto desilo da nisi mogao da nastaviš sudjenje, bilo mi je žao, a i to se dešava.
Ja sam sa svojom porodicom u Torontu i svi smo na okupu. O tvojima ne znam ništa i nemam ama bas nikakve informacije, pa te molim da mi napišeš koju rečenicu o Tvojim roditeljima, braći i o svima vama. Dakle, piše Ti čika Misa, tatin dobar prijatelj i saradnik.
Tebe i Tvoju porodicu kao i sve Radonjiće pozdravljaju teta Marija i čika Miša sa ovdašnjim narodom.
Puno me obradovalo da ste se javili, naravno da se ljudi poput Vas nikada ne zaboravljaju. Kilometri i kontinenti su mali u poredjenju sa sjecanjem na Vas i Vasu suprugu.
Moja adresa je:
goranradonjic@yahoo.fr
Javite se, radovace me da Vam ispricam kako je Djuro u velikoj formi i kako je prije mjesec dana proslavio 85 rodjendan i sve ostalo Iskreni pozdravi Goran
Opet sam napravio predugu stanku u praćenju ovog izvanrednog bloga, te propustio mnogo toga vrijednog… Raduje me što nisam propustio i predivan detalj dvojice teniskih asova, sportaša sa velikim “S”. Hvala, svim dobrim ljudima sve najbolje, I.Raič,Sarajevo