Jovan Babić - Čigi
Već se nekoliko puta na blogu spominje ime Čigi, te sam sklon da vjerujem da je medju nama dosta njegovih prijatelja, pa i ja koji sam sa njim proveo lijepo vrijeme i uz to popio i dosta “otkosa”.
Članak koji šaljem nisam niti napisao niti objavio. Sve su uradili drugi, a ja samo pomažem da se sjećanje na njega izvuče iz prašine i da se sjetimo da je taj divni i dobri čovjek živio medju nama.
Pozdrav, Vlatko Slokar
Iz knjige “Tragom smučarske staze autora Bore Radosavljevića, štampane povodom 55.godišnjice Sarajevskog smučarskog kluba, najstarijeg smučarskog kolektiva u Bosni i Hercegovini.
Dobar je bio naš Čigi
Bio jednom jedan Čigi, živio je i prerano posustao u životu. Visoko se penjao po Jahorini, Treskavici, Crepoljskom, prvo s drugovima, sa rajom s Mejtaša, potom sa sportistima takmičarima. Smučar je Čigi bio, i golman u Sarajevu, pa gimnastikom se bavio, učio djecu na logorovanjima na Boračkom jezeru, u Zaostrogu i drugdje kako se sport voli i drugarstvo kako se gaji, ljudi kako da žive u ljubavi.
Tako je postao Čigi. Veliki reporter o njemu napisao reportažu u kojoj reče da je poznavao Čigija petnaestak godina a nije znao njegovo pravo ime. Samo Čigi, ništa više. “Čigi sa lijeve strane”, iz kluba u kojem je dočekivao i ispraćao sve goste, pozivao ih na Jahorinu i otkrivao njene ljepote kad je do njih teško bilo doći, odvodio tamo i književnike, pa profesore da vide, te djeci u školi da kažu šta tamo ima, kako je disati na “ljepotici” i da će domovi i hoteli biti, ne može ljepota proći bez čovjeka.
Nema više reportera, nema Čigija. Umro je, tri godine i nesto duže tome ima.
Umorio se od dobrote i sporta, od obaveza koje je sebi nametnuo.
Školu je završio da djeci prenosi sport u najljepšem njegovom svjetlu, instruktor za smučanje je bio, i još je Čigi imao teškoće u životu koje drugi odkriti ne mogu kad s njegovim srcem ne žive. Posustao je tražeći drugi posao, išao ulicama Sarajeva, navraćao u “Istru” da odšuti svoje.
Jednom je omladina krenula na Tjentište, seminar o sportu, o tome kako da što više mladića i djevojaka bude zdravih, snagu da imaju, u životu srećni da budu. Poveli i Čigija, koga bi drugog. I tamo Čigi odradi svoje, pa kad su kući krenuli, svi zajedno, Čigi iznemogao, u Foči, u bolnicu su ga prevezli mladići i djevojke, krv mu dali, sve su Čigiju nudili, i on njima poklonio sebe. Nije pomoglo.
Humka je nastala na groblju, reporeter je In memoriam napisao. Humka ne samuje, cvijeće sportisti i raja donose.
Čigija nema, ostali su sportisti, ostale su uspomene. Sjećanje na Čigija nešto je drugačije nego na druge ljude.
Sastali se mladići i ozbiljni ljudi, djeca i učenici u Smučarskom klubu “Sarajevo” pa se dogovorili da sačuvaju uspomene na učitelja i ljubimca, da produže stazama kojima je on hodio.
Memorijal ćemo osnovati, govorili su, da bude kako je on želio. Svi ćemo na Jahorinu krenuti toga dana, povešćemo djecu, omladinu, mnogo da nas bude, amatere, naći ćemo novac, daćemo sami, pa neka bude i takmičenje, sa sudijama, vrijeme da se mjeri, pobjednici neka se znaju, poslije ćemo sjesti, ispričati se i ponešto o Čigiju reći, sportske uspomene probirati.
- Hoćemo li i možemo li tako ?
- Možemo!
Počelo je. Otišli na Jahorinu, Baja Jankelić, Braco Kosovac, Dane Maljković, Jakica Kamenjašević, Aco Bošković, Dževad Fazlić…Takmičenje je bilo. Memorijal je održan. Stotine njih od šest godina pa na gore, i staraca je bilo, baš kao što je Čigi želio. Džodžo Radoslav, Osman Hadžić, Boro Erbez, Aco Bošković, i Tiho, Slavko Podkubovšek, Miloš Janjić, potom mladići i djeca, Miron, Koka, Isaković, Šaćir….Vrijeme, rezultat? Pobijedili su svi!
Kasnije su sjedili i pričali.
- Jedne godine, davno je bilo, koju godinu iza rata, dodjemo mi na Boračko jezero. Nema se mnogo, poneki šator. Razleti se Čigi, šta ćemo za slamu, na čemu ćemo spavati, ko će nam kuhati…pa nadje sve i odu djeca, odu i mladici. Hruba i drugi, mnogi nauče plivati i zajednički živjeti.
Druga je priča bila sa Jahorine.
Slavko Pantić, bokser i smučar, čovjek golema izgleda, ni Krizmanić ga na ringu nije mogao oboriti, a Jahorinu je sa Čigijem uzduž i porijeko hiljadama puta prešao, sjeo u dom poslije vožnje, a krv sportska ne da mira.
- Hoćemo li “trule kobile”? – upita neko.
Skoče Braco, Slavko, drugi izrasliji. Čigi ih zagleda i smješka se, bacaju se, snaga puca, vika i jauk….Slavko je “Trulom kobilom” SLOMIO NOGU! Samo je neki mjesec prošao, opet je bio na Jahorini, ne može se lom od ljubavi odvojiti, i od ljepote.
Dva puta je Memorijal bio. Za koji dan ce treći. Sve je spremno. Dogovorili se, nema novaca, sami će uplatiti po deset hiljada starih, plati pa učestvuj, nije to obično takmičenje, mi smo amateri i ljudi, to što se mjeri vrijeme, u redu, biće rezultata, doći će svi, tako su se dogovorili, Radoslav je organizovao po kategorijama, bože moj, doći će Slavko sa svoje tri kćeri, najmladja mu još nije ni do pasa, na Jahorini je svake sedmice, vozi pored oca i stalno ga pita ko je taj Čigi bio, baš je neki dobar čiko kad je Jahorinu izmislio i da i ona tamo ide. Doći će i Miloš sa djecom, profesor sa učenicima, Braco i Baja, pa onda radnici iz onih preduzeća, novinari, raja sa Mejtaša, studenti što se spremaju da im Jahorina poziv bude, oni kojima je rekreacija omiljela, doći će i drugovi iz FIS-a koji su vijek proveli sa Jovanom Babićem Čigijem.
ADIL HAJRIĆ, “Oslobodjenje” 29.marta 1976.
Sa Čigijem sam drugovao u I gimnaziji. Išli smo u isti razred. Već tada je bio golman juniora Sarajeva, a zbog snažne tjelesne građe, premda malog rasta, zvali smo ga “šina”. Administrativnim odlukama 1947 - ko će, nakon male mature, u koju školu, putevi su nam se razišli. Čigi u Srednju fiskulturnu a ja u Trgovačku akademiju, koja se, pod ruskim uticajem preimenuje u Ekonomski tehnikum, da bi je završio kao Srednjom ekonomskom.
Povremeno bi nam se susreti ukrštali na planinama, na moru ili u kafanama, a po mome povratku sa studija DIF-a, dodiri su po vokaciji prerasli u veliko prijateljstvo. Bio je originale. Volio je ljude bez rezerve. I gajio svoj posebni stil humora. A, u nastavku svoga studija, bio mi je i student od koga sam, jer je bio izuzetno uspješan praktičar, više naučio nego što sam mu mogao dati.
Da li ga je jedna lična drama odvela u alkoholizam ili nešto drugo, ostala je njegova tajna. Lešićev napis “Čigi s’lijeve strane” zaslužuje mjesto u svakoj antologiji o dobrim ljudima. Onim o kojima je Jack London u roman: “Uspomene jednog pijaca”(kod nas izdat i pod naslovom: “Kralj alkohol”) optužio Kralja alkohola da napada najbolje - one koji ne žele da pripadaju “zlatnoj sredini”. Takve kakav je Čigi bio.
Ostale su brojne priče u kojima bi se Čigi šalio na svoj račun, a ne sjećam se ni jedne u kojoj bi nekoga napao.
“Čigijev memorijal” nije bio samo Čigijev, nego memorijal dobrim ljudima. Kipar Ljupko Antunović je izradio lijepu malu skulpturu trojice skijaša u spustu nazvavši je “Trojstvo” , jer je simbolizirala: prijateljstvo, slobodu i humanost - ono što je Čigija krasilo.
Ni danas mi nije jasno zašto je memorijal promijenio ime u “Kup veterana”? Niti ko je doneo odluku o tome. Mene, iako sam bio jedan od pokretača memorijala, niko nije pitao. Možda je nekome smetalo što Čigi nije, po njegovim kriterijima, nekakva javna, zaslužna ličnost, pa je inzistirano da se njegovo ime briše.
Mi smo ga i dalje zvali po Čigiju.
