V. Slokar: Moj prijatelj Džavid Husić
Sjećate li se ovog novinara sa izgledom i manirima diplomate ?
Ja sam Džavida Husića upoznao preko tadašnjeg direktora lista “Oslobodjenje”, Muhameda Abadžića sa kojim sam proveo dugi niz godina u druženju i radu na razvoju skijanja. Bilo je to u vrijeme kada je Džavid bio urednik tabloida “AS”. Kasnije smo se često vidjali na Jahorini, gdje je dolazio ljeti, ponekad sa sinom, da šeta planinom i uživa u njenoj ljepoti i tišini. Bio je prijatelj sa mojim ocem Adolfom-Dolfijem Slokarom još od vremena kada su samo rijetki Jahorinu posjećivali.
Njegov tekst o Jahorini, uzet iz knjige “Tragom smučarske staze”, autora Bore Radosavljevića, tekstualna je slika Jahorine moga djetinjstva, koji ujedno predstavlja “zbijenu” priču o njenom razvoju od vremena nakon Drugog svjetskog rata pa do Zimskih Olimpijskih Igara 1984.godine.
Vlatko Slokar
U svojoj rubrici Sarajevski dnevnik u listu “Oslobodjenje”, Džavid je 8.decembra 1990.godine napisao :
NEDELJA: Vodajući ljetos starijeg sina po Pogorjelici i do Kadinog vrela kao da sam se ponovo zaljubio u Jahorinu, ljepoticu na kojoj smo mnogi radosno odrasli. Snijeg ovaj put, srećom, ne kasni, ali domaćini strepe da ga, kao lani, ne odnesu južni vjetrovi. Već krajem novembra hoteli su bili puni, najviše je bilo Novosadjana, iako prave sezone nema prije Nove Godine što je šteta i moralo bi se nadoknaditi. Dirljivo je koliko su ljudi gore ljubazni.
Hotelski direktor Goran Brčkalovic više je od dvije decenije vjeran planini i uzalud su ga poslije diplome hotelijerskog fakulteta, zadržavali u Opatiji. “Ukrao” im je Tanju sa njenog četvrtvjekovnog boravka u Parizu, vjenčali su se i sada sa malim sinom zive na Palama. Stari alpski as Aco Bošković postao domaćin Doma “Mladost”, sportski direktor JAHORINE Vlatko Slokar nastavlja porodičnu tradiciju: baka i djed stolovali su ovdje prije rata, otac Adolf Dolfi obnavljao skijanje u socijalizmu. Borko Djulepa vec treću godinu samuje i prkosi u vikendici na Rajskoj dolini, Osman Hadžic Osmica kiseli kupus za svoje brojne goste.
Džavidov tekst o Jahorini nekada.
SNIJEGA I SUNCA
Već u ljeto 1941.godine, preciznije: u avgustu, Jahorina je ostala bez ijednog objekta iz predratnog doba. Vojnici takozvane NDH i Hitlerovci smjestili su se na Poljicama i u nedovršenom domu Skijaškog kluba, ali su ih spontani talasi ustanika istjerali, a prilikom borbe svi krovovi i zidovi su planuli. Tako je zimska ljepotica četiri sezone bila bez sportista, ali uz čest prolazak partizanskih kolona. I Tito je sa Vrhovnim štabom prešao snježnu Jahorinu u januaru 1942.
Jugoslovenska armija je prva, već u drugoj godini slobode, obnovila objekte na Poljicama. I vojnici su bili prvi smučari na svojim bijelo obojenim skijama. Seljaci su ih upozoravali da paze, jer se u ratu i zvijer bila namnožila. Ono malo predratnih smučara brzo su se vratili na svoje omiljene staze. Ali zato je trebalo i hrabrosti i snage, uz siromašnu opremu koju je okupator sistematski i surovo otimao od Sarajlija.
Udružujući se sa armijom i uživajući njenu podršku, smučari iz grada brzo su napredovali. Kao vojni službenik – instruktor na planini ih je očekivao Adolf Slokar, koji je kao sin upravnika predratnog doma Romanija odrastao na Jahorini. Jedan od prvih upravnika vojnog odmarališta na Poljicama bio je tadašnji kapetan i još prisutni veteran Jakica Kamenjašević. Komfor odmarališta ličio je na raj, sa kaljevim pećima i udobnim sobama i salonima.
Ko je imao sreću da ga vojnici povezu iz grada svojim teškim “džemsovima” smrzavao se ispod cerade skoro dva sata, a mnogi su, omamljeni benzinskim isparenjem, padali na snijeg po izlasku iz kamiona. Svi ostali stizali su uskotračnim “ćirom” do Pala, a odatle je počinjalo pješačenje, 13 kilometara do Poljica, često po vijavici, sa skijama i rancem na ledjima. Polazilo se u subotu poslije podne i stizalo kasno uveče, za skijanje je ostajala nedelja do podne, a onda zajednički povratak na Pale. I uz sve teškoće i oskudicu, kao da je Jahorina tada bila ljepša i privlačnija, ljudi vedriji i prisniji! Tačno, ali jednom u društvu prvih posljeratnih smučara čuo sam i ovakvu rečenicu: “Bili smo najbolji dok smo bili najsiromašniji!”
(Dom “Mladost” djelo ