dovla.net

Munjevita, blic kontra

Eto, bio sam i „visiting” profesor, ne samo u Japanu, ako se sjećate, na predavanju pred pedesetak stručnjaka u Chyoda cu, farmaceutskom koncernu na mjesečevom  pejsazu u okolini Tokija,  kada sam nepripremljen, ipak spasio čast sa pričom o ekološki čistom  mjestu Rust u  Austriji, gdje su rode pravile svoj prirodni aerodrom na putu za tople krajeve i  natjerale arhitekte da projektuju i izvedu mnogo više dimnjaka na kućama  nego što je stvarno bilo potrebno.

Moj amfiteatar je sada bio dupke pun. I da budem iskren, nije bio čak ni amfiteatar. Nego ogroman i prostran pod fiskulturne dvorane, bez sjedišta, naslona i bilo čega i stotinjak slušalaca, polaznika Britanske škole u Varšavi, sa poluotvorenim ustima i širom otvorenih očiju. Ja stojim i pletem priču od tankih svilenih niti o ranim počecima slikarstva i arhitekture u svijetu. Read more »

Vjerovatno mnogi od vas nisu gledali teniski meč iz drugog kola Monte Carlo turnira izmedju Ivana Ljubičića i Novaka Djokovića. Dakle, susreli su se na zemljanoj podlogi dva najbolje plasirana igrača posljednjih godina iz prostora nekadašnje Jugoslavije. Igrali su dva prava teniska asa, jedan je bio prije dvije godine treći najbolji igrač svijeta, a drugi je sada treći najbolji igrač na svijetu. Rezultat je bio, ako je to u ovom trenutku važno, 3-6, 3-6 pobijedio je mladji.

A onda, na završetku meča, desilo se ono zbog čega vam i pišem ovo, a zbog čega su jednom starom ljubitelju sporta suze potekle. No, o tome kasnije. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju Momiru Jelovcu, nekadašnjem sportskom komentatoru sarajevske TV, upoznao sam ih obojicu u vrijeme Turnira Bercy u Parizu. Pozvao sam ih na večeru i otišli smo u restoran koji se nekada zvao « Jugoslavija » i sada se zove « Bila jednom Jugoslavija ». Tada je Novak imao samo 17 godina i zajedno su trenirali, a o njima je vodio brigu Rikcardo Piati, dugogodišnji Ivanov trener.

BRODARSKO DRUŠTVO “GALEB” JE ŠEZDESETIH GODINA PRESELILO U NAŠ KRAJ NA MARIJIN DVOR, U KRANJČEVIĆEVU ULICU /IZA VOJNE BOLNICE, PREMA ŽELJEZNICKOJ STANICI/, UPRAVO GDJE SAM JA STANOVAO /KRANJČEVIĆA STEPENIŠTE/. TE PROSTORIJE SU NARAVNO ODMAH POSTALE NEZAOBILAZNO SASTAJALIŠTE NAŠE RAJE UPRAVO RADI IZUZETNOG DUHA I OTVORENOSTI TADAŠNJIH ČLANOVA DRUŠTVA I UPRAVE. JASNO, SPOMENULI STE ČARLIJA, DOAJENA, A TU SU JOŠ BILI I BRAT MU BRANO TE ZINGI, PA PAJA KOJI JE IGRAO NOGOMET U “SEDRENIKU”, ZATIM BRAĆA REDŽIĆI, KEMO I CILE, PA STANKO I CICKO, TE ŽIKA, RAJA SA SKENDERIJE, PA TUFO I JOŠ MNOGO DRUGE RAJE. PORED AKTIVNOSTI KOJE JE VLADO NABROJAO, REDOVNO SE ŠUTALA LOPTA NA LIVADI, A I MALO REMIJA U VEČERNJIM SATIMA.

NEZABORAVNA SU TAKMIČENJA U KAJAKU NA DIVLJIM VODAMA, U SRED SARAJEVA NA MILJACKI KADA BI VRIJEDNI ORGANIZATORI DRUŠTVA POSTAVILI KAPIJE, A TAKMIČARI BI, NA VELIKO ZADOVOLJSTVO GLEDALACA, U SUNČANO NEDELJNO POSLIJEPODNE, SAVLADJIVALI PREPREKE I SLAPOVE MILJACKE.

DRUSTVO JE ORGANIZOVALO I REDOVNE TRENINGE U KAJAKARENJU NA SASTAVCIMA BOSNE I MILJACKE GDJE SU IMALI I PROSTORIJE ZA ODLAGANJE SANDOLINA I OPREME /BETONSKI BUNKER IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA/. PRILAŽEM JEDNU SLIKU IZ 1963 GODINE UPRAVO SA JEDNOG OD TIH TRENINGA NA SASTAVCIMA. Read more »

Sve veći broj uspješnih članaka o piću, skrenuo mi je pažnju na njihovog autora i vidim da je to moj dugogodišnji komšija Ile Vitorović, momak koji me prati još od dječačkog doba kad nas je samo dijelila Miljacka, budući da je stanovao u Dobrovoljačkoj, a zbližavala nas njegova majka Nada, poznati pedagog i moja prva „magistra vite”, prva učiteljica u Devetoj osnovnoj školi u Sarajevu.

Zašto sada mislim da je ta škola bila elitna? Možda upravo zbog ove fine, blage i kulturne žene, gospodje Nade? Ne znam. Ali, da su u nju išli djaci iz centra, to je bez svake sumnje. Tome treba dodati i naočite učiteljice, uz moju spomenutu gospodju Nadu i stroge učitelje medju koje posebno treba udjenuti i popa Špirića, ozbiljnog intelektualca-teologa, preraslog čak i za fakultetsku nastavu, koji je samo te prve godine i nikad više, predavao vjeronauku, koja je kasnije isparila iz škole, kao voda iz saksije. Nije na odmet da se zna da je upraviteljica škole gospodja Lepa Konstantinović, bila velika ljubav Romana Petrovića, našeg velikog slikarskog barda, o kome je nedavno emitovan film uz jubilarnu izložbu, kojom prilikom se ona pojavila na filmu s njim ispred ove škole, kao i na mnogim, njegovim uspjelim portretima, koji neodoljivo potsjećaju na Sezana. Read more »

Prvi skokovi na skijama desili su se na Huseby Hill, blizu Kristijanije, u 1879.godini.

Opis dogadjaja dao je njegov savremenik Crichton Somerville:

“Huseby padina za koju se samo nekoliko godina ranije govorilo kao veoma opasnoj za spuštanje na skijama, kada je snijeg brz i dobrog kvalliteta. Takmičenje u skokovima izazivalo je velliki interes, ali uz sav respect bilo je i prilično komično. Svaki takmičar, osim onih koji su se takmičili u Telemarku, nosio je sa sobom dugačke štapove od kojih im je, tako su oni bili ubjedjeni, ovisio život.

Startajući sa vrha , jašući na štapovima, kao u stara vremena vještice na svojim metlama, kontrolišući brzinu sa neopisivim naporom, klizili su prema dole ka drvenoj stravičnoj platformi sa koje su trebali da skoče, ili da se preko nje stropoštaju, a potom dočekaju mekano na skije i na kraju tako, ko zna kako, dosegnu živi dno padine, sve zahvaljujući sretnom prelasku preko zastrašujuće padine. Read more »

Vlatko Slokar, zaljubljenik skijanja i zimskih sportova, poslao je članak o počecima skijanja koji je objavljen u jednom američkom časopisu kao dio istorije skijanja, prije 50 godina. Autor je Dr R. Brasch.

Skijanje je počelo, u stvari, jednog ranog jutra u dalekoj prošlosti Neolitskog doba, kada se božica Skadi probudila I izašla iz pećine na tek napadali pršić. Napućila je usne, kao da razmišlja i….

Šta je nagnalo čovjeka da napravi prve skije? Nema dvojbe, bila je to njegova želja da poveća trag svojih cipela u snijegu. Da bi ovo ostvario, morao je produžiti svoje djonove nekim krutim materijalom koji mu se nalazio pri ruci I tako povećati “gaznu” površinu.

Nakon tog iskustva koje ga je dovelo do narednog važnog odkrića, zaključio je da bi mu bilo mnogo lakše da klizi snježnom površinom nego da se po njoj kreće korak po korak, kao u krpljama. Ali te njegove nove platforme nisu mogle kliziti ako se ne produže i zašilje na vrhovima.

Eto, kako je, gledano unazad, moguće zamisliti pojavu najranijih skija. Riječ “ski” ima sjeverno Evropske lingvističke korijene i označava komad drveta – trijesku – odsječenu od balvana. Riječ je postal skandinavski izraz za cipelu a izgovarala se kao sii. Read more »

“Final Four Eureoleague 2007/2008 biće ove godine (kao što vam je poznato) u Madridu u vrijeme prvomajskih praznika.

Odredjene su sudije i komesari za to najelitnije takmičenje u evropskoj klupskoj košarci i, eto, meni je pripala čast da budem jedan od dvojice imenovanih Komesara .

Naravno da sam zadovoljan i srećan, te želim i na ovaj način da podijelim sreću sa meni dragima

Puno pozdrava, Goran

Opaska urednika: Ova poruka mi je stigla na moj privatni e-mail i nije bila namjenjena objavljivanju na blogu, ali nisam mogao da odolim i da ne objavim još jedan sjajan uspjeh naših ljudi u žestokoj konkurenciji na okrutnom svjetskom tržištu rada, uma i talenta. Goran Radonjić je imao blistavu karijeru košarkaškog sudije, nedavno je “okačio pištaljku o klin” i počeo novu karijeru koja nema “starosno ograničenje”. I, opet jedna mala digresija, Goran je polagao ispit za saveznog sudiju pred komisijom čiji sam i ja bio član. Dovoljno za jednu dozu sreće i ponosa. Čestitam!

Na slici je Goran sa suprugom Jadrankom i sinom Gorjanom prošlog ljeta na Ferhadiji.

Srednja ekonomska škola u Sarajevu (SEŠ), ranije Trgovačka akademija, zaista ima vrijednu i bogatu tradiciju. Pripadnost ovoj školi brojne generacije njeguju povremenim, stalnim (svake srijede u Parkuši), a jubilarne godišnjice se obavezno proslavljaju.

Početkom prošlog vijeka, tačnije 1912. godine, upisana je prva generacija u kojoj je bio i prof. Luka Sorajić, koji je nakon doktorata u Beču postao i sve do penzionisanja bio i vrlo uspješno kao direktor  rukovodio radom škole.

Trgovačka akademija je od osnivanja locirana na uglu Gimnazijske (Zmaj Jovine) i ul. Zmaja od Bosne (Vojvode Putnika), neposredno kod poznatog i omiljenog mosta Drvenija.

Maturanti Srednje ekonomske škole, generacija 1957/58 godine je posljednja na toj lokaciji.

Koristimo ovu priliku da obavjestimo sve maturante i naše profesore da ćemo se okupiti 17 Maja 2008 g. u Domu policije na Džidžikovcu da proslavimo ovaj pedesetgodišnji jubilej.

Slobodni smo da ovo obavještenje damo putem našeg DOVLA, koji se sve više prati i u našoj domovini, prvenstveno zbog naših kolega i profesora koji povremeno ili stalno žive diljem svijeta.

I ovom prilikom poseban pozdrav našem omiljenom profesoru g.Bati Jeftiću koji živi i djeluje u Vancouveru, jer znamo da je on zapažen i koristan član našeg DOVLA. Žao nam je da ovog puta neće biti sa nama, da uveliča i uljepša naše slavlje, kao toliko puta do sada.

Miro Karamehmedović

Čitajući komentare na blogu uz članak Vladimira Arsenijevića, imao sam zadovoljstvo kao da je to sve meni upućeno jer sam te noći kada se njegov tekst pojavio u “Politici” i kada sam ga poslao na blog, po ne znam već koji put osjetio toliku bliskost prema njemu kao autoru i snagu pisane riječi, jednog mladog, poštenog čovjeka koji je na sebe preuzeo katarzu jednog cijelog naroda. Read more »

Stigla je jedna simpatična poruka iz Vancouvera, ne samo zbog pohvala blogu. Naime, Goran navodi da su mu otac i stric bili kajakaši u Brodarskom društvu “Galeb” pedesetih godina. U to vrijeme “Galeb” se nalazio u Čobaniji (na uglu Tome Masarika i Dobrovoljačke) gdje sam i ja stanovao, pa je to bilo zgodno mjesto da se provede vrijeme, osobito u hladnim zimskim danima. Bilo je nekoliko sekcija, a mi mladji smo najviše bili aktivni u modelarskoj sekciji. Medjutim, krajem pedesetih, tadašnji sekretar kluba Ljubo Bruvo zvani Čarli saopštio nam je da se priprema kurs za jedriličare i da se traže kandidati. Prijavio sam se i krenuli smo na Jablaničko jezero (kod Ostrošca) gdje su nas 7 dana učili kako se jedri (bilo je 7-8 jedrilica tipa “Šljuka”), a sedam dana smo “regatali”.

Moj kormilar je bio Janči (zaboravio sam pravo ime), a ja sam bio “flokista” (upravljao sam prednjim manjim jedrom koje se zove flok). Nakon sedam regata, postali smo prvaci Bosne i Hercegovine. Slijedeće godine, ponovo sam išao na prvenstvo, ali kao kormilar i tada smo osvojili treće mjesto.  Kada sam kasnije nekome pričao da sam bio prvak Republike u jedriličarstvu, malo ko je vjerovao. Eto, mala digresija, a evo i Goranove poruke: Read more »