Jednom je neka ličnost od (neopravdano) velikog uticaja postavila pitanje zašto se za sarajevska obdaništa predlaže naziv Hans Kristijan Andersen. Nikakvo čudo, jer je od literature čitala “Borbu”, “Komunist”, “Oslobođenje”, “Rane radove”, a za “Kapital” nisam siguran, jer je bio preobiman i za takve teško razumljiv. Hansa smo spasili tako što so osobu upitali da li je gledalal film “Krvavi cvijet” o patnjama naših političkih osuđenika u logorima u Norveškoj. Srećom jeste. Onda smo je podsjetili da im je jedan norveški skijaš pomagao da prebjegnu u Švedsku. I toga se sjetila. Onda smo rekli da se taj zvao Hans Kristijan Andersen.
Za Čigija nismo, a niti smo, tražili da je bio borac – bio je premlad, mada mu je familija pripadala pokretu otpora.
Izostavljam brojna sjećanja i anegdote iz Čigijevog života. Nekako me hvata tuga kad ih se prisjetim.
Zeko
O ČIGIJU, ZEKO ONOMAD ISPRIČA DOGAĐAJ U KOJEM SMO UČESNICI ČIGI, ŽIKO, JA I DEŽURNI MILICIONAR LUKA IZ TITINE ULICE. ZEKO JE TO OPRIČAO A JA PROŠIRIO I JOŠ DODAO O JANKU, ŠEFU KLUBA KULTURNIH RADNIKA. NO, EVO POJAVIŠE SE, JEDNO DIVNO POTSEĆANJE OD VLATKA SLOKARA I JOŠ TOPLIJI NAPIS OD ADILA HAJRIĆA IZ 1976god. O TOM PREDIVNOM ČOVEKU - ČIGIJU. MEĐUTIM, VLATKO JE POD ZNACIMA NAVODA NAVEO POJAM “OTKOS”. ČIGI JE ISKLJUČIVO TIH GODINA SE ČASTIO TRAVARICOM. KO GOD BI UŠAO U KLUB, SA PAŽNJOM I LJUBAVLJU BI SE POZDRAVIO SA ČIGIJEM, PA ONDA OTIŠAO SVOME DRUŠTVU. SVI SU GA ZVALI ZA STO, ON BI SE LJUBAZNO ZAHVALIO ILI ODGOVORIO, MOŽDA KASNIJE, TEK JE DRUGI “OTKOS” A TO SE ODNOSILO NA BROJ TRAVARICA. ON JE UVEK SEDEO NA ISTOM MESTU, ZA ŠANKOM NA VISOKOJ BARSKOJ STOLICI, SASVIM LEVO, NASLONJEN NA ZID, TAKO DA SU MU ULAZNA VRATA UVEK BILA U VIDOKRUGU I SVAKOM BI SA SMEŠKOM MAHNUO I PO IMENU POZDRAVIO. A KADA BI OTKOSI UZELI MAHA, ON BI SE NOVOPRIDOŠLIM GOSTIMA OBRAĆAO KAO “ČIGI SA LIJEVE STRANE”. POVREMENO, NA DESNOJ STRANI ŠANKA BI MU PRAVIO DRUŠTVO MOJ VENČANI KUM AKAD.VAJAR HALJEVAC SULEJMAN-HALJO. DOK JE BILO 3-4 STOLICE, UVEK SE PAZILO DA BAR JEDNA OSTANE PRAZNA ZA ČIGIJA, A KADA JE OSTALA JEDNA, OSOBLJE KLUBA JE SKLANJALO DOK NE DOĐU ČIGI ILI HALJO. ETO,TO JE TA PRIČA. OTIŠLI SU ZAUVEK, PRERANO, I ČIGI I HALJO IMA TOME 30 I VIŠE GODINA…A ONA JEDNA STOLICA…..PA, KAKO SMO ČIGIJA ZVALI ČESTO DA NAM SE PRIDRUŽI, A ON OBEĆAVAO, ALI POSLE SLEDEĆEG OTKOSA, JEDNE NOĆI FRANC CENGLE I JA ZDIPIMO OBE STOLICE I PJEHE PONESEMO ĆIKU, JA U KOVAČIĆE, CENGLE NA GRBAVICU. SUTRA FRKA, ČERKEZ I KARAMELA HOĆE DA SMENE JANKA. HAJDE MARŠAL…KERAMIČAR, ALI ONAJ CENGLE…PROFA NA FILOZOFIJI I VISOKOJ POLITIČKOJ ŠKOLI…NIKO NE VERUJE…!? SUTRA CENGLE VRATI STOLICU, JA NIKAD NISAM…! TO JE ONA KOJA JE ČUVANA ZA ČIGIJA. OSTAJE NAM DA IH SE SEĆAMO.
D.I.MARŠAL, BGD.