Pego: Damask, no mask

Nikad ne mogu da zaboravim granicu izmedju Libana i Sirije, koja se neubjedljivo ispriječila na mjesečevom pejsažu. Bila je to prašnjava visoravan bez ljudi i bez traga zelenila. Jedva se naziralo zakržljalo žbunje, pored prašnjavog puta i sasušeni kaktusi, koji su se sa malo nade borili za opstanak. Sve ostalo je bila pustinja.

Stajali smo na ničijoj zemlji, bespomoćno  sjedeći u taksiju bez klima uredjaja, kao u vreloj sauni, ispod nadstrešnice, dok se šofer, sa našim pasošima,  izubio u neuglednoj  graničnoj kućici.

Šofer je bio onizak i suvonjav čovjek, srednjih godina i rošavog masnog lica, sa brižljivo počešljanim ostacima kose koja je šećernom vodicom bila zaljepljena za tjeme. Nije mogao, kao ni većina Arapa, da se pomiri, da je još mlad, a već uveliko ćelav, pa je to kamuflirao na neobičan način.

Iz daljine su nas posmatrali dokoni vojnici, graničari, dok nam najzad nije prišao komandir zajedno sa šoferom i vratio nam pasoše, zaželivsi nam sretan put, pa odmah krenusmo  prema Damasku.

Ubrzo se ukaza u treperavoj dalekoj izmaglici sivo bijeli uzavreli grad koji je kao košnica ispunio dolinu izmedju visokih brda, sa mnoštvom kućica, koje su  kao grozdovi osa visile sa svih strana.

Spusili smo se do  ulica koje su zrakasto presijecale grad u svim pravcima. Tad se pojaviše sve veće i raskošnije gradjevine, fontane, po koje stablo i usamljeni parkovi, koji su krili ljude u dubokim sjenkama. Malo ko da je prolazio ovim prašnjavim ulicama u podne kad je vrućina bila nesnosna. Ubrzo se naša dva taksija zaustaviše pored jedne prizemne kuće od kamena sa velikim i lijepim portalom iz koje izadje stariji čovjek i srdačno nam se obrati želeci nam dobrodošlicu.

Razgovor je bio  kratak. Podjeli nas na dvije grupe, na prvu: mene i moju suprugu koji ostajemo u toj njegovoj kuci: „Inginijero i njegova madam…” kako reče domaćin,”a, ostali u hotel”, što je bila jasna poruka za  drugu grupu radnika i delegata koji su došli da pripreme Yugo paviljon na medjunarodnom sajmu u Damasku.

I tako poče naš boravak  sa porodicom našeg domaćina Fadila Jouke, rodjaka albanskog kralja Zogua, njegove znatno mladje supruge Jordanke, Rabije  i njihove dvije djevojčice Leile i Suzan, koja nas je srdačno prihvatila kao goste.

Ušli smo poslije duge iscrpljujuće vožnje od Bejruta do Damaska, napokon, u okrepljujuću hladovinu lijepo namještene velike, tradicionalne, arapske kuće sa mnogo soba, kristalnih lustera, divana i fotelja, mermera na podovima i velikih slika u zlatnim ramovima, domaćina iz mladjih dana u fraku i dvorskih dama u svečanim balskim haljinama, čiji su portreti visili po zidovima i bili ubjedljivi tragovi prošlih vremena i njegovog kraljevskog porijekla.

„Duga je to priča” govorio je Fadil kasnije kad smo se bolje upoznali, dok je sjedio uvijek pored prozora sa koga je znatiželjno posmatrao ulicu kao da čeka nekog ko će se napokon od nekud pojaviti,… „Prica koja počinje u Tirani, do koje dopire Drugi svjetski rat”,  nastavlja bijegom u Istambul u vozilu punom zlatnih poluga od kojeg je dobar dio vrijednosti ovog iznesenog blaga ostao na kockarskim stolovima kazina na Bliskom istoku.” A, kada sam propao”, nastavlja priču naš domaćin” i stigao u Aman, tada sam sreo Rabiju i oženio je. I počeli smo od nule. Bilo je teško, ali, evo nas sada ovdje, prodajem i ugradjujem staklo za automobile, kuće, brodove i sve ostalo što rat uništi, ja popravim”. A, ovdje skoro da rat i ne prestaje. ”Hvala Bogu, ponovo smo stali  na svoje noge”.

