dovla.net

Moj drugar Pego, sigurno najaktivniji i najplodniji saradnik bloga sada je u punoj “literarnoj fazi”, ideje frcaju kao iskrice, radujem se svakoj njegovoj priči, kao i veliki dio čitalaca bloga, iako ima primjedaba da je “preplavio blog”, da je ponekad opširan ili da piše o temama i ličnostima stranim dijelu blogovske populacije. Radi se o zanemarljivom broju takvih primjedaba. Bilo bi lijepo kada bi i mnogi drugi čitaoci-saradnici bloga bili malo aktivniji, a blog se ne može požaliti na visok nivo spisateljskih sposobnosti brojnih saradnika. U tom smislu, prilažem jednu poruku koju je Pego danas dobio od doktora Dražena Zimonjića iz USA, koji radi na prestižnoj klinici u Bethesdi, Meriland, a koja može da bude poučna preporuka onima koji imaju i znaju šta da napišu, ali…

“Pročitao sa velikim zadovoljstvom i savetujem da nastaviš. Odlično vidiš, dobro pamtiš i lako pišeš - neki ovde se školuju po 20 godina na elitnim univerzitetima za lošije pisanje od tvoga!

Ja sam pre mnogo godina, jednom mom ovdašnjem dragom prijatelju, Hajrudinu, rekao da smo “pucnjem u Bosnu ubili ono najduševnije u sebi”! A što sam stariji, sve više shvatam da, kad se već ne bojimo beline prazne hartije, moramo, makar iz čistog inata prema čemernom autizmu i globalizaciji, da sačuvamo tu neponovljivu aromu naših odrastanja, taj neki “bosanski kontrapunkt” sačinjen od sirnica i urmašica, prsatih, mekanih i namirisanih tetaka i goromadnih blagonaklonih ujaka i stričeva, od fildžana i iskucanih ibrika, rashladjenog bostana i i lenjih poslepodnevnih ubleha….

Znači, pisi Pego….

Zimonja

Nakon što je Pego poslao komentar na članak - Beogradjani na “slobodnoj teritoriji”, proradili su urodjeni refleksi i odmah je napisao slatku priču iz njegovog djetinjstva, vezanu za Jablanicu gdje je djelomično proveo dio svoje mladosti u porodičnoj kući od granita lociranoj u centru ove, kako kaže, “kasabe”,  pa žurim da je objavim prije nego što “obajati”. Pegu je teško stići, meni posebno zadaje mnogo posla koji ja, najiskrenije, obavljam sa puno zadovoljstva, očekujući naredne priloge prije nego što Pego udje u “slikarsku fazu” koju već najavljuje pripremajući kičice, boje i štafelaje. Evo svježe isporuke iz “Pegine pekare”:

Saznanja o sebi

Prvi put, kada sam otišao sa roditeljima u Jablanicu, doznao sam da postoji i neki drugi svijet. Svijet koji do tada za mene nije postojao.

Sve što sam do tada znao, bilo je stan u Radićevoj, dvorište, kućepazitelji ludi Arif i Marija, kojim su me uglavnom plašili kao i podrumom koji je počinjao stepeništem strmo od njihovog malog stana na ulazu prema dvorištu, gdje su bile postrojene šupe na čelu sa vješalima za klofanje ćilima. Sve ostalo je bila daleka, nedostižna avantura koju sam samo mogao da pogledom dosegnem sa oba balkona, jednim prema dvorištu, a drugim niz ulicu. Za sve ostalo bila je potrebna očeva ruka, ”Pazi kako hodaš, nemoj da uvrćeš stopala prema unutra nego vani, opet ti cipele nisu izglačane, hodaj uspravno i gledaj oko sebe”.

Avantura je počinjala Obalom prema Skenderiji ili prema Pošti, a većinom samom Radićevom do Velikog parka, gdje sam mogao, pod kontrolom, da se igram sa ostalom djecom ili da sam vozim kolo pazeci na ivičnjake, zelenilo, travu i cvjetne aleje.

Prava avantura, skoro kao horor, desila se davno, još kad moja svijest nije bila prisutna, bar ne u tolikoj mjeri da bih je i zapamtio, kada sam se na oči svog oca izgubio iz Velikog parka i nestao kao dim, da bi me tek predvečer, poslije strahovite frke, policije, traženja i kukanja moje majke i svih prisutnih, neka nepoznata žena dovela i, dok su se svi oni dozvali pameti i sa mene prešli na nju, nje više nije bilo. Niko nikad nije saznao ko je bila ta žena i kako me je našla, niti kako je pronašla naš stan jer joj ja tada nisam mogao ništa razgovjetno reći, ali sam bio siguran da je to bila neka dobra vila koja se, nakon toga, neprimjetno vratila u svoj vilinski svijet.

Riječi i smišljene rečenice sam počeo da izgovaram kasnije, kada sam maminoj najboljoj prijateljici, Katici Bijen, koja me je kao i sve starije žene obozavala i beskrajno mrcvarila i gnjavila, ljubeći me i dižući u zrak. I, kad mi je baš dosadilo, prvi put razgovjetno rekao:”Mrs!” Ovo ih je sve zapanjilo i otrijeznilo, da vrijeme prolazi, da rastem i da se moj svijet mijenja. Od tada sam za gospodju Katicu postao obožavani gospon Mrs, a ta riječ je ušla kao prva izgovorena iz mogą budućeg bogatog vokabulara.

Prevozna sredstva koja će kasnije odrediti moju nomadsku dušu,  bila su mi vrlo blizu. Tramvaj mi je bio pod rukom, ispod balkona, a voz, mali spori ćiro koji je gmizao obodom Trebevića iznad glave, a rijetki automobili, bučni motori, zaprežna kola, sve je to bilo u mojim ušima a da se nisam trebao da propinjem preko balkonske ograde.

Brat na mene nije mnogo obraćao pažnju, ne zato što je bio moj polubrat, nego zato što je bio sedam godina stariji i imao svoj svijet koji ga je interesovao, dok sam ja patio umjesto njega razmišljajući kako je to strašno kad ti umre majka.

U zgradi su bili različiti ljudi, tek pristigli sa fronta ili iz nekih drugih mjesta i stanova, koje sam vidjao kako silaze ili uzlaze uz mermerno stepenište naše lijepe kuće. Posebno mi je bilo drago kada sam sa ocem izlazio na Titovu ulicu i osjetio onaj damar grada i onu buku koja je obećavala dobro zezanje, čak i onda kad smo na samom uglu ispod kuće čika Stjepana Meze, stare sasušene haringe, koji je uvijek hranio golubove, morali da svratimo kod  brice, čika Hašima Redžića koji me je pažljivo šišao jer je znao kako je to za mene bilo strašno i neprijatno. Cika Hašim je kasnije prešao u drugu radnju preko željeznog mosta kod pozorišta, a mi smo ga odano pratili i samo njemu povjeravali moju glavu i moje loknice. Nisam tada ni slutio da će obadva njegova sina, koja su imala neke druge živote u istoj dobi i istog bricu, postati kasnije moji dobri i dragi prijatelji Cile i Kemo.

Mezo je ostao u istoj kući do kraja svog života, golubovi su ostali poslije toga bez svog hranioca, a taj dio grada je dobio prostrani trg na kome se sagradila velika robna kuća dok je sve ostalo palo u zaborav.

Ja sam još prije toga krenuo redom u svoje avanture, a to je prije svega odlazak preko Ivan planine pa sve do daleke Jablanice, gdje je bila naša porodična kuća sazidana od granita kao što su i svi članovi porodice sa mamine strane često govorili i ne bez ponosa za same sebe. Moja baka Saveta, moja majka Darinka, moj ujak Nedjo, njegova tek uvežena žena iz Rusije, lijepa teta Lidija, moja ujna, koja je uz mogą oca, specijalistu za priče o Ribecalu, pričala o sebi i svom životu što je meni ličilo na najljepše bajke i što sam ja gutao zajedno sa njenim, meni egzotičnim i  sa za mene pomalo nerazumljivim akcentom i udrobljenim ruskim riječima, koje su mi zvučale neodoljivo i tajanstveno.

Ćiro, koji nas je prevezao preko mnogih brda i planine Ivan, teško i sa mukom je huktao, stenjao, kašljao i bljuvao paru pomješanu sa česticama uglja i iskricama vatre, polako se vukući na uzbrdicama i veselo spuštajući kao na sankama, uronio je u plodnu dolinu u kojoj je povećao brzinu, a moja majka Darinka je, kao i uvijek poslije toga, pogledala u nebo i zaključila da je mnogo plavlje, a sunce mnogo svjetlije i toplije nago prije Ivan planine. To mi tada i nije bilo baš sasvim jasno, dok nisam saznao da se svijet dijeli na toplu i umiljatu Hercegovinu gdje sve cvjeta poslije Ivana i hladnu, oporu Bosnu u kojoj smo do tada bili mi. Moj otac se pravio da ne čuje te besmislice jer ga to nije dodirivalo. On je bio Slovenc koji nije nikom davao nepotrebnu prednost.

Spustili smo se bezbrojnim krivinama, prošli kroz mnoge kratke tunele, uz pisak sirene i huku lokomotive koja kao da je sve veselije grabila prema Jablanici. Prodjosmo pitome livade i pašnjake izmedju visokih planina, predjosmo zelenu predivnu rijeku Neretvu i voz se smiri ispred stanične zgrade u samom centru Jablanice, gdje ga dočeka gomila radoznalog svijeta. Od stanice do naše kuće jedva da je bilo stotinjak metara i toliko stanovnika, koji su mahom svi izlazili iz kuća da vide tu svakodnevnu jedinu atrakciju, kad voz dodje. Skoro cijela rodbina, uključujući i mog striku Svetana koji je provirio, uvijek sa čekinjastom, oštrom bradom, iz svoje manevarske lokomotive koja nas je dočekala ispod pumpe za vodu na stanici, stojeći i mašući nam u znak dobrodošlice, direktno sa njegovog radnog mjesta. Jedino, ko nas je čekao na prozoru kuće kojoj smo se približavali, bila je moja baka Saveta, nasmijana i sa topim kezom iza koga sam znao da nas na trpezi čekaju, tek pohovani vrući pilići, zelena salata, masnija pileća supa sa knedlama i štrudla od trešanja, koja je bila i ostala “dream” kuhinja mog života i koja me uvijek dovodi u nezgodan položaj kad u najboljim svjetskim hotelima počnem kuharima da dijelim savjete, koji su se proslavili menijem moje bake Savete.