Nihad Šeremet pronašao je divan članak Gorana Despotovića, notornog antifašiste iz Beograda” sa proslave “Bitke na Neretvi” i vidjenja Bosne i Hercegovine “iz drugog ugla”:
Na ovoj internet adresi sam pronasao divan tekst i divne slike pod naslovom “Slobodna Teritorija”
http://zokster.net/drupal/node/1259
Nihad Šeremet
SLOBODNA TERITORIJA
Tokom drugog svetskog rata po gradovima je vladao okupator sa svojim slugama. Vladali su strah, zebnja, napetost, osećanje prisutnosti zla. Za svakog antifašistu postojao je jedan san, jedna žudnja, jedna težnja - slobodna teritorija! To je značilo ostati u stalnoj opasnosti, izložen stalnom naporu, ali biti svoj među svojima, govoriti slobodno. Disati slobodno.
Neocenjivo i ničim zamenljivo osećanje slobode!
Prethodnog vikenda nas četvoro antifašista iz Srbije, iz SAFS-a i AFANS-a, bili smo u Bosni i Hercegovini. Prisustvovali smo jednom skupu, imali smo desetine susreta i spontanih druženja. I, naš zajednički zaključak bio je jednoglasan i nedvosmislen:
BILI SMO NA SLOBODNOJ TERITORIJI!
Pre prolaska, dobronamerni (i oni drugi) upozoravali su nas: te, nezgodno je sa BG tablama, možda je bolje autobusom, te ima raznog sveta, te nemojte ekavski… S obzirom na moje ne tako malo iskustvo u prelaženju barijera, bio sam slobodan da svojim mladim saputnicima dam jedan savet:
SVE ŠTO STE U SRBIJI ČULI O BOSNI, SVE ODMAH ZABORAVITE!
Naravno, nisu mogli da poveruju na reč. Ali nije im dugo trebalo da se i sami uvere.
Glavni razlog našeg dolaska bila je centralna proslava 65-godišnjice bitke na Neretvi koja je održana u Jablanici u subotu. Bio je to prilično impresivan skup u ovom Malom mestu na Neretvi.
Iz Sarajeva smo se za Jablanicu kretali u koloni autobusa. Društvo iz Maglajskog autobusa ispred nas sasvim lepo je izrazilo našu ideju.
Gosti i učesnici pristigli su sa raznih strana: iz Splita su došla tri puna autobusa, iz Makarske dva, iz Tuzle tri, Travnika dva, Sarajeva sedam. Zatim autobusi iz Lukavca, Živinica, Zavidovića, Žepča, Maglaja, Srebrenika, Jajca, Bihaća, Gradačca, Gračanice, Vareša, Kaknja, Breze, Goražda, Bugojna, Viteza… Koliko sam mogao da ustanovim, najmanje mesto koje je imalo svoj autobus su Vodice kod Šibenika. Bio je autobus iz Zagreba. Brojni predstavnici Crne Gore.
Iz Sarajeva je takođe organizovan specijalni voz u subotu ujutro.
Republika Srpska bila je predstavljena jednim autobusom iz Banja Luke.
Iz Srbije, koliko sam bogao da ustanovim bili smo nas četvoro plus dva pozdravna telegrama. Malo li je od srpskog antifašizma?
 Antifašisti iz Srbije kod legendarnog mosta u Jablanici |
Sve u svemu, oko sto autobusa i sigurno preko pet hiljada ljudi.
Bilo je tu ljudi svih generacija: preživeli borci, sredovečni ljudi, omladina. Mnogi su poveli decu i unuke. Došli smo da odamo počast palim žrtvama u borbi protiv fašizma - prema ustaljenoj tradiciji, s mosta su bacani karanfili u zelenu Neretvu. Pevale su se neke stare pesme i obilazila neka stara mesta. Svi su se družili sa svima, pričali stare-nove priče i razmenjivali kontakte.
Ali, još jedna stvar dovela nas je tamo i povezala u zajednicu. Za neke, danas sredovečne, bilo je to sećanje na vreme mira, zajedništva i prosperiteta. Vreme bratstva i jednstva, vreme bez socijalnih razlika, bez segregacije. Vreme kad smo bili poštovani i kao zemlja i kao ljudi. I kad smo se muđusobno poštovali. Lebdelo je u vazduhu jedno zajedničko pitanje, koje je na glas postavio jedan Tuzlak: kako je to moglo da se desi našoj Jugoslaviji?
 Društvo iz Lukavca sa zastavom |
Nije to samo nostalgija. To je jedna i ista vera u osnovne ljudske vrednosti, u ravnopravnost, toleranciju i zajedništvo. Vera koja nije pokolebana otrovnog propagandom mržnje i jezivim zločinima. Naprotiv! Sve to što se desilo, samo nas je učvrstilo u izvesnosti da smo u pravu!
Za nas, bio je to jedan veliki i lep skup NAS koji smo za otvorenost i dobru volju. Kako kaže jedan grafit u Mostaru:
svi različiti - svi jednaki! Solidarnost, tolerancija, dobra volja, mir, napredak. Možete ovo slobodno shvatiti kao definiciju antifašizma. Mi smo jednostavno običan svet, ništa više ni manje od toga. I upravo zato antifašisti.
Sa skupa u Jablanici 26.04.2008.
Za to kratko vreme upoznali smo zaista mnogo ljudi i čuli zaista mnogo priča. Teških, ponekad potresnih, ali sad smo mnogo veći optimisti nego pre. Samo jedan primer: među mnogim aktivistima upoznao sam i Rašida, profesora iz Travnika. On mi je ispričao da antifašistička organizacija Travnika ima preko 300 članova, od kojih je bar 40 mlađe od 20 godina. Ne bez sete, pomislio sam na Srbiju i na tešku, i nažalost prilično neuspešno borbu koju mi vodimo protiv sistemske indoktrinacije mladih. Naravno, setio sam se izreke:
TEŠKO ZEMLJI KOJA BOSNE NEMA!Prethodno veče i noć proveli smo u Sarajevu, a nakon skupa otišli smo u Mostar. I Sarajevo i Mostar su gradovi-heroji, gradovi koji su teško stradali, ali koji su uspeli da sačuvaju svoju dušu. Mesta u kojima je istina očigledna, tako reći visi u vazduhu, i gde padaju sve laži i manipulacije kojima smo svakodnevno izloženi i kojima nas zasipaju dvadeset godina. I Sarajevo i Mostar, i još mnoga druga mesta, zaslužuju da se o njima piše mnogo i da se njihova istina širi i prenosi, a ja ću se potruditi da dam svoj skromni doprinos. Sada samo par reči o Mostaru.Herojski Mostar ostavio je na nas najdublji utisak. Taj prelepi grad je i danas sav u ruševinama. Kroz prozore stambenih zgrada, nekad posebno lepih robnih kuća i javnih građevina danas rastu drveta smokava. Najčešći saobraćajni znak u Mostaru je “OPASNOST OD RUŠENJA! ZABRANJEN PRILAZ I PARKIRANJE VOZILA!”
Tri stvari su u Mostaru očigledne:
Rane.
Život.
I duh.
Tipičan prizor iz Mostara, 27.04.2008.
Zidovi mostarskih ruševina prepuni su živopisnih grafita koji slave život, zajedništvo, toleranciju. Prepuni su crvenih zvezda petokraka. Navijači Veleža, bivši “Rođeni”, sad su “Red Army”. Zatim, tu su Anti U Crew, NF… Glavna ulica u Mostaru zove se, naravno, ULICA MARŠALA TITA. Isto kao i glavna ulica u Sarajevu (znam da ima onih u Srbiji koji to ne znaju).
Kao što (ne) znate, ulica Maršala Tita “očišćena” je iz Beograda u julu 1991, zajedno sa Trgom Bratstva i Jedinstva i ostalim “antisrpskim ujdurmama”. “Očišćene” su jer se Srbija spremala da pošalje generala Perišića, “viteza od Mostara” i potonjeg cenjenog člana DOS-a, da uništi Mostar. Nakon njegovog neuspeha sa druge strane poslali su generala Praljka da završi posao.
Bio sam u klubu mostarskog SDP-a, gde (treba li uopšte pominjati) visi Titova slika, i razgovarao sa ljudima. Kažu, napali su nas četnici i ustaše. Dvadeset posto rušenja završili su četnici, a osamdeset ustaše. Nisam morao ni da pitam “a koji ste vi”. Lepo piše na grafitima:
MOSTAR RAJI!
U Mostaru je istina očigledan na svakom koraku, a ova laž kojom nas u Srbiji svakodnevno kljukaju jednostavno neodrživa. Preporučujem svima koji su otvorenog duha da odu u Mostar i tamo na licu mesta testiruaju svoja uverenja.
A istina je jednostavna:
 Jedan od najčešćih znakova u Mostaru 27.04.2008. |
Zajedništvo i tolerancija je postojalo i bilo snažno. I osamdesetih. Neprijatelji nisu imali šanse ni sa antikomunističke građanske platforme - zato što je građanima bilo relativno dobro, ni sa platforme nacionalnih interesa - zato što je zajedništvo postojalo i što drugi nisu bili stvarno ugroženi.
Zato su se nacionalisti i antikomunisti (sa par beznačajnih izuzetaka) vezali u čvrstu koaliciju, u zajednički front. Otpočela je kampanja bezočnih laži. Kroz SANU, RTS, Večernje novosti, Politiku, Ekspres, NIN, kroz knjige i skupove, kroz sve oblike javnog govora, plasirane su najfantastičnije laži. Laži o Titu, o narodnooslobodilačkoj borbi, o prastaroj kao i o nanovijoj istoriji, o stavovima, ciljevima i karakteru drugih naroda. Kao i kroz njihove parnjake u Hrvatskoj.
Uvidevši u ovom talasu perspektivu za sebe, Milošević je izveo puč u SK Srbije i prešao na ravnogorske pozicije, prevukavši sa sobom jedan deo “kadrova”, i tako ovoj propagandi omogućio široku prohodnost.
Da bi se stvorili pogodni uslovi za zločinačku otimačinu, nije bilo dovoljno samo tabloidizirati javnu reč. Bilo je neophodno ubediti ljude da ono što je očigledno, da ono što vide i u čemu žive ustvari nije istina. Bila je neophodna paranoja, apsolutno nepoverenje u sve druge i u svaku očiglednost. Zato je izumljena fantastična mega-giga vatikansko-kominternsko-mudžahedinsko-masonska marskovska zavera protiv Srba i Srbije.