Rabija, živa, vesela, koketna, radoznala, pametna žena i dobra majka, okružena svojim djevojčicama, Suzanom, pravom orijentalnom ljepoticom, otvorenom, nasmijanom i milom, uvijek  u lijepim raznobojnim haljinama i Lejlom koja joj je sušta suprotnost. Zatvorena, zabradjena, u crnom, pobožna, duhovna, pomalo ljuta na cijeli bezbožni narod. Od samog početka, sekiram je i zovem „Šeitan” pa se ona ljuti i prekida da svira klavir ili prestaje da  plete. Ona je, za razliku od Suzane, uvijek nečim zaokupljena i nikad nije besposlena. Kuran joj je uvijek na dohvatu ruke.

Rabija je sjajna domaćica i majstor u kuhinji i dok sprema sogan dolmu, pite, baklave i ostale djakonije, puna je duha i humora i nista joj nije teško. Ne zatvara usta, puna je priča, smije se, pokazujući svoje biserne zube.

Poslije podne, često svi odlazimo u Meridijen hotel. Tamo smo pod budnim okom Fadila koji sjedi  u dubokoj hladovini. On se ne kupa kao mi. Tu  je nekoliko bazena i mnogo kupaca. Sve je pod nekom tenzijom  jer je ovo orijent i strasti se teško obuzdaju.

Poslije večere sjedimo u nekom živopisnom restoranu, sa mnogo raznobojnih svjetala i puno zelenila, cvijeća  i vode koja šumi i prelijeva se preko desetina ćupova koji čine  fontanu. Konobari trče i raznose jelo i piće. Muzika trešti. Trbušna plesačica se uvija. Zurla ječi i zavija. Noć se polako izmiče i prolazi, ali vrelina ostaje.

Odlazimo u udaljene četvrti nad gradom  gdje je hladnije i gdje više ne dopiru zvuci gradske buke i gdje je po uskim ulicama mirnije. Posmatramo kako se polako gase ulične svjetiljke i počinje da se rumeni istok. Otvaraju se pekare koje spremaju svoju dnevnu ponudu koja se raznosi po gradu sa prvim nagovještajem zore. Ulazimo u pekaru i posmatramo spretnog starog pekara kako jednom rukom oblaže vrelu peć somunima, sa unutrašnje strane. On poziva Mirjanu da to izbliza pogleda. Po njenoj iznenadnoj promjeni lica, znamo da mu se druga skrivena ruka našla na nekom nedozvoljenom mjestu. Mada njegovo lice i dalje ostaje nepromjenjeno. U ovom svijetu žene su izložene agresiji čak i sad kada imaju pratnju.

Bio sam iznenadjen kada sam jednog dana izašao da Mirjanu dočekam ispred ulaza u sajam. Ona je izazvala pravi metež i promjenu trase saobraćaja kad se na ulici pojavila u mini suknji. Dvospratni autobus  je nastavio da je prati sve do ulaza, a veseli putnici su joj kroz prozore autobusa dobacivali i aplaudirali cijelo vrijeme. Bila je opšta frka.

A kada smo se kasnije kupali u bazenu u atrijumu izložbenog paviljona, ulica je bila skoro zakrčena.

Za praznik smo otišli  u vilu izvan grada, u ekskluzivnom kraju visoko u brdima. Temperatura je bila bar 15 stepeni niža. Tu je bilo veoma lijepo i noću svježe pa smo se pokrivali ćebadima. Blu Dan bio vrlo poznato, otmeno i cijenjeno izletničko mjesto u kome su samo bogati stanovnici Damaska imali svoje vile.

Fadil je pričao, ne vodeći računa o vremenu, čas o dogadjajima prije rata kada je svojim Studebakerom od šest metara odlazio  iz Tirane putem  pored jadranske  obale u Abaciju /Opatiju/, i tamo provodio dane sa članovima evropskih kraljevskih porodica, kao i članovima  naše vlade sa kojima je izlazio na večere i pomalo se kockao što će kasnije da mu predje u strast. Čas opet je govorio o danima u Damasku kada su ga zatvarali kao opasnog rojalistu kada su dolazili državnici nesvrstanog svijeta. Jednom su se u centru Damaska, na kružnom trgu, našli Gadafi, Sadat  i Asad, a narod ih je sa ovacijama pozdravljao penjući se i na drveće pored trga da bi ih što bolje vidio. Tad je pao neočekivano i snijeg što je bilo čudo i atrakcija, a Sadat je upravo na tom trgu održao i govor oduševljenom narodu.

