Pego: Bejrut, grad bez ožiljka
Kad pomislim na Bejrut, sjetim se Ibre Sudanca, crnca, mog druga sa arhitekture, kad je govorio o ljepoti i uroku.
Uvijek je spominjao da novorodjenče u Africi mora da ima ožiljak koji mu roditelji namjerno naprave, da mu ljepota ne bude savršena i zato urokljiva, pa ga s tim sačuvaju od raznih iskušenja u životu. Mislio sam da se šali, jer je i on imao takav ožiljak na licu. Ibro je medjutim bio savršeno ozbiljan, dok je to govorio.
Nažalost Bejrut, grad savršene ljepote, koga sam upoznao sedamdesetih godina, nije imao takav ožiljak. Zato je doživio burnu sudbinu i mnoga iskušenja koja ga prate i dan danas.
Ne znam šta je bilo ljepse: stjuardese Middle East -a, vitke, čokolade u kostimima boje breskve koje su se osmjehivale biserno bijelim zubima, dok smo se spuštali u vatromet svjetiljki i reklama, ili sam grad koji nas je dočekao i koji je pulsirao neprestanim životom 24 sata.
Bio je to grad snova. Povezan sa cijelim svijetom. Samo sa Parizom imao je šest direktnih letova dnevno.
Dok sam se vozio sa aerodroma u hotel prolazili smo ulicama, kroz bogate četvrti pored mora sa luksuznim hotelima koji su blještali u noći, ispred kojih su se zaustavljala sjajna kola, a livrejisani dormeni vješto žurili da otvore vrata i prihvate bogate goste iz susjednih arapskih zemalja, koji su bas tu došli da uživaju i potroše svoj novac. Grad kao da nikad ne spava bio je pun svijeta koji je išao ulicama ispred elegantnih salona i prodavnica koje se nisu ništa razlikovale od pariskih, londonskih ili ma kojih drugih, poznatih u svijetu.
Srce grada bila je Al Hamra ulica i pješačka zona i glavna promenada u centru koja je vodila do skladnog „Trga topova” poznatog kao mjesto banaka i administrativnih zgrada i sa najboljim tučenim sladoledom u gradu. Na tom putu dominirali su Hotel Phenicia, Saint George, a malo izmaknuti su bili raskošni i magični Van Dom, sa najljepšom terasom na krovu koja je bila mjesto „jet seta” i bogatih prinčeva iz Saudijske Arabije. Sa diskretno osvijetljene terase pune zelenila i šarenog mirišljavog cvijeća i tihe muzike, uz nečujne konobare što su kao bijele utvare klizile, nenametljivo izmedju stolova i udobnih fotelja i ležaljki, prostirao se veličanstveni pogled na siluete brodova, jahti, na lučke svjetiljke, usnule krovove, palme, tirkizne bazene, treperave korijandole rasutog gradskog svjetla prema otvorenom moru i udaljenim plažama sa šetalištima iznad obale koja se gube u noćnoj izmaglici uzavrelog grada.
Na samoj promenadi, uz plažu je bio i Hotel Mediterrane koji je uvijek bio pun Evropljana, koji su zaista znali da se zabave. Preko puta hotela, malo zavučen, bio je „Honey sneck”, gdje su dolazili mladi da zajedno dočekaju prve znake zore, uz more, i da uhvate bljesak sunca u prvom treptaju dok se radja i pravi dugačke sjenke ispred, Grotte de pigeon, Golubijih stijena koje strše kao očnjaci neke morske nemani, a ne kao golubije stijene kako ih već zovu , iz namreškanog zaliva.
Tu se jedu fish & chips, uz mnoštvo svježih salata sa dresingom kao i ostala hrana iz mora. Sjedilo bi se uz piće do u kasne sate, kada se poslije odličnog provoda, noć neumoljivo privodila kraju. Sa prvim istočnim rumenilom i nagovještajem dana koji je sa terase nad morem izgledao kao na dlanu, tiho je umirala noć i bučno se radjao dan.
Bejrut se uvijek kasno budio. Samo su ranoranioci, bez kojih se nije mogao grad pokrenuti, bili oni koji su stvarali buku dovodeći ga u red. Snadbijevali su prodavnice i radnje, čistili i glancali ga, vraćajuci mu jutarni sjaj, pripremajući ga kao mladu za svadbu, još jednog neponovljivog dana.
Ostali su se kasnije budili u bazenima, snekovima, robnim kućama i kafićima na ulicama u hladu, gdje su dolazili sebi uz kapućino ili arak i pivo, liječeći mamurluk od prethodne noći.
Prekrasne pješčane plaže uz hotelske lagune sa bazenima, barovima u vodi i sa svim vrstama ugodjaja koji se samo poželiti mogu, postepeno su se punile gostima i kupačima. Tu su carevala lijepa, mlada, preplanula tijela. Sve je ponovo počinjalo kada se život vraćao na plaže. Nad morem su bili i čuveni restorani, gdje se od kasnog doručka sa kafom i „croasanom”a za ručak jelo uz „mezu” od pedesetak raznih jela, na malim tanjurićima, pa sa kulinarskim specijalitetima iz cijelog svijeta, uz razne vrste najboljih svjetskih vina, a poslije uz kolače i kafu sa sladoledom i izobiljem voća i uz čašu francuskog konjaka na kraju.
Kako je dan odmicao, tako se sve više ljudi pojavljivalo. Phenicia, a posebno Saint George, su bili kultna mjesta gdje je svraćao krem ovog društva, koje je uživalo u svemu.
Da ne bi bilo sve tako bajkovito i lijepo, uvijek je bilo ratnih prijetnji i sukoba, pa zato i do zuba naoružanih vojnika, koji su sa oružjem stajali na važnim mjestima na ulicama grada. Često sam slušao priče o napadu izraelskih komandosa. Jednom su u po bijela dana sletili sa par helikoptera i na očigled putnika na Bejrutskom medjunarodnom aerodromu, na pisti zapalili desetak avona Middle Easte-a. Poslije toga su ušli u bar u Free shopu, popili piće, platili i nestali bez traga, svojim helikopterma koji su ih upaljenih motora čekali na pisti.
Ovakve priče su djelovale kao bajke, dok smo na plaži Saint Georga, opušteno, uz dobru muziku jeli svježe, očišćene, morske ježeve servirane na velikim tanjurima sa kriškama limuna, uz hladno bijelo vino i „Melon a la mode”,/izdubljenu dinju kao kornet sa sladoledom/. Livrejisani konobari su to ritualno iznosili na terase tačno u šest sati popodne. Ovo je bio tradicionalni običaj koji se ponavljao dogod je trajala ljetna sezona.
Tako se završavao dan na plaži i nastavljalo uvečer u gradu. Družtvo se selilo sa plaža i bazena na Al Hambru sa zalaskom sunca. Svi su tamo kupovali i prodavali. Sve i svašta. Jer Bejrut je bio živ grad sposobnih i vrijednih ljudi i vještih trgovaca. Svih društvenih slojeva i razne životne dobi. Čak su i djeca trgovala, raznim suvenirima, školjkama i bižuterijom, tepisima, pistacijama, voćem, svježim i ušećerenim, sa uštipcima posutim cimetom i bijelim šećernim prahom, raznim kolačima. Sve su to nosili na tacnama na glavi kroz zakrčene ulice i po dugim pješčanim plažama uzvikujući i hvaleći svoju robu.
Jos mladja djeca, koja nisu mogla da nose teret na glavi, mijenjali su novac koji im je bio omotan oko prstiju na rukama. Bilo je tu raznih valuta, od funte do indijskih rupija i spretno su ga obračunavali i razmjenjivali sa strancima koji su se divili njihovom znanju matematike. Djeca su izgledala kao žive pokretne mini mjenjačnice. Trgovina je bila dio urodjenog talenta i neosporan mentalitet nacije, koja od malih nogu zna da trguje.
Našao sam se u „suku” u ogromnoj gužvi prepunoj malih prodavnica. Prodavalo se uz viku i galamu. Zaustavio me mlad trgovac i po svaku cijenu želio da mi proda lijepo izrezbareni kajiš. Cjenjkali smo se i ja sam u šali ponudio da mu nešto otpjevam, za razliku u cijeni, što je on prihvatio. Zaustavio se saobraćaj i prostor oko njegove prodavnice u momentu je postao atrakcija. Održavao se pravi rok koncert. Trajalo je kratko, ali uz aplauz, a umjesto jednog, dobio sam dva kajiša od kojih jedan besplatno. Ljudi su bili otvoreni, druželjubivi, veseli i znali su da se šale a i da cijene dobar humor.
Casino de Liban je bio na padinama pitomog brda, medju čempresima, agavama, kedrovima i kiparisima, nad morem, na kraju zaliva. Odatle se pružala najljepša panorama sa pogledom na treptava svijetla grada i luke u daljini. U kazinu je vladala posebna atmosfera raskoši uz najbolji varijetetski program, koji se mogao mjeriti samo sa vrhunskim mjestima kao što je Moulin Rouge u Parizu. Ustvari program i izvodjači bili su isti i tu i u Parizu pa nije ni bilo razlike u kvalitetu. Kazino je živio svoj posebni život, malo izdvojen od grada, a mnogi šeici i bogataši sa Bliskog istoka ostavili su čitava bogatstva na kocki i lijepim ženama.
U pravcu prema gradu bila je vila restoran sa terasom nad morem u kome se moglo naći uvijek i u svako doba, na hiljadu načina spremljenih, palačinki po čemu je ovaj restoran bio poznat u cijelom svijetu i ovjenčan neprolaznom slavom, kao i čuveni susjed Casino de Liban.
Ali ono što se svake večeri dogadjalo u „Kav de roa”, baru pored poznatog hotela Ekscelzior, depandansa Sent Georg hotela, to je bila prava cirkuska pretstava. „One man show”. Show bar tendera već pomalo u godinama, prosijedog Alde. Talijana sa Via Veneta iz Rima, koji je ovdje zabavljao cijeli auditorijum stalne publike, koja je uživala u njegovim uvijek svježim šalama i vještinama.
Veče je počinjao zvoneći zvonom iznad šanka i objavljujući da mu je rodjendan. Slijedile su mađioničarske, iluzionističke i pjevačke numere koje su otvarale duše i novčanike pa se pilo i uživalo u Aldinom show-u, u dobrom raspoloženju do same zore.
A kada nastanu nesnosne ljetne vrućine pune vlage i bez daška vjetra, onda ništa drugo ne preostaje nego da krenete u brda iznad Bejruta. Tamo vas čeka svježina nad morem, koje se jedva nazire sa planinskih visova, gdje su smještene žive i pitoreskne male čiste varoši i usamljene elegantne vile, medju kedrovim i borovim šumama iznad puta. Tu su noći svježe i nema potrebe za klima-uredjajima. Miris mediteranske flore dopire i ulazi u sve najskrivenije pore tijela i duše i tu ostaje kao sjećanje zauvijek.
Odatle možete da se spustite na drugu stranu do uvala uz more gdje se prije hiljadu godina ugnjezdio stari grad Biblos, sav u slojevima iz raznih vremena. Od vremena slavne Kartage, spretnih Feničana i ostalih vještih moreplovaca koji su dolazili morem, pa do vremena krstaša na njihovim pohodima kopnom ka Hristovom grobu. Svi su oni na svoj način ostavili neizbrisive tragove u kamenu i u slojevima pod zemljom, iznad koje ćarlija uvijek prisutni maestral i donosi ugodno osvježenje s mora.
Krenete li dalje po brdima, uskoro ćete doći na plodnu visoravan i dolinu Beka u kojoj se pored bogatstva prirode nalazi na daleko poznati stari grad Helopolis ili Balbek, sa ulicama i hramovima i avetinjski pustim ogromnim platoom od jednog jedinog kamena, džinovskih razmjera, koji se Denikenu učinio kao aerodrom na koga se nekad davno spustio vasionski brod sa nekog drugog svijeta. Tu se održavaju i spektakli „Sound and light” koji ozive cijelu dolinu i okupe silan narod i vrhunske umjetnike iz cijelog svijeta.
A, ako tako nastavite dalje prasnjavim putem na istok, kroz sasušeni mjesečev pejsaž, uskoro ćete doći i do sirijske granice od koje ni Damask nije daleko.
Ali, to je druga priča, koja ce doći na red, kad joj za to dodje vrijeme.
Pego,Varšava 22.04.08
Oj Maršale kućo stara…
Da si tu, reče mi jedan poljski vrabac, nekoliko visibaba i jedan narcis koji me poduči redu, da bi trebao da ti se javim.
Šta ima da ti se javljam, kao da sam uslovno kažnjen na život, pa moram i imam takvu sudsku obavezu. Ili kao da si postao više poznat nego što si bio, otkako si počeo da zaludjuješ publiku i na blogu svojim sjajnim duhovitim tekstovima i pričama.
Ko poznaje vrhunske kozere južno od Pešte i istočno od Beča, taj zna sve o tebi: i ko te ima, taj te nema, ko te nema, taj te sanja, ko te sanja, taj te ljubi, a ti o tom pojma nemaš…
Jedan drveni sto napadnut crvotočinom, odoljeva nevremenu zaborava, keramičkom intarzijom sa slikom tvog i Sagalovog pijetla, dok mu noge trunu zajedno sa autorom koji ga je projektovao u tami moje kuće u „Little wet grove-u” i u mojim najskrivenijim mislima, čak i od samog sebe. To je materijalni dokaz tvoga postojanja kao i grada iz koga sam krenuo sa svojim najljepšim uspomenama, na ovaj daleki put bez kraja. Uostalom, da se ne lažemo, taj sto sam postao ja.
Vidim da si tek ukvasio nogavice na blogu pa objašnjavas ljudima da ima kafana koja se zove „Kod Mike Alasa”, jer nisi pročitao priču „Slovo koje mijenja sudbinu” od 27.januara 2008.
Oj, Marsale, kućo stara tebi nema ravnog para.
Voli tebe i sve tvoje, Pego sa cijelom porodicom.
O PEGI, KAŽE MOJA NADA, (a Na-da-nju se treba prepustiti) NE RUŽI MI PEGE ,B’AN…I, ETO POPUŠTAM. DIRLJIVA I MENI SAMO RAZUMLJIVA PRIČA O ŠAGALO-MARŠALOVSKOM STOLU U KERAMICI, KOBALTOM OSLIKANOG PETLA. IMA JOŠ JEDAN SLIČAN I PROJEKAT I DEKOR, ALI U MEKOJ UMBRI; IMAM U ATELJEU JOŠ KOJI PROJEKAT, AUTOR JE TO STUDENTSKI UREDNO IZVEO, SAČUVAĆEMO TO U DIVNOJ USPOMENI.
A, TO ŠTO KAŽEŠ DA NISAM PROČITAO ONO O “MIKI ALASU”, MA PROČITAO SAM TE CELOG, PA I ONA NAJDUŽA PISANIJA. I O MEVLUDINU EKMEČIĆU; PRE 50 god. SMO JEDAN PORED DRUGOG POLAGALI PRIJEMNI NA BGD. AKADEMIJI. ALI, PRIČAĆEMO JOŠ….!
NEGO, JUTROS U “CEGER KAFANI” NA PIJACI NA CERAKU, SRETNEM SE SA TVOJIM DRUGAROM, DIREKTOROM IZ VARŠAVE ZORANOM STOJKOVIĆEM. MIRU, TEBE I DECU, SRDAČNO POZDRAVLJA.
PA, ZA SADA DOSTA, EVO PRE KOJU MINUTU JE I ISUS USKRSNUO, PA AKO DRŽIŠ DO TOGA - SRETNO!
TEBE, DRAGU MIRU I DECU, VOLIMO I DALJE. D.I.MARŠAL I MARŠALIĆI.
PS. NA BLOGU GDE PIŠEŠ “TATA, MARŠAL TE TRAŽI” NAŠA MARIJA JE DALA INTERESANTAN KOMENTAR IZ BERLINA, POGLEDAJ, CIAO.
Umbre naseg sjećanja
Čovjek uvijek mora imati alternativu, da mu se ne zatru tragovi. Alternativa su njegovi dragi prijatelji. Zato mi je neobično drago da smo razgovarali poslije dvadesetak godina i da smo razmijenili poruke izmedju redova koje ni Gebels ni njegova policija, uključujuci i onoga koga si sreo juče na pijaci, čiji je talenat u tim sportovima bio neosporan, ne bi mogli da dešifruju, a kamo li par stotina prosječno inteligentnih blogovaca, sa časnim izuzecima zeka i ostale plemenite divljači, iż čarobne šume .