Kad je narod posle par godina ispiranja mozga konačno dovoljno sluđen, moglo se početi sa zločinačim ratom. Četnički i ustaški fašisti nasrnuli su na svaku normalnost, na svako zajedništvo i toleranciju. Nikakvo čudo da je Bosna i Hercegovina, riznica različitosti i živi dokaz tolerancije i solidarnosti, gila glavna meta i da je najviše stradala.
ALI, IAKO JE ZVERSKI OPUSTOŠENA, NJEN DUH NIJE SLOMLJEN! I za to joj treba odati priznanje, pružiti joj svu moguću pomoć, i širiti istinu o njoj.
 Jedan od najčešćih simbola u Mostaru 27.04.2008. |
Ali, šta je bilo sa zločincima, sa fašizmom? Njegov istaknuti eksplicitni deo još uvek vlada na okupiranim teritorijama, u lokalnim zajednicama prožetim duhom zla i ksenofobije, rešenim da ne dozvole različitost.
Ali taj manifestni fašizam, to je samo vrh ledenog brega. Šta je sa njegovom infrastrukturom, sa njegovom logistikom, sa svim onim proizvođačima otrova i pogonima za njegovu distribuciju?
Ništa.
I dalje nesmetano rade punom parom.
Srbija je i dalje siguran oslonac i baza za logistiku fašizma.
Njen javni govor, njeni javni predstavnici, nije se promenio. Lažu, truju, falsifikuju.
Kako srpska desnica, koja zastupa “teoriju” da je srpski narod bio ugrožen i da je u potpuno legitimnoj samoodbrani pobio preko sto hiljada ljudi i razorio polovinu Jugoslavije.
Tako i srpski liberali, prema kojima je Bosnu, toleranciju, zajedništvo, bratstvo i jedinstvo, napao - komunizam!? Nikola Samardžić koji je i sam najaktivnije učestvovao u pripremanju i distribuciji ravnogorskog otrova, danas nam, ne bojeći se za obraz, punoj saglasnosti sa pokojnim Tuđmanom, hladno objašnjava da je kriv - srbokomunizam. St. Protić se u “Latinici” uvija kao zmija na vatri da ne bi izgovorio reč “nacionalizam”. Kao, oni su se pretvarali da su nacionalisti, a u stvari su - komunisti. To jest, Milošević, SANU, SPC, Šešelj, Koštunica. Sve je to lažni nacionalizam, dok onaj pravi tek treba da dođe na vlast.
I sve to na veliko divljenje i sladostrasno uživanje liberanlog dela srpske javnosti. A šta tek reći za većinski, nacio-konzervativni deo?U Mostaru smo međutim odseli - bili primljeni u omladinskom centru “Abrašević”. To jest u onom delu ruševina centra koji je osposobljen za funkcionisanje. U prizemlju je sala provizorno prilagođena za muzičke hepeninge, koja funkcioniše i kao disko klub. Sve krcato omladinom neopterećenom bilo kakvim nacionalnim, verskim ili seksualnim predrasudama.
Na gornju površinu podignuto je nekoliko limenih kontejnera poput onih u kojima stanuju radnici na građevinama. Imali smo čast da u jednom od tih kontejnera budemo primljeni od jednog Albanca sa Kosova.
 Pogled sa Abraševića u Mostaru, 27.04.2008. |
Kad pogledaš okolo sa terase, vidiš kuće bez prozora i krovova iz kojih raste drveće.
Mostar - jedan život, ranjen, ali zdrav i lep u duši, i pun duha, humora i topline.
Zato smo nas četvoro, kad smo se vratili u Beograd, jednoglasno zaključili: bili smo dva dana na slobodnoj teritoriji. Ali, vratićemo se. Do tada:
Pozdrav Mostaru!
Respekt Carini! (legendarni kvart u Mostaru, za one koji ne znaju)
Smrt fašizmu, drugovi!Goran Despotović
Savez antifašista Srbije
Beskrajno i bezmjerno Ti hvala, Nihade, što si se potrudio da blogovcima predočiš ovaj tekst. Čak si i mene, umornog i starog od zivota i neprestanih
prijetnji i strepnji od političkih razbojništava–podstakao da noćas pišem (”Hajd u borbu i vi stari gdje su vaši sinovi”; naša stara partizanska pjesma) o nekim svojim današnjim antifašističkim razmišljanjima.
Čestitam Tebi, Vladi i Uredništvu Bloga — na izboru sjajnog antifašističkog teksta.
Srdačno vas pozdravlja Bato Jeftić.
Jablanica on my mind
Juga in my heart. Nikad ne znate šta vas u jutru čeka. Budite se u jednom raspoloženju i kad dodirnete čarobnu tipku i udjete u „Dovla world”, odjednom vas zapljusne nešto neočekivano, novo i sasvim drugo. Zato je to cool. I zato treba otvarati ta vrata da udje malo vazduha u ovu čamotinju, koja se stvorila ratom i ovim našim lutanjem po svijetu.
