Prof. Slavko Podkubovšek - Kuba
Nedavno sam sasvim slučajno na blogu dovla, nabasao na poruku unuke Prof.Slavka Podkubovšeka-Kube u kojoj ona moli da joj, onaj koji to ima i može, pošalje sliku njenog dragog djeda i bosansko-hercegovačkog sportskog radnika, profesora na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu, smučarskog takmičara, trenera i aktiviste. Žao mi je da poruku nisam ranije pročitao jer bih ranije i reagovao.
Svi smo ga voljeli, a sa mojom porodicom Slokar imao je duge I posebne odnose, još od vremena nakon Drugog svjetskog rata. Bio je veoma zanimljiv i društven čovjek, lagan u komunikaciji, vesele naravi i uvijek spreman da se priključi veselju i pjevušenju starogradskih pjesama. Bio je zaljubljenik sporta, a posebno skijanja u kojem je svojevremeno radio kao trener (Smučarski klubovi SSK i “Jahorina”), a i kao Generalni sekretar Smučarskog saveza Bosne I Hercegovine sve do 1978.godine, kada je dužnost predao meni .
Prof.Slavko Podkubovšek je za vrijeme održavanja XIV Zimskih Olimpijskih Igara bio jedini domaći kadar koji je obavljao funkciju Rukovodioca takmičenja. Rukovodio je takmičenjima u alpskim disciplinama za žene, na Jahorini. Ujedno je bio i jedini bos.hercegovački Tehnički delegat Medjunarodne smučarske organizacije (FIS).
Ja sam svog uvaženog I dragog profesora, za vrijeme mog boravka u Sloveniji ( 1994./5.), posjetio dva puta u Mariboru i , naravno, razgovarao o svemu i svačemu, a posebno o situaciji nastaloj nakon nesretnih zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Razočaran sporim rješavanjem mog radnog statusa u Sloveniji, uprkos angažmanu brojnih i uticajnih smučarskih radnika, rekao sam mu: ” Pa, profesore, zar Vi niste u Sarajevu bili dekan fakulteta mada govorite izraženim slovenačkim akcentom? Odgovorio mi je kratko : “Znas, ovo nije Bosna”.
U nedostatku drugih izvornih materijala, dajem izvod iz teksta knjige “Tragom smučarske staze “, autora Bore Radosavljevića, koja je štampana povodom 55.godina Sarajevskog smučarskog kluba, u kojoj se o Prof. Slavku Podkubovšeku govori u kontekstu ličnosti koja je svojim stručnim radom doprinijela uspješnom razvoju smučarskog sporta u Bosni i Hercegovini.
Slavko Podkubovšek - Kuba
Početkom februara, Klub je organizovao propagandnu trku u slalomu, na Osmicama na Trebeviću. Ovom prilikom nastupio je i Slavko Podkubovšek, slovenački takmičar, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka u Sarajevu, a po izlasku iz vojske, ostao je u Sarajevu i pristupio Smučarskom klubu.
Podkubovšek je poslije rata odigrao značajnu ulogu u podizanju kvaliteta bosanskohercegovačkog smučanja.
- “Sa članovima Smučarskog kluba upoznao sam se na Kopaoniku, već tada su me zvali da dodjem u Sarajevo. Ja sam tada u Beogradu studirao DIF i ova me je ponuda zainteresovala, jer su mi obećali i posao. Kasnije sam služio vojsku u Jajce kasarni i kada sam završavao, došao je predsjednik Trumić sa dekretom o postavljenju , pa sam tako ostao kao takmičar i kao trener u Smučarskom klubu” - priča Slavko Podkubovšek.
O slovenačkim smučarima koji su u predratnom periodu živjeli u Sarajevu i bili članovi Smučarskog kluba, Aleksandar Trumić kaže:
- Da bismo sistematski i stručno obučavali svoje članove, pored domaćih kadrova, trudili smo se da angažujemo i druge kvalifikovane stručnjake. Za obuku trkača doveli smo reprezentativca Leona Knapa, a za obuku skakača angažovali smo takodje slovenačkog takmičara Pribovšeka. Alpskog vozača Podkubovšeka smo zaposlili u gimnaziji, pa je i on ostao u Sarajevu. Ova trojica Slovenaca, veoma su pomogli razvoju smučanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini u tom predratnom periodu.
Vlatko,ako je moguce i ako znas da napises
kada i gdje je,umro prf.Slavko Podkubovsek, jer je evidentno da nije ziv, dok mu unuka trazi slike preko interneta.Pridruzujem se svim ocjenama i kvalifikacijama prof.Podkubovseka, jer sam imao tu cast da ga svakodnevno srecem na Fakultetu za fizicku kulturu u Sarajevu i uvjerim se u njegovo ogromno sportsko iskustvo.Takodjer bio je izvanredan pedagog i izuzetno korektan u ophodjenju sa ljudima.Bio je jedan od stubaca FFK u Sarajevu .Jednom rjrcju bio je veliki covjek
Misi Basicu ,
Bas me raduje da si se javio.Posalji mi svoju e-mail adresu pa da ti prenesem ono sto znam, mada ne mnogo.
Srdacan pozdrav Ljilji i Tebi,
vlatko@slokar.com Vlatko
Kuba je bio prvi nastavnik koji me je povukao za uho zbog nemirluka. Imao sam tada sedam godina. Bio je pojam u svemu. Kao sportista, kao pedagog, kao organizator, kao sportski sudija itd. A bio je gospodin kad su svi bili drugovi i drug kad su svi postali gospoda.
Da je poštenja o njemu bi, kao što je to red i čini se za ljude koji su dali veliki doprinos u nekoj oblasti, bila izdata monografija.
Posljednji susret sa Kubom smo imali u Berlinu 1995. Kćer Mojca mi je javila da Kuba iz Karlsruhea na putu za Švedsku prolazi kroz Berlin. Čekali i nismo dočekali. Tri dana nismo znali gdje je. Onda je javljeno da se vraća iz Švedske, pa smo postavili zasjedu i u zadnji čas ga pronašli. Šta je bilo? Umjesto da ide direktnom trasom, u Frankfurtu se odlučio za drugu, dužu. Kad je prešao u Malme u kasnu noć, malo je lutao dok nije ugledao kafanu “Bosna”, ušao je u zadimljeni, rakijskim mirisima prožeti prostor, u kome je pjevaljka tulila neku turbofolk pjesmu neobosanskog tipa. Gosti ga gledaju, jer ga niko ne zna. Onda se jedan diže i aresivno upita: “Koji si ti?” Kuba ga pogleda pa će: “Salko Potkuba iz Sarajeva”. Sjedoše, popiše, zapjevaše, a u pjanskoj niko i ne primjeti njegov slovenački naglasak. Bio nam je gost u Deutches Olympishes Institutu, a kada smo ga stavili u voz za Karlsruhe, rekli smo kondukteru da ga u Frankfurtu zaključa dok voz ne krene.
U Mariboru je živio u penzionerskom domu, doživio nekoliko moždanih udara te umro, mislim početkom 2000.
Za njega i Čigija je vezan sljedeći dogadjaj. Veče pred takmičenje u smuku na Jahorini, Čigi je malo prekardašio, pa se ujutro požalio Kubi na mamurluk. Kuba mu reče: “Klin se klinom izbija”. Čigi pred sam start otpi pozamašnu čašu loze i imade najbolje prolazno vrijeme na polovini staze. Pred samim ciljem se zalomata, odskoči par puta, isprevrta se i ležeći raskoračen sa okrvavljenim licem zaustavi se pred sudijom Vilkom Baćem koji ga upita: “Šta to bi Čigi?” “Izgleda da sam uzeo prevelik klin” odgovori Čigi.
Zeko
Vlatko,otvarajući ovaj blog evo sam naišao i na tvoje rečenice. Baš mi je drago da bar ovako mogu saznati što je s ljudima, kolegama i prijateljima s kojima je čovjek u sarajevu dugo živio i bio blizak. A mi smo bili na Grbavici, mladen bagić, baga, ti se javlja, rukometaš sa Željkom u RK Grbavica. Ja sam u Makarskoj još od 93. tu sam s familijom, radim kao novinar i rukometni trener ui ženskom klubu RK MAKARSKA. Što je sa Željkom, gdje je on ? I Mišo Bašić se javio u svezi prof. podkubovšeka, i njega pozdravljam, pa evo…za sada toliko
Mladenu Bagicu - Bagi
Neobicno mi je drago da si se javio.Lijepo je da si jos u rukometu i svojoj osnovnoj profesiji-novinarstvu.Javi mi se na moj e-mail pa da razmijenimo pisma.
vlatko@slokar.com
Pozdrav, Vlatko slokar