Kad god je dolazila neka zvanična delegacija, Fadil Jouka nije bio poželjan i uvijek su ga sklanjali negdje, čak i u Blu Dan kako bi bio što dalje od takvih dogadjaja. Vremenom su ga zaboravili ili se zvanična politika Sirije ipak promijenila.

Izlet u Sednaju, Notre dame Bliskog istoka, gdje se nalazi stara crkva u stijeni u kojoj se čuva relikvija stara 3000 godina, bio je kao hodočašće u kome smo vidjeli snagu i raznolikost vjera, koje se medjusobno vjekovno poštuju i pored svih ratova koji su u ime vjere počinjali. U srcu islamske države, opstaju vjekovima hrišćanske crkve i manastiri. A posebno je interesantno da se ispred  džamije  Omejada  u centru Damaska, na velikom dvorišnom trgu, brižljivo čuva grob Jovana Krstitelja. Vjernici, jedni i drugi, islamski i hrišćanski, mole se kao da je to njihov zajednički svetac i drže se rukama za zlatnu ogradu, uglačanu do visokog sjaja, dokle im ruke dosežu, a ostalo je pod vjekovnom patinom.

Varoš u kojoj je Sednaja, od kamena boje okera, sakrivena je daleko u  brdima i uklesana u strmu  liticu. Crkva i uz nju i manastir, pun je sveštenika i  opatica, koje se kao crne ptice pojavljuju iz njega na svjetlost dana, pored kamenih zidova i terasa. Tog dana kada smo stigli, upravo se vršio obred krštenja na stari ortodoksni armenski tradicionalni način.

Posbna pažnja je bila posvećena starijem paru, koji dugo nije mogao da ima djece, pa je čekao godinama, što im se  ipak na kraju dogodilo. Svi su u tome vidjeli čudo, osjećali prst sudbine i dar Božiji.

Sveštenik koji je služio obred ličio je na Omar Šarifa. Stariji, prosijedi bračni par i nihova rodbina i prijatelji  stajali su u crkvi i plakali od sreće. Hor je pjevao staroslovenske crkvene pjesme, sakriven u sjenci ispod zlatnih okvira i slika svetaca iz biblije. Sveštenik je pod svjetlom stotina upaljenih svijeća polivao vodom iz srebrenog bokala dječakovu glavu, krsteći ga. Trenutak zaustavljen u vremenu je odisao srećom, blagostanjem i vjekovnom tradicijom.

Poslije krštenja, svi smo izašli na sunčanu terasu koja je bila okrenuta prema brdima izmedju kojih se u daljini nazirala  pustinja pod plavim nebeskim svodom. Slikali smo se da ovjekovječimo ovaj značajni trenutak, jer bio je to dan koji će svima ostati u pamćenju.

Naš boravak u Damasku se bližio kraju i uskoro smo se ponovo našli na sumornoj granici jedva čekajuci da se ponovo spustimo u čarobni grad  Bejrut, ne znajući da će uskoro zavidna avet rata razrušiti taj prelijepi grad bez ožiljka, dok će divlji i prosti grad Damask ostati zaštićen i nepromjenjen do danas. U to sam se uvjerio kada smo se nekoliko godina kasnije spustali  Jatovim avionom  na Bejrutski aerodrom. Tada su požari na nekoliko mjesta  osvjetljavali avetinjski grad u kome je vladao haos gradjanskog rata. Ni traga onom blještavo osvjetljenom gradu koji je izgledao svjetski. Nekoliko putnika se iskrcalo na pisti i otišlo u mrak. Ostali,  koji su nastavljali  za Damask,  sjedili su u mraku u avionu i čekali neizvjesni polazak i nastavak puta. Aerodromske zgrade su bile puste i bez svjetla. U avion je ušla uplašena čistačica i brzo obavila svoj posao i nestala.

I dalje u mraku, kao da smo izraelski komandosi koji bježe nakon diverzije, napustili smo ovaj nekadašnji  grad svjetla, koji nije sačuvao svoj mir, jer nije imao ožiljak, da se zaštiti od uroka, kojim je njegova ljepota izazivala mračne sile pakla.

Varšava, 19.03.08