Jablanicu sam ponovo doživio onakvu kakvu sam je davno ostavio. Tamo su grobovi moje porodice sa majčine strane. Tamo su sahranili moju babu Savetu multinacionalnu heroinu mojih priča, moju Dolores Ibarruri, moju La Passionariju, svih naših revolucija u ratu i miru. Sahranili su je njeni gorštaci sa Prenja, svaki preko dva metra, koji su donijeli po jednu kamenu ploču od pedesetak kila, kao da nose knjigu pod miškom. I pokrili je. Za vječnost. Prije nego što su nabacali crnu zemlju po grobu, kad me ostavila da prvi put osjetim bolnu čamotinju, ali i izazovnu samoću.
Tamo sam naučio da plivam i omirisao život koji je počinjao da se krčka. Tamo sam se naigrao fudbala sa „prdenjakom” od životinskog mjehura umjesto prave lopte. Tamo sam se nagledao gradjevinskih čuda, kad su se radnici rukovali pod branom u tek probijenim tunelima, prljavi, srećni i pijani od uspjeha. Tamo sam prvi put oslušnuo sablasni huk svemira u zvjezdanim noćima kad sam se pitao: Kuda ide ovaj svijet?.
I, evo gdje je išao i gdje smo došli, poslije zatvorenog životnog kruga.
Opet u Jablanicu. Onu koju sam sagradio u svom natjecajnom projektu za obilježavanje ofanzive i prelaza preko Neretve, u kojem sam učestvovao uz Arch. Djebu, a zajedno sa Arch. Djuvom, što mi je bila posebna čast da budem u takvoj konkurenciji jer je njegov projekat bio ingeniozan, uostalom, kao i sva njegova djela, ali odbačen baš kao i moj, što mi je bila dodatna čast da se nadjem s njim i na njegovoj strani. Bila je to stilizovana zvijezda petokraka raznesena vjetrom, kao da sam znao kakva je sudbina čeka. E, sudbino, kurvo stara!!! Nema tebi sličnog para.
Kada će neko da podigne one kamene ploče i da ona divna zemlja Juga, ona vječna La Passionaria, ustane ponosna i nova, ako ne nama, onda bar našoj djeci i da im bude na čast.
P.S Čestitam autorima na sjajnom prikazu i vanserijskom tekstu, a našem „Mardoku” na pravom izboru.
Pego, 29 april 08
Slučajno pogledam ,rampe nema već neko vrijeme. Još se sjećam kada je Vlado strogo zabranio pristup politici na blog. Raduje me da je promjenio stav.
Podatak da su u Jablanici bila samo četiri (4) antifašista iz cijele Srbije i oko 5000 iz ostalih krajeva naše bivše i sadašnje domovine, me nije toliko razočarao koliko potakao na razmišljanje,tim prije što je u vrijeme slavne bitke odnos učesnika bio skoro obrnut! Dali yebe lud zbunjenog ili je obrnuto?!
Po popisu iz 1991, Mostar je prednjačio u procentu JUGOSLOVENA.
Zato ga je trebalo kazniti.
U krajnjem, premda je mostarska nesreća neizmjerljiva, vremenom se stanje da popraviti. Ako imate zelju da to uradite. Snage koje se za to bore još uvijek nisu dovoljno jake u odnosu na trovače svega što bi moglo biti pozitivno.
Nadati se da će se taj odnos promijeniti i Mostar opet postati paradigma tolerancije i ljubavi.
Zeko
Molim ponizno da mi se komentar ne objavi.Srbi, učesnici junačke bitke na Neretvi su bili Bosanci, uz ostale nacije, a ne Srbijanci!Veoma bitna činjenica! Članak sam inače doživio kao ružan pamflet, nimalo bolji od mog komentara.Unaprijed hvala-Ćole
Nihade,
hvala ti na izboru ovog antifasističkog teksta koji mi je stvorio toplinu oko srca, koju već dugo nisam osjećao.
Od danas imaš drugara u Sydneyu.
Pozdrav
Dubravko Duba Banjac
Hvala Goranu i Nihadu da su ovim člankom uveliko umanjili moju žal što sam bio spriječen da i ja budem u Jablanici. Istoriju i prošlost ne smijemo zaboravljati, ali ne i zloupotrebljavati. Bitno je graditi što čistiju budućnost da nam se već doživljena zla više nikad ne ponove.
Miro Karamehmedović
Ja se stvarno i iskreno moram pridružiti i zahvaliti drugu Nihadu (ako mu ne smeta na druže) na predočenom nam ovakvom tekstu. Čitajući svaki red sa očima zamagljenim od suza, neka silna toplina me nadvlada i izazva radost što ovakvi ljudi još uvijek postoje. Kao da sam dobila neku novu snagu, vidjevši priložene slike. Zastavu, Titove slike, Bratstvo i Jedinstvo, to je period u kojem sam se rodila i rasla.
Pa, vi ste ta generacija koja se borila protiv fašizma i krv proljevala svoju, da bi mi djeca mogli živjeti slobodno i radovati se svakom novom danu, e, tako bješe svih 50 godina. A onda….raspršili se po svijetu.
