dovla.net

Prije četiri sedmice, Caki je krenuo na krstarenje Evropom i već je obišao nekoliko zemalja i desetak puta toliko prijatelja, a već je prešao preko 5.500 kilometara. Evo opširnog izvještaja sa dosta zanimljivih i aktuelnih slika uz obećanje nastavka (ili nastavaka) i dodatnih fotografija:

“Dragi Suada i Vlado, danas je tačno četiri (4) hefte kako sam “na točkovima”, red je da podnesem izviješće za protekli period.

Prije svega, još jednom čestitke i najbolje želje od Nene i svih Cakeljića pionirki Lari, juniorima Sanji i Bojanu, a onda posebno seniorskoj, da ne kažem veteranskoj ekipi - Suadi i tebi stari druže.

Nadam se da sve teče uobičajeno, Suada je jedva dočekala da krene tekma, ozbiljno je trenirala cijelu proteklu godinu pa treba sada da se iskaže. Ti si vazda “u pričuvi”, štediš snagu i za blog, pa sam izračunao da ćeš moći podnijeti, od mene neuobičajeni, malo duži text. Skoro ko da sam Pego, ili Paja, o Vlatku Slokaru da i ne govorim, članci su mu sve duži, sve više snijega, smrzao sam se ko pingvin na ovom zubatom proljeću, jedva čekam sliku palmi, plavog mora i bijelih galebova. Izgleda da u Edmontonu snijega preko krova, a zima traje godinu.

Ali, da krenem ispočetka, tj od teleće glavuše. Naručena, ponesena direktnim putem u Rovinj, ispečena u papirnoj kesi-i nestala prije nego sam stigao izvaditi fotoaparat. Nije ostalo ni za par žutih mrava. Sad tek počeh shvatati koliko je gladnih ljudi na svijetu.

Nadao sam se na suncu rive popiti koje piće - ništa, već je počelo kijamet-vrijeme, oblačno, sitna kišica povremeno, ja prekinem morsku avanturu pa u Ljubljanu. Naročito su mi se obradovali svastika Dada i Pero German, oni ni ne računaju koliko sam puta u zadnje vrijeme došao do njih, na vratima obradovano pitaju: “Aaaa, odakle ti opet”? Nisam se dugo zadržao u Ljubljani iako su me Germani zadržavali da ostanem do ljeta.

Svratih kod Nikole Mikovića u njegov “dnevni boravak”, tj.čuveni “Figovec” u srcu Ljubljane. Tamo dodje i Ljubo Šormaz, pa gosp. Fadil Lipovača, lijepe priče, fina raja. Uveče na piće kod Dr.Rukavina, Željke i Nikole, stara sarajevska raja i kolege. Penzioneri, a još vole da rade, ušla im medicina pod kožu, ne mogu bez posla i sekiracije.

A, onda sam krenuo put Salzburga.Već u blizini grada osjetim djelić onog osjećaja kao kad se vraća kući, ipak je tu, u blizini, bio moj dom niz godina. Posjeta bolnici, kolegama, malo baklavica, sefu bivšem flaša dobrog pića, malo sredjivanja administracije. Boravio kod starih prijatelja Vesne i Duška Lazić, imaju preslatku kuću u nobl - dijelu Salzburga. Nisam dugo ostao u okolini, tek da se upoznam sa HELGOM. E, već su krenula mailpitanja, tipa: koja Helga?, zašto Helga? koga to njih dvojica vode na put? i sl. A, Helga (tepam joj Helgica) je najpametnija saputnica koja se može poželjeti. Zna svaki grad, svaku ulicu i broj, strpljiva je sa starim gundjalima, ne viče, ne svadja se, ne psuje!!! Zamisli - ima i takvih. Jedina primjedba je da prečesto upozorava na prekoračenje brzine, to joj je “greška u vaspitanju.”

Dakle, sad znaš, Helga je moj aparat za navigaciju. A, zašto HELGA. Pa to je taktički potez da se zavaraju neprijatelji, inače nema nikakve pozadinske motive. Prvo sam mislio da spravi dadnem ime DETLEF, učinilo mi se prilično glupim, a onda dodje HELGA. I, ostade, bez nje bi Neno i ja još uvijek pokušavali doći do Paje u centar Pariza.

Iz Salzburga krenuh na duži put na sjever, sve do Bad Oeynhausena (to je 80 km zapadno od Hanovera!). Tu sam nekada učio zanat, naravno posjetio mog bivšeg šefa i prijatelje koji još uvijek tamo žive. Potrefilo se - na godišnjicu braka. Neću reći koju. A, potrefilo se, (računajući na puno gladnih po svijetu) da sam od moga mesara u Oberndorfu bei Sbg. dobio (kupio bolan, sve za 5 €), teleću glavušu, maksuz sa očima, i ovaj put napravih sliku pripremanja prije nego što je nestala. Proslavilo se, pojelo se, a bogami i popilo. I, nešto mi pade na pamet. Jedemo sve što pliva, leti i trči, pomalo nas i savjest grize (kod toliko gladnih u svijetu!), pijemo ko smukovi, a NIKO da se pobuni, pa ljudi moji, puno više je ŽEDNIH na svijetu. Nešto se tu pobrkalo, ostaviću da moja savjest te dileme pokuša riješiti.

Oporavak nije dugo trajao, krenuh dalje na zapad, kratka stanka u predgradju Duesseldorfa, kod braće Mime i Bobe Stanivuković sa suprugom Nenom. Sve troje nekadašnji čuveni sportaši, sada uspješni penzioneri. Priča, dogovor da se nadjemo u B.Luci, čaj umjesto vina, i nastavih put do Cuijka.

Čita se “Kajk”, a čuven je po tome što tu živi olandski penzić Nenad Ivanišević, a prva kona mu je Lila Tafro, bivša supruga Baje Lazića. Evo me već treći put u Cuijk-u, od toga sam dva puta zalutao tražeći adresu. Ovaj put me je Helga, precizno ko Doxa, dovezla pred ulaz.

Naravno, uselio sam kod Nene, dan odmora, trijaža stvari, i, 7.04. poslije kafice, krenuli za Pariz. Samo slušamo Helgu, ma, milina božija.

Pariz ko Pariz, nije nama do Pariza, krenuli smo da riješimo misteriju zvanu “kernjina glava a la Paja.”

Helga nas je dovezla bez problema direkt pred Pajinu agenciju. Par minuta kasnije je stigao i Aljo Ramić-Šok, odmah priča, dogovori i sl. Tu veče nas je Paja odveo u susjedni hotel gdje je rezervisao sobu, a još važnije -našli smo i parking!!!! E, to nije baš lako u centru grada. Treba dosta sreće.

Sutradan, poslije doručka krenusmo do definitivnog smještaja za vrijeme boravka u Parizu. Nalazi se u sjevernom dijelu, preko Sene, u prijatnom i tihom kvartu, gdje još ptice cvrkuću. Dočekao nas je domaćin, Akademik Prof. Dr. (za Pariz) Mirko Vondrak - osobno!!

Monsieur Vondrak ( u daljem textu Mirkec) je član moga razreda 8 godina, i prva generacija najbolje obrazovne ustanove u Sarajevu i šire - KLASIČNE GIMNAZIJE. Sapienti sat!!!

Eto šta je ostalo od mojih 8 godina latinskog, čak ne znam ni da li sam tačno napisao!

Monsieur Mirkec je diplomirao arhitekturu u Sarajevu, radio u željezari Zenica i otišao na kratko u Pariz!! Učinio mu se ljepši od Zenice pa ostade u gradu svjetlosti i dobaci do penzije.

Helem, Mirkec nas je ljubazno pozvao da budemo njegovi gosti i da nam pokaže malo Pariza. Uslov je bio da se krećemo putevima gdje nema turista. Ono akademik, prof.dr. je za poznavanje pariskih staza i bogaza, milijarde podataka, informacija.

Ma-fantazija!! Svaki dan od jutra do večeri vodio nas je i pričao o starim dijelovima Pariza, gdje mi nikada ne bi stigli. U trenucima kad je udahnuo, otišli smo kod Alje i Ljilje na večeru, a onda na razlog našeg dolaska - kernjinu glavu a la Paja!!!

Ludnica. Bile su dvije, mogu o tome da pišem, ne bi se od njih zasitili toliki gladni, ali nama je preteklo. Možda je Paja veliki skijaš, ronilac, bob-vozač, kajakaš i t.d., - sve bivši - zaboravilo se, a malo je i u seniore prešao, ali, svjedočimo Neno, Aljo, Mirkec i ja -u “kernjinoj glavi” je prvak svijeta!!! Toliko, dovoljno.

Poslije toga smo pojeli MAKARONE, nije ono što piše, nego posebni kolačići - čak sam i ja pojeo 3 (tri) komada, mada Neno kaže četiri. Ma, on je taj smazao pa meni privalio!!

I, tako, slijedeća večera kod Mirkeca jer se Madamme Josette vratila sa turneje po Turskoj. U prijatnoj domaćoj atmosferi, sve je bilo super. Dan prije, Mirkec nas je odveo na večeru u “njegov” lokal, e, poslije te količine sam zaista pomislio na “gladne na svijetu” - ali nije dugo trajalo. Tako je valjda kod svih kojima je trbuh pun, zato i ima toliko gladnih!

Mirko je uspio da organizuje posjetu Senatu, bas fascinantno, srećom zasjedanja nije bilo (inače nas ne bi ni pustili!)

I, nastavi nas Mirko vodati i tumačiti skrivene tajne Pariza, uskoro su glave bile prepune, brojke počele izlaziti na uši, bilo je vrijeme da se bježi iz Pariza. Tih 5 dana su nas pazili i mazili, a bogami i strogo podučavali, ali “preživjelo se”. Moram jos jednom da spomenem preljubazne domacine i zahvalim se (ma već sam nekoliko puta, ali ,evo opet!)

Alija Ramić sa suprugom Ljiljom, Vladimir Pajic-Paja sa družicom Genevieve, Mirko Vondrak sa suprugom Josette, pa moja kona iz Sarajeva Doda Djoković, koja nas je jedva ufatila da nas počasti u kratkoj pauzi. HVALA JOŠ JEDNOM OD NENE I CAKIJA.

Kako smo stigli na izložbu Monsieur Kovačevića ni sam ne znam. Uglavnom, tamo smo imali priliku osim brojnih drugih gostiju, sve mladje raje (malo ih je ostalo starije!!!) koji gotovo isključivo parlaju francuski, da sretnemo i najpoznatiji sportski izvoz iz Bosne u Francusku - Monsieura Gorana Radonjića. Skroman kako ga je bog dao, jedva je spomenuo najnovije promocije i uspjehe, to smo saznali iz dovla bloga.

I, završi se ova divna posjeta našoj raji i Parizu, put nas odvede na jug, prvo u Chartres, pa u Tours. Ali, tamo ne sretosmo naših, dovoljno je reći da smo veoma intenzivno potrošili 6 dana u obilasku gradića, dvoraca i katedrala, da nas nikakva turistička organizacija ne bi stigla. Dnevni zadaci od 9 sati, pa cijeli dan dok se ne smrači. Vjerovatno smo sve izdržali zahvaljujući kvalitetnoj ishrani u Parizu. A i linija mi se popravila, kod Nene ništa - s njega nema šta spasti, osim hlača.

Obišli smo preko 20 dvoraca i zamkova, ne računam katedrale i gradiće. Hvala Helgi još jednom, uštedila nam je mnogo lutanja i gubljenja. Srećom da sam uveče ponešto i zapisao (uz preko 8 sati snimljenog materijala) inače ne bih znao gdje smo bili i šta vidjeli. Šta ćemo - starost neumitno dolazi.

Po povratku, svratismo u Brugge, pa Gent, na kraju kratko u Antwerpen, samo centar čaršije. Kasno uveče, stigosmo u Cuijk, još uvijek u jednom komadu. Bravo mi, vidi se da godine treniranja nisu otišle u vjetar.

Šta dalje? Sada malo odmaramo noge, i oci, iako ni to nije lako, svaki dan obidjemo ponešto zanimljivo. Sutra uveče dočekujemo Raleta  Čokorila, u petak dugi izlet na veliku branu u okolini. Za vikend sam u Amsterdamu kod Sanje, u nedelju uveče nazad.

U ponedeljak, Rale i ja u povratku, prvo do Darmstata, pa u Oberndorf (možda se i okupamo na bazenu, pa u Ljubljanu. Rale odatle u Zagreb, a ja u Rovinj nakratko, čeka me ona kafa na rivi - valjda, ako bude sreće. Onda opet po Raleta, krećemo do Bihaća, nas dvojica smo već bili na raftingu na Neretvi, sada na Unu! Odatle u Banja Luku, Stanivukovići nas pozvali na slavu, Djurdjevdan - hajdučki sastanak!!!

I, nadam se, da će obojica Stanivukovića poći sa nama u Sarajevo, 7.maja, jer dan kasnije, 8 maja je sastanak sportske raje (ako Ićo , Čedo i Nidžara nešto ne zeznu). Do danas 5550 km. izgleda da žu do Sarajeva  preći brojku 8000.

Eto, Kaluže drage, nadam se da nisam prestigao Pegu i Slokara, makar sam za rečenicu kraće.

Primite jos jednom svi skupa, puno pozdrava od vandrokasa Nene i Cakija.