dovla.net

Razmišljanje uz proslavu 1. MAJA.

Derneci, sabori, vašari i još štošta uz njih.

Sa one, jugozapadne strane hrbata Bjelašnice, ima selo Kramari, nazvano, kako kažu, po srednjovjekovnim putujućim trgovcima: “kramarima”. Selo Kramer postoji i na romanijskom putu iza Han Stjenica ka Rogatici, a ko zna koliko ih još ima na području bivše nam zajedničke države.

Kramara više nema kao ni njihovih nasljednika, putujućih torbara čija je “radnja” sva stala u drveni sanduk što je na stomaku otvoren visio na oramenicama i bio pun igala, bašlija, puceta iliti dugmadi, toka, konaca, žileta, britvi, minijaturnih sapuna, vodice za ćelavost, potpuno iste protiv žuljeva a mogla je i protiv šuljeva. Kako su potonji poticali iz Dalmatinske zagore ili Zapadne Hercegovine, zbirno su ih zvali: Mâte.

Od kramara su samo toponimi ostali, dok se pokoji usamljeni matački primjerak još i danas može susresti na, jos uvijek živućim, dernecima, crkvenim saborima, hodočašćima, vašarima, lokalnim sajmovima ili pazardžilucima. Njihovi putujući sanduci vode izgubljenu bitku sa mobilnim tezgama i tezgarošima, premda im je zajednička roba: slike nacionalnih “dostojanstvenika”, ratnih heroja ili profitera; kokarde, značke, zastavice, grbovi; razna književna (ne)djela; cedei, kasete i, za njih, baterije svih vrsta. Ne tražite Bacha ili Mozarta! Brena, Ceca, Ilića, Šabana, Anta, Mitketa, Fuda, Janoša, Melanija, Ramadana ili Joža – na pretek. Iza “Imaš li………..?” obavezno slijedi nomen sa domaćeg terena, ali da na Palama možeš kupiti “Mujo kuje…” ili u Maglaju: “Sprem’te se…..” samo je pitanje volumena glasa – pitaj tiho! Nema šta nema. (“Novac nema nacionalni miris”, što reče Veso Masleša kritikujući politiku srpskih banaka za vrijeme austrougarske vladavine BiH). Al’ – samo pošteno. Za rata je UNIONINVESTOVA zgrada kod Vrbanje mosta bila ničija, odnosno svačija. Iz nje se, niti na nju nije pucalo. U nju su “Čete” donosili ručne bombe, a “Balije” cigarete. Dade Balija box DRINE, a Četo mu pruži torbu ručnih bombi. Kad Balija pojde brojati, Četo će uvrijeđeno: “Pa valjda postoji međusobno povjerenje!!??”

Premda su kramari i Mâte supstituisani, na dernecima, crkvenim saborima, hodočašćima, vašarima, lokalnim sajmovima ili pazarnim danima i pored promijenjenog robnog asortimana, drugih radikalnih promjena nema. Spiritus agens koji nam bješe imanentan i prije našeg dolaska na Balkan, ne samo da nije izumro, nego se obogatio novim adativima. Dalekih pedesetih sam u Ježevici pored Čačka sa zanimanjem gledao sitno pletenje moravca i Jovana kako, požudno posmatrajući drmusanje Jeleninih sisa, pita: “Jel’ bre, hoš’ das’ j…..?” na šta je dobio ljutiti odgovor: “More, marš, mangupčino belosvetska!”, da bi, posle tri minuta dodala: “Jelena Jovanović, a ono što s’ pre pit’o – važi.” Nakon pola vijeka, Jovin unuk John, pita Jelinu unuku Helen: “Jel’ bre, šta misliš o ovom američkom ratu protiv Iraci?” …..“More j…. mi se.”….. “Ma i mene, samo ne znam kako da počnem.” Modernizovana imena, spiritus agens – JOK!

Na našim bosanskim dernecima samo je nešto promijenjena dekoracija. “Curina me zagrlila ruka, / na derneku za kilo jabuka” što Muzički institut Zemaljskog muzeja u Sarajevu datira u 1835 (nekima je to bio dokaz da je Eva iz Foče -pardon: Srbinja, jer samo u Foči za jabuku moreš džaba dobiti …… -važi i za Srbinje), tinja ispod naše kože isto kao “za davnijeh vremena”.

Na Ivan sedlu se slavi 27. juli. Ugostitelj Žara iz Hadžića postavio drvene stolove i klupe; kamion kištri pive, janjci se okreću a kelnerske poslove obavljaju srednjoškolci i studenti. Jedan sto zauzimaju Drozgometvljani iz istoimenog zaselka pored Hadžića. Svejedno je koliko janjetine naručiš – vage nema, nego kasapdžija zamahne sikirom pa šta te zapadne - cijena je ista. Rasporediše se po stolu kištra pive, i tek što otpiše prvi gutaljaj, Žara namignu pjevačici dovedenoj iz Bijeljine. Dobar komad u suknji utegnutoj do granica kad nisi siguran da joj vidljivi šavovi gačica svakog trena neće prsnuti i izliti svoj blagosloveni sadržaj na hedonističko lice tvoje. Nakon uvodne sevdalinke, harmonikaš rastegnu turbokolo, pope se mačka na sto i pojde igrati; Žara viknu: “Spremaj gajbe!”; pevaljka krenu šutati flaše, a Drozgometvljani u horu rokću i, nadmećući se, dreče: “Majstore, dajder gajbu!”. Konobari trpaju lovu u džepove, a kad koji hoće da krene u šumu das’ otoči , Žara ga prekopa mrmljajući: “Nećete vi, mater vam, otkidati od usta moga sina Ace i kćerin miraz”. Onda su nekim kelnerima naglo porasle mošnje, pa Žara bi razoružan. Nezgodno pred gostima nekoga hvatati za onu stvar, jer u Bosni, pogotovo ako si Srbin, nije lako preboljeti etiketu pedera.

U Tišči, uz rijeku Drinjaču, smjestile se dvije kafane. Nije bilo potrebno da se upali svjetlo što nas izvadi iz komunističkog mraka, da postanu jelonacio podijeljene. U jednoj, bez muzike, saldisala se jagnjetina sa ražnja i teletina ispod sača, a u drugoj to isto plus prasetina. U drugoj bi treštalo do zore, ukoliko se uopšte prekidalo. Pored podijuma sa kojeg je drndala “La Campanela”, stajao je ventilator, uperen na stolicu na kojoj je, u minici, sjedila mlada, lijepa Romkinja, od milja zvana Cigančica. Narudžbu pjesme prati pitanje: “Hoš’ brez ventilator il’ s’ventilator.?” Pošto je razlika u cijeni mala, a ono “s’ventilator” tajanstveno i atraktivno – plaćaš je. Ako je gost Nijemac, počinje se sa “Ajn, cvaj, draj, biće p… fraj.” U klimaksu pjesme, Cigančica udara defom o guz, uz sam je ventilator i naručiocu mimikom pokazuje da ga uključi. Vjetar pirnu u suknjicu dirnu, suknja ode gore a čiplak m…. sijevnu pred očima zabezeknutog Švabe. Sreća da nesretnik ne krenu rukom, imale bi da rade čakije. Da ne bi o nama loše mislio, spašava nas pjani profo koji mu odrecitira našu narodnu: ” Što imade jaranici dade, / i čin čiplak bez išta ostade” što Ivo Zvoko objavi 1888. “K’o,” veli profo, “nismo ti ni mi repa bez korijena.”

Bilo kako bilo, svi naši modernizirani derneci, sabori, kafane itd. i dalje zadržavaju imanentni (pra)slavenski spiritus agens, uz dodatak kojeg je najbolje definisao jedan moj dobri prijatelj vrativši se tužan sa svadbe u Bradini rekavši: “Jebo ti svadbu na kojoj kočevi nisu radili.” Uostalom, kad se kaže: “Hajdemo….!” svuda u svijetu pitaju: “Kuda?” a kod nas: “Koga?”

P.S. Zekin prilog uz podsjećanje na prvomajska slavlja