Ja se duboko identifikujem sa svim pristalicama antifašizma i raduje me da se i mladi priključuju tom pokretu. Mozda ima nade…
Hvala urednicima, osvježili ste mi dan.
srdačno Lajla Kožemjakin
Ćole piše, piše:
“Molim ponizno da mi se komentar ne objavi. Srbi, učesnici junačke bitke na Neretvi su bili Bosanci, uz ostale nacije, a ne Srbijanci! Veoma bitna činjenica! Članak sam inače doživio kao ružan pamflet, nimalo bolji od mog komentara”.
Ne znam šta se samnom dešava, ali ja ovo uopšte nisam razumio. Molim objašnjenje, ali bez uvreda!
PITALI JEDNOM WILLIAMA BUTELAR YEATSA, POZNATOG IRSKOG PJESNIKA I NOBELOVCA:PA, KAKO SI DANAS? ON JE
ODGOVORIO: PA, NE TAKO DOBRO, DANAS SAM U STANJU PISATI SAMO PROZU.
A JA MISLIM, KAD PEGO PISE PROZU, SVI CITAJU POEZIJU.
DA SE NE BI PRIJATELJI PREVISE ULJULJKALI, JA CU PISATI PREMA RASPOLOZENJU.KRENIMO .
HVALA G-DJI SLAVICI I G-DINU SLOKARU NA UREDNOM
JAVLJANJU, IAKO SU ME RAZALOSTILI SVOJIM NEDOLASKOM. SKLONA SAM POVJEROVATI ODANOM PRIJATELJU COLI DA SU SE ISPREPADALI OD DIJETALNE
PREHRANE. A, VJEROVATNO IH I DRUGI POZNAJU KAO PRAVE KUKAVICE. ZABORAVILA SAM NAPOMENUTI DA SAM BILA SPREMNA CAK IM UVESTI JEDNU DOPUNSKU UZINU U
VIDU JEDNE VISOKOKALORICNE SARGAREPE.ALI,PREKASNO.
IPAK VAS,DRAGA SLAVICE I VLATKO OCEKUJEM U LJETO.
A RAZLOG ZA “DERNEK” NACI CEMO VEC.
POSTOVANOM G-DINU COLI SE IZNIMNO ZAHVALJUJEM NA
MIROLJUBIVOM ODAZIVU. NARAVNO, RADUJEM SE SPECIJALNOM GOSTU, PA DA BIH MU ODREDILA, NA VJENCANJU PRAVO MJESTO I ULOGU, OSVRNULA SAM SE NA TREN NA NJEGOVO IME I PRONASLA SLJEDECE:
LJ U B I S A ZNACI;
LJUBIS - RODITELJSKA OSTAVSTINA I NIKAD NIJE KASNO
DA IM ISPUNIS OCEKIVANJA;
BULJIS - VEOMA STUDIOZAN
SIBA - IZDASAN U POHVALAMA
SUBA - SVESTRANO INFORMISAN
SULJA - SERLOK HOLMS JE AMATER ZA TEBE
SALJI - NEUMORAN U REPLIKAMA
BUSI - OBOZAVAN U KOMSILUKU
UBI - VRLO KONKRETAN
USI - POUZDAN NADALEKO
BUS-(BUSH) HVALA, BOGU , NIJE MU U RODU
ETO, TO JE MALO VISE OD BLIC POZNAVANJA.NA OSNOVU
OVIH KARAKTERISTIKA, JA BIH MU TREBALA ODREDITI
ULOGU NA PREDSTOJECEM VJENCANJU.
PRIJE NEGO LI DONESEM ODLUKU, MOLIM PRIJATELJE ,
KOJI I BOLJE POZNAJU G-DINA COLETA, DA DAJU SVOJ PRIJEDLOG.
TAKODJER, LICNO G-DIN COLE MOZE DA SE IZJASNI.
SRDACNO, BAHRA PASIC
Nihade svaka cast!!!
Poštovani Vlado, ponizno sam zamolio da mi se komentari ne objave, ne zato što se plašim reći ono što mislim, dapače, želio sam da blog poštedim nezaobilaznih neugodnosti koje nosi politika.
Ono što se dogodilo u Jablanici prije 65 godina je ušlo u legendu, akteri su rekli što je trebalo reći, bili su tamo kad je trebalo biti, a riječi, riječi, kome one više trebaju?!
Na dio teksta koji se odnosi na samu manifestaciju, ne bih mogao staviti nikakvu primjedbu sem žaljenja što i sam nisam prisustvovao tom činu. Ali onaj koji se odnosi na “Slobodnu teritoriju” je jako jeftin i štetan pamflet. Činjenica da su došla samo 4 čovjeka iz cijele Srbije zvuči poražavajuće i monstruozno ali ako se zna da u Šumarice nije došao niti jedan gost iz BiH, a da ne govorim iz Hrvatske, onda ovaj slučaj dobiva sasvim novo ali pravo lice! Ako im je bilo stalo do “slobodne teritorije”, Šumarice su im bile mnogo bliže a i mnogo sigurnije, u to vas ne moram uvjeravati! “Slobodna teritotija”- Sarajevo, Mostar, Jablanica! Bilo bi jako smiješno da nije jako žalosno!
P.S. Veoma žalim što ću sa gospođom Bahrom prekinuti komunikaciju u trenutku kad sam počeo uživati. Niste od mene dobili odgovor koji ste zaslužili, odgovor je zahtjevao malo više vremena koga na žalost nisam imao kad je trebalo. Srdačno vas pozdravljam.
SVAKA ČAST ZA ČLANAK…
I NADAM SE DA ĆE IDUĆE GODINE DA BUDE NA ISTOM MIJESTU NAJMANJE 50.000 LJUDI, PROBUDJENIH I SPAŠENIH OD DANAŠNJIH “VLADARA” KOJI NAM SAMO SVOJIM TOLIKO BESKRUPULOZNIM LAŽIMA , ZARAD SVOJIH DOBARA, RADE TO ŠTO RADE (ČITAJ KRADU)
I DALJE TRUJU ISPAĆENU ZEMLJU.
“Lijepa naša domovino,
nije bilo davno,
kad smo za te ponosito,
umirali slavno…”
Ja još uvijek naivno vjerujem da se svi mi ipak volimo (negdje, u dubini duše)i da će ova novostvorena mržnja, iščeznuti prije nego naša ljubav. Čak, mislim i da ove sadašnje ljubavi prema novim domovinama i otadžbinama nikada ne mogu imati onu snagu, ponos i odanost kakvu smo nekad imali prema Jugi.
Sjetih se jednog dogadjaja iz ‘80 i neke, kad sam se iz Bagdada (tada velikog svjetskog gradilišta) vraćala sa Fekom i Djurom (Higra-E)i kad smo imali nekih malih problema s avionom, pa nam je Feko, poznat po strahu od letenja, ispričao, kako je, za vrijeme jednog leta (čini mi se iz Indonezije) doživio takav napad straha zbog propadanja aviona, da su stjuardese morale da ga smiruju. Kad je sve prošlo i kad se Feko smirio, prilazi mu stjuardesa i pita ga odakle je, a on, ne želeći da ‘okalja obraz’ zemlji iz koje je, odgovori - Italijan.
Zataškavanje
Obilježavanje 65. godišnjice Bitke na Neretvi, jedne od najhumanijih bitaka Drugog svjetskog rata, poznatije kao “bitka za ranjenike”, poslužilo je i kao povod za podsjećanje na činjenicu da je u Muzeju “Bitka na Neretvi” bio logor i da se ta činjenica uporno negira i prećutkuje punih 15 godina. Ovu temu konačno je i na prostoru ovog dijela Federacije javno otvorilo “Oslobođenje” u okviru izvještavanja s proslave u Jablanici.
Prema dokumentaciji kojom raspolaže Udruga logoraša domovinskog rata, logor u Muzeju u Jablanici utemeljen je 14. aprila 1993. godine, a zatvoren 1. maja sljedeće godine – nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Prema istom izvoru, kroz logor je prošlo 450 zarobljenih Hrvata s područja sjeverne Hercegovine - 362 civila i 88 zarobljenih pripadnika HVO. Logoraši u svojim iskazima tvrde da je i u ovom logoru, kao i u svim drugim, nad logorašima provođena teška tortura. Dobro poznajem neke logoraše koji su ovdje proveli više od deset mjeseci i koji to potvrđuju.
Indikativno je da niko od novinara koji su prolazili kroz Jablanicu dok je logor postojao ni slova o tome nije saopćio javnosti. Jedan od mojih kolega mi je priznao da je dolazio u logor, ali da je mislio da su tu smješteni izbjegli Bošnjaci iz Stoca i Čapljine. Tako su mu, veli, rekli. Želim baš ovdje da kažem i to da je prije nekoliko godina na jednom sastanku na kojem se razgovaralo o obilježavanju Bitke za ranjenike predsjednik boračke organizacije NOR-a u Jablanici na vrlo neugodan način tvrdio da u Muzeju nije bilo nikakvog logora i da je to obična laž. Prećutao sam tu njegovu tvrdnju, a nije mi bilo pravo što sam tako postupio. Pomislio sam, u jednom trenutku, da to čovjek ne zna. Ali, apsolutno je nemoguće da čovjek živi u maloj Jablanici, da je učesnik Bitke za ranjenike i da nije znao za logor u Muzeju koji je bio otvoren više od godinu dana. Sad mi je potpuno jasno da se, zapravo, ta činjenica uporno zataškava. Zašto?
Što se postiže tim zataškavanjem? Pa, postiže se to da odgovorni ne izlaze pred lice pravde i da se daju argumenti onim političkim snagama koje na svaki način nastoje da omalovaže antifašistički i oslobodilački karakter NOR-a. Trebalo je samo neki dan čuti šta o obilježavanju Bitke na Neretvi (iz)govori na Radiju “Herceg-Bosna” Ivo Miro Jović. Pas s maslom ne bi pojeo. A on je partizansko dijete.