Takav refleks sam mogao samo od tebe da očekujem jer to čikice, već od preko pedest godina, nemaju. S tim si dokazao da si još uvijek mlad, za ostalo ću pitati Nadu. Miri sam zabranio da daje takve izjave, da mi se ne skupljaju ispred kuće.
Isusu nikad nisam okrenuo ledja, mada je on mnogima to učinio. Ali me zato užasavaju TV sveštenici, oni bez mantije, a sinoć i onaj u mantiji, koji je održao najduži politički govor u istoriji Uskrsa, od početka dosadašnje televizije.
Tvoj imenjak se na taj način nikad nije mješao u religiju, ali zato su sada popovi i njihovi sinovi preuzeli politiku.
Moja lijepa Mirjana i ja sjedimo na terasi ispod tende na koju atakuje toplo i blještavo sunce i tucamo se svom snagom, upražnjavajući izvorni simbol tradicije Hrišćanstva, što nadam se i ti činiš sa svojom porodicom, na današnji dan kad dobar dio čovječanstva slavi praznik uskrsnuća i novog života, sa staroslovenskom lozinkom, opet da ih neko od Rimskih legionara ne provali:
„Hristos voskrese-Vaistino voskrese!!!” što vama i ostalim iskreno želim.
P.S. Dragi naši, nisam mogla da odolim a da vas ne pozdravim. Drago mi je da smo opet u vezi sada “on line” a nekad “live”, kada smo Nada i ja kao vas dvojica sada, umesto dubokih misli, razmenjivale trudničke haljine…
Mira with love
Maršale, hvala na “dopuni” o Čigiju i Žiki. Žile je živ i zdrav, doduše sa štapom. Tavori kao samac i druži se sa ostacima prijatelja i po kojom pivom. Humor ga nije napustio.
Pozdravi mi Draga i Gicu. Oboje su mi bili omiljeni nastavnici.
Malo me plaši Pegi nesvojstven lament o dalekom putu bez kraja. Šta i kako piše, tek je na početku. Uostalom nijednom putu nema kraja. Kad ga pređete eto vam novog, po pravilu pretopljenog iz starog.
Zeko
ZEKO, VIDIM DA SI PRIMETIO DA SE PEGO I JA SA SETOM PRISEćAMO JEDNOG DAVNO PROJEKTOVANOG KERAM. STOLA SA, KAKO ON KAžE “ŠAGALO-MARŠALOVSKIM PETLOM U KOBALT-PLAVOJ BOJI, KOJEM SADA NOGE TRUNU U ZEMLJI “MALOG MOKROG LUGA”.
PITAŠ ME, A PLAŠI TE PEGIN NESVOJSTVEN LAMENT O DALEKOM PUTU BEZ KRAJA, KAŽEŠ!
NE; NIJE TO, IZNENADAN PRELAZ IZ KOBALT-PLAVOG KA MEKOJ UMBRI JE OCIGLEDAN RAZLOG. UOSTALOM, RADI SE O ČISTOJ TEHNOLOGIJI, HEMIJSKOJ ANALIZI KERAMIČKIH BOJA PRI PALJENJU IZNAD 1000stepeniC. A, ZA KOJI SE POSTUPAK PEGO NEKADA INTERESOVAO.
VRLO SU SE OBRADOVALI GICA I DRAGAN POZDRAVU OD TEBE. OBEĆAO SAM IM DA ĆU IM IZVUĆI TVOJU SLIKU; NE BRINI, IMAM SAVRŠENU TEHNIKU RETUŠIRANJA, OBRIJAĆU TI BRADU, BIĆEŠ MLADJI BAR 50god. DA TE PROFESORI PREPOZNAJU. CIAO. SRDAČNO TE POZDRAVLJAM, MARŠAL BGD.
Jedan lijep pozdrav za Vas gosp.Pego. Ovim krasnim putopisom o Bejrutu podsjetili ste me na moj boravak u njemu u maju 2004 na 3.Svjetskom kongresu Perinatalne Medicine zemalja u razvoju. Profesor Kurjak je predložio kolegama da obavezno dodju na taj kongres pričavši o ljepotama Bejruta..Ja sam bio jedini iz BiH..Zaista, Bejrut je te godine bio gotovo u potpunosti oporavljen i umiven, mada iskusno oko Sarajlije prepozna da je u nekom od obnovljenih zidova ipak bio geler ili metak. Divne plaže, hoteli opet su zasjali i toplo sam preporučivao mojim prijateljima odlazak tamo na ljetovanje,ali..Godine nakon toga donesoše ubistvo gosp. Haririja, Izraelsku intervenciju i Bejrut ponovo postade sinonim za nesigurnost i rat…
Ipak, meni je ostao u divnom sjećanju, pa se nadam da ćemo opet nekad prošetati čuvenom Hamra street!
Šeboj i jorgovan
Bile su one dvije drage, lijepe i tada već, pomalo ocvale, gospodje na čijim ledjima je stajao dio jednog svijeta. Dva Titana, zamaskirana kao šeboj i jorgovan. Znalo se da ne może proći ni par dana da se one ne vide. Bilo je važno, kad Dušan sjedne za svoj nezaobilazni popodnevni „pasijans”, da se sa druge strane nadju njih dvije i da svi zajedno kafenišu iż fildžana uz šećer u kocki, koji je jedna od njih izbjegavala iż zdravstvenih razloga. Tada, krene priča, uvijek nova ,spontana, vesela i glatka.
Bilo je to dugogodišnje prijateljstvo, dvije porodice sa brojnom djecom i njih dvije: Kate, odavno udovice, ali još uvjek u tamnoj koroti, srebrnasto bijele kose, oblog, zategnutog blijedog lica jakih jagodica, nekad malo rumenih, snažnih ruku i podlaktica, mladog glasa, po prirodi bučne, vesele i tople žene, koja je unosila smijeh i vedrinu i punila svaku kuću u koju udje i Dare, žene visoke, mile, sa sijedim bičem kose iznad čela, čiji lik može da se sagleda tek kad vjetar dune malo sa Neretve…malo sa Neretve… i rastjera, tamu po Mostaru…tamu po Mostaru…kako je to lijepo pjevajući govorio Mile Janjić.
Jedne večeri kad su Dušan i Dara otišli na „skok preko kože”, tada su Kata i njena lijepa kćer Milica, došle da prespavaju i pripaze djecu, dok oni budu prisustvovali svečanosti, rudarske večeri.
Tada se Darin mladji sin iż petnih žila trudio da privuče njihovu pažnju, svirajući na violini nevješto i početnički, ali hrabro i srčano, „Šumanovo sanjarenje”, posebno pred operskom divom i budućom primadonom svjetskog glasa Milicom, koja mnoge, ni glasom a ni stasom, nije ostavljala ravnodušnim.
Ko bi mogao nesto više znati o tome?
Možda neki zeko iż čarobne šume?
Gospodine Sanjin,
Nemam običaj da komentarišem komentare, pogotovo ne i na moje tekstove, jer neću nikog da opterećujem. Ni ljude koji šitaju, a ni sebe koji nastavljam da pišem, ali Vi ste nešto drugo. Osjećam se kao osoba iż Hičkokovih filmova koja bespomoćno pokušava da nadje zagubljenog krunskog svjedoka koji će joj pomoći da otkrije pravu istinu i odbrani se od kazne smrti, koja mu prijeti, za ubistvo, za koje ga nedužnog optužuju. Sve ono o čemu pisem je istina i samo istina. I evo sada Vas, pojavljujete se kao „Deus ex machina”, kao jedan od rijetkih svjedoka da to i potvrdi. Baš ste mi mnogo pomogli, posebno jer je Vaš tekst imao jak literarni naboj i vjerujte, za trenutak me je vratio u taj divni grad, koji nikad neće iščiliti iż mog sjećanja. Osjećam da sam uradio nešto vrijedno, poslije Vaših riječi koje ste mi uputili. Od srca Vam hvala.
S poštovanjem, Pego
Bejrut lično - Noli turbare circulos meos
Dogodi mi se da neko dodirne moje krugove, kao što je to sada učinio gospodin Sanjin i da se i moja razmišljanja pokrenu kao koncentrični krugovi nad mirnom vodom i iż tog gliba i opšte prašume zaraslog sjećanja, izadju mnogi dragi likovi.
Ovaj put je to galerija likova koju predvodi Kristijana Prelorenzzo, Libanka grčkog porijekla, jedna šarmantna, pametna i privlačna mlada žena, kakva je bila tih godina kad ide ova priča o Bejrutu. Ljubav je učinila da skakuće kao ping pong loptica izmedju Bejruta, gdje se rodila i upoznala, kao dvadesetogodišnja djevojka, Sašu, sina poznatog Yu biznismena Pajića, koji je dugo radio za Yugoarab u Bejrutu, za koga se udala i prešla u Beograd, naučila naš jezik tako dobro da joj je moj prijatel Mirko Klarin, čovjek koji je za Maestra, Arh.Saletića /ustao sam iż poštovanja, to ne vidite/, izveo sve značajnije enterijere na Knez Mihajlovoj sedamdesetih, pokušavao da je locira, kao da je ona negdje iż njegovog kraja oko Zadra.
Radila je kao prevodilac u „Yu publicku” u kome je dugo tavorio i Moma Kapor, dok mu nije sinula jednog dana Ana iż Bazara i otrgla ga iż duboke literarne anonimnosti, lansirajući ga na trnovit put varljive slave „per aspera ad astrum” na kome se, više politički nego umjetnički, spoticao i ustajao pretvarajući se u mudru haringu koja je pokupila svu mudrost, a i starost, sa svojih dugih putovanja, mrijesteći se po mnogim morima i slatkim ušćima.
I Kristijani su padale na pamet razne ideje, pa se razvela, ali, za razliku od Mome, zavedena šarmom Yuge, ostala baš samo toliko do momenta kada se Miša Stanisavljević, novinar iż “Večernjih novosti”, nije mogao odlučiti da li da je zaprosi, mada je stvar bila skoro gotova, pa je ta neodlučnost učvrstla njenu odluku da sve batali i da se, sa svojom nerazdvojnom bibliotekom sjajnih knjiga, vrati u svoj prelijepi Bejrut. Dio te biblioteke smo i mi dugo nosili kao „over weight” u našem prtljagu kada smo odlazili u Beirut.
Kristijana je stanovala u velikoj udobnoj vili nad morem, po strani grada, u dubokoj hladovini kedrove šume i bilo mi je prosto nevjerovatno da je tako dobru mediteransku lokaciju zamijenila sa Strahinjića Bana 45, na prvom spratu, sve zarad drugorazredne nesigurne balkanske ljubavne priče.
„We have painted Beiruth in red” što bi rekao Herman Wouk, a što bi se kod nas slobodno prevelo, prolumpovali smo sa Kristijanom i obišli sva znamenita i važna mjesta i sve krčme i barove u tom divnom gradu.
”Bilo je veselo i nezaboravno”, što bi rekao nedovoljno pažljiv posmatrač da nas je kojim slučajem pratio. Jer on ne bi mogao da vidi rijeku njenih suza koja se prolila i otekla sve do mora, kada smo jedne večeri pričali o Yugi koja joj je za svagda ukrala srce i začarala dušu, sjedeći u onom tihom, pomalo povučenom restoranu pored Cassino de Libana.Tamo gdje se jede hiljadu vrsta slatkih palačinki i gdje se gorko plače zbog ljubavi.
Ovo sam napisao jer znam da mnogi koji se okupljaju na ovom tihom mjestu moje priče, gdje nema mnogo otvaranja, ali ima ljudi koji cijene dobru kapljicu razgovora, poznaju ove gore spomenute osobe i više sam nego siguran, da će im se one sa simpatijama vratiti u sjećanje, a pri tome to nikog od ostalih neće zasmetati.
Pego, s ljubavlju
Pego,
Kata (Katarina) Zecevic mi je majka, Dara, kojoj imamo neizmjerno zahvaliti za dobra sto nam ucini, nam je bila druga majka, a sestra mi Milica je sada u Becu.
I ocekivanju novih bisera, pozdrav
Zeko