dovla.net

Munjevita, blic kontra

Eto, bio sam i „visiting” profesor, ne samo u Japanu, ako se sjećate, na predavanju pred pedesetak stručnjaka u Chyoda cu, farmaceutskom koncernu na mjesečevom  pejsazu u okolini Tokija,  kada sam nepripremljen, ipak spasio čast sa pričom o ekološki čistom  mjestu Rust u  Austriji, gdje su rode pravile svoj prirodni aerodrom na putu za tople krajeve i  natjerale arhitekte da projektuju i izvedu mnogo više dimnjaka na kućama  nego što je stvarno bilo potrebno.

Moj amfiteatar je sada bio dupke pun. I da budem iskren, nije bio čak ni amfiteatar. Nego ogroman i prostran pod fiskulturne dvorane, bez sjedišta, naslona i bilo čega i stotinjak slušalaca, polaznika Britanske škole u Varšavi, sa poluotvorenim ustima i širom otvorenih očiju. Ja stojim i pletem priču od tankih svilenih niti o ranim počecima slikarstva i arhitekture u svijetu.

Predamnom lica Evropljana, Kineza, Japanaca, Koreanaca, Rusa, Engleza, Afrikanaca i ostalih. Bez riječi, u grobnoj tišini, predano i pažljivo slušaju  o tome  kako su naši ,  pra pra pra…dede, pra.. pra… pra… babe i ostali pra ..pra..pra.. preci, krenuli u najveću avanturu planete, spuštajuci se sa drveta u opasnu arenu života.

Bio sam počašćen i ushićen njihovom pažnjom. Osjećao sam obavezu prema tom neiskvarenom zahvalnom auditorijumu, koji mi je, bez ikakve sumnje, u potpunosti otvorio svoje srce i pratio moju svaku riječ, sa pažnjom i maštom, koja se odražava  na njihovom licu. Osjećao sam veliko poštovanje i zahvalnost prema tom skupu.

Pažljivo sam vodio tu veliku radoznalu družinu, po samom opasnom grebenu sa koga se lako klizne u provaliju pretjerivanja, ili na drugu stranu, na nizbrdicu  dosade. Išli smo  kroz razna doba, od početaka ljudskih naselja iz kamenog, bronzanog i ostalih perioda, prema mističnom Egiptu, enigmatičnoj Mesopotamiji, kroz magičan svijet istorije umjetnosti, sve dalje do današnjih dana, gdje nas je čekala moderna bajka o čudima današnje arhitekture, izrasle iz mora kao divovi koji igraju kolo ispred Dubaija.

I onda sam svoje slušaoce oprezno uveo u čudesnu špilju, Alta Mire, moju omiljenu paleontološku ljudsku  naseobinu u stijeni, gdje su ljudi kamenog doba našli svoj prvi zaklon i dom u velikim i prostranim pećinama sjeverne Španije i južne Francuske, gdje i moja mašta prevazilazi stvarnost i neodoljivo me vuče  pred te zidove na kojima se rodilo prvo ljudsko slikarstvo. Crteži  urezivani kamenim orudjem u stijeni i bojeni prirodnim bojama, koji su se hiljadama godina zadržali nepromijenjeni i ostali do današnjeg dana, fasciniraju cijelo čovječanstvo.

Tu malo stanem, prije nego što počnem sa prelijepim slikama, koje ću da emitujem preko „smart borda”. Predahnem. I postavim retoričko, ključno i najvažnije pitanje:

„Da li neko od vas zna ko je bio prvi slikar na svijetu ?” pitam ih ja. I poslije kratke tisine bez odgovora, nastavim samouvjereno i zadovoljno :

„Lovac-čovjek iz kamenog doba. Lovac koji je živio u ovoj pećini i lovio sve ove životinje, koje je naslikao po ovim kamenim zidovima svog stana u pećini, koje ćete vidjeti sada na ovim slajdovima iz Alta Mire,”.

I baš kada sam htio malo da uživam u svom retoričkom zanosu i samozadovoljstvu, vidim jednu tanku dječiju ruku i lijepe plave oči desetogodišnje djevojčice, malo pjegav nosić i dugu plavu kosu, koja se diže iz gomile i umjesto odgovora postavlja kontra pitanje:

„A možete li mi reći, gospodine profesore, kako znate i kako ste baš sigurni, da to nije bila neka žena lovac ?”, reče ta mala slatka „šmizla” i ponosno sjede na svoje mjesto prekrstivši ruke na prsima.

Ostadoh bez daha i teksta.

Bila je to munjevita , blic, kontra.

Sada nestrpljivo čekam dan kad će me ponovo pozvati profesorica Heidi, da ovom interesantnom i zahvalnom auditorijumu dječaka i djevojčica od osam do dvanaest godina ponovo održim neko predavanje.

Jer znam da će me oni opet nešto novo i pametno naučiti.

Varšava, 18.04.08