Na duši nekadašnjeg, ali i današnjeg, političkog rukovodstva Okruga koji je u toku rata objedinjavao općine Konjic, Jablanicu i Prozor, a na čijem čelu je u to doba bio Izetbegovićev povjerenik dr. Safet Ćibo, stoji još jedna krupna moralna i politička mrlja. A to je zločin u konjičkom selu Trusini koji se dogodio u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, dakle isti dan kad i zločin nad Bošnjacima u Ahmićima. Pripadnici Armije BiH upali su u to selo, ubili 15 civila i sedam zarobljenih pripadnika HVO, opljačkali i spalili sve hrvatske kuće u tom selu i široj okolini. Do dana današnjega niko za taj zločin nije pozvan ni na raport.
Svi stanovnici hrvatske nacionalnosti pobjegli su, poslije toga – kud koji, mili moji. U bijeli svijet. Danas u tom selu i u široj okolini živi, slovom i brojem, samo jedna povratnica – Kata Bojčić. I to u tuđoj kući, par stotina metara udaljenoj od njene. Potuca se po bijelom svijetu i po iznajmljenim kućama, evo, punih 15 godina. Njena kuća ne može se popraviti jer je do temelja spaljena i srušena. I niko živ da se smiluje da joj ozida makar malo ćumeza na temeljima njene kuće. Ni oni koji su je srušili, ni oni koji u ime stradalih Hrvata žive kao grofovi, poput spomenutog “antifašiste” Ive Mire Jovića.
Kako je moguće dalje (zajedno) dok ovako krupne činjenice, poput logora u Jablanici i Trusine, budu zataškavane?! Odgovor je jasan - nikako.
Mirko Šagolj
(Preneseno iz Oslobodjenja)
Jasenovac nekad i sad
Muhamed Filipović
23.04.2008 19:49
Prije nekoliko dana, u stvari 22. aprila ove godine, održana je komemoracija posljednjim žrtvama najvećeg stratišta nevinih ljudi koje je nastalo izvan Njemačke i Poljske, odnosno ustaškog koncentracionog logora u selu Jasenovac na rijeci Savi.
Logor se nalazi u selu Jasenovac, smještenom uz rijeku Savu, jedva stotinu kilometara udaljenom od Zagreba. Tog dana, naime, uvidjevši da spasonosna pomoć neće doći od strane NOV-a i da je agonija ustaškog režima već uveliko nastupila te da je uništavanje dokaza o zločinima tog režima nastupilo, a logoraši su bili živi dokazi tih zločina, te da ih očekuje konačna likvidacija, što znači da nema više vremena za čekanje, zatočenici su pokušali nasilni proboj iz zloglasnog logora i tom prilikom uglavnom izginuli, pokazavši i time da se samo borbom na smrt može iskupiti život ispod fašističke ustaške čizme. Ova godišnjica, mada svaka zaslužuje da bude obilježena, i to ne samo zbog poginulih u logoru i u proboju iz njega, nego zbog činjenice da se takav užas, kakav je bio logor u Jasenovcu, ne smije nikada zaboraviti i stalno ga se nužno sjećati, međutim, bila je zanimljiva po dva momenta.
Prvi je po ko zna koji put ponovljeno i u moralnom i u vjerskom smislu užasavajuće ignoriranje komemoracije stotinama hiljada mrtvih u Jasenovcu od najviših prelata Katoličke crkve u Hrvatskoj. Sam po sebi ovaj čin je začuđujući i uz to za svaku osudu, jer je Crkva na prvom mjestu obavezna na suosjećanje sa mrtvima i osudu zločina, a posebno je začuđujući glavni argument odbijanja primjedbi upućenih ovoj ignoranciji Crkve, koji se temelji na tezi da ponašanje Crkve kritiziraju komunisti. Čak da je to i tačno, ovdje se ne radi o tome ko kritizira Crkvu nego kako se ona ponaša prema jednom stravičnom poprištu zločina i njegovim žrtvama, koje su u najvećem broju bile vjernici i to pravoslavni, Jevreji i muslimani, pa i brojni katolici. Naravno da masa od više stotina hiljada logoraša nije mogla biti sastavljena od komunista, pa je svako upetljavanje komunista u ovu sramnu priču samo dokaz da racionalnog argumenta za ponašanje Crkve nema i da je ona svjesno odbijala da komemorira žrtve ustaškog katoličkog režima, s kojim je dio Crkve i klera usko sarađivao, a sama Crkva u cjelini se nikada nije odrekla tog režima. Kardinal Bozanić je prisustvovao komomoraciji u Bleiburgu jer su tamo žrtve bili uglavnom katolici, mada nije bilo malo ni pravoslavnih ili muslimana, ali nije nikada došao u Jasenovac. Sam taj izbor govori više od svakog drugog argumenta.
Drugi značajan moment, od interesa za javnost cijele naše regije, s koje su sakupljane žrtve monstruoznog ubijališta ljudi u Jasenovcu, žena, djece i staraca, kao i Europe, koja je navodno veoma osjetljiva na neosjetljivost određenih krugova, politika i ljudi na holokaust i svako uništavanje ljudi, osim onog koju ona sama vrši, a ovdje se radilo o eklatantnom primjeru postojanja jedne institucije koja je djelovala u funkciji holokausta, je da je objavljen podatak kako je Sanaderova “demokratska” i “antifašistička” i zašto da ne kažemo “katolička” vlada osigurala u budžetu za tekuću godinu 500.000 kuna za troškove komemoriranja žrtava Bleiburga, dok je za iste takve troškove obilježavanja i komemoriranja žrtava Jasenovca osigurala pet puta manju sumu, tj. jedva 100.000 kuna. Apsurd i paradoks ove odluke sastoji se u tome što je broj žrtava jednog i drugog stratišta upravo u obrnutoj proporciji spram količine dodijeljenog novca za njihovo komemoriranje. Odnos broja žrtava je vjerovatno 1:5, tj. na svaku pojedinačnu žrtvu bleiburške tragedije dolazi najmanje pet žrtava Jasenovca. Razlika je u tome što su u Jasenovcu bili antifašisti i borci za slobodu ili jednostavno proskribirani i za egzekuciju nominirani ljudi, pripadnici naroda koji treba da nestanu - Srbi, Jevreji i komunisti, odnosno aktivni antifašisti, dok su u Bleiburgu bili ostatci onih koji su počinili ogromne zločine širom cijele nekadašnje zemlje - ustaše, četinici, bjelogardijci, kozaci itd. dakle, oni koji su vršili zločine, za razliku od onih u Jasenovcu čiji se zločin sastojao jedino u njihovoj rasi, naciji ili vjeri. Bleiburške žrtve su engleski vojnici i komandovanje predali pobjednicima smatrajući, vjerovatno, da oni zaslužuju kaznu za svoja nedjela, dok su one u Jasenovcu masovno hapsili i odvodili u logor same ustaše.
Imao sam žalosnu sudbinu da su mi dva brata bila u logoru i da je tamo završilo više mojih najbližih rođaka. Štaviše, čak sam imao priliku da s rahmetli sestrom Zilhom odem pred kapije logora u Jasenovcu, na što smo se u našoj ogromnoj naivnosti odlučili kada smo saznali da se naš brat Safet nalazi u tom logoru i to kao registrirani logoraš br. 1. Mnogi su nas ljudi, a među njima i plemeniti Hakibeg Kapetanovnić iz Bosanske Gradiške, odgovarali od te avanture, jer su znali šta se tamo zbiva, ali nama je majka rekla da idemo tamo i da pokušamo naći brata, da mu odnesemo nešto hrane i odjeće, što je za nas bila sveta zapovijed. Imali smo vezu sa jednim mladim ustašom, inače našim komšijom, koji je služio u logoru (Zvonko se zvao dok mu prezime ne želim citirati), a koji je išao u isti razred gimnazije s mojom sestrom. Na kapiji smo se prijavili i čekali, a čuvari su poslali poruku Zvonku da “ima posjetu jedne gospodične”. Kad nas je vidio on se silno zbunio i očigledno užasno prepao. Odveo nas je u stranu i rekao nam: “Šta radite ovdje, Zilha? Nemate pojma gdje ste. Brzo se kupite nazad. Ja ću preuzeti stvari, a Vi se odmah vraćajte.” Mi smo sjeli u fijaker i otišli u Bosansku Gradišku. Brat nikada nije dobio ništa, a ni Zvonka više nikada nismo vidjeli ni čuli. Kasnije smo saznali više o svemu što se zbivalo tada u tom logoru. Istina, vidjeli smo, a bila je to kasna jesen 1941. godine, da u logor dovode velike kolone seljaka. Oni svakako nisu mogli biti komunisti. Bili su seljaci pravoslavne vjere i tu se završavao njihov životni put.
Kad sam, mnogo godina kasnije, pisao monografiju o Safetu Krupiću, našem poznatom filozofu i estetičaru, proučio sam mnogo i literarnih i službenih i istraživačkih radova i dokumenata koji se odnose na Jasenovac. Franjevac Filipović Majstorović je lično razrezao toraks Safetu Krupiću (Safet je patio od tuberkuloze i imao je imobilizirano jedno plućno krilo) rekavši da će mu ispustiti pneumatoraks iz pluća da bi lakše disao i tako ga je usmrtio na užasan način. To je onaj isti svećenik koji je predvodio pokolj u Drakuliću, zbog kojeg je Banjaluka barem deset dana bila u javnoj žalosti, kada ljudi nisu izlazili iz svojih kuća zbog sramote da žive u zemlji i pod režimom koji čini takve zločine.
Daleko bi nas odvelo kada bismo i veoma sažeto govorili o tim zločinima u koje su bili umiješani i neki svećenici. Mi smo u Banjaluci znali koji su to svećenici bili, kako oni koji su regrutirali i obučavali ustaše i koljače u organizacijama križara i sličnim, tako i oni koji su sudjelovali u ubijanjima i progonima, a posebno u nasilnom prevjeravanju pravoslavnih. Sve je to dobro poznato. Ono što nas brine jeste da je došlo do simbioze onih koji se javno deklariraju kao antifašisti, ali koji mic po mic, korak po korak, teže ka potpunoj reviziji istorije našeg fašizma i njegovih groznih zlodjela. Nas to treba da brine zbog toga što su još živi akteri onih novijih režima koji su ponavljali nedjela svojih prethodnika.
Jasenovac je teška mrlja i na savjesti Hrvata i na savjesti Katoličke crkve i to se ne da nijekati. Bolje je to priznati i izvesti iz toga prave konzekvencije prema mogućim budućim ustašama, četnicima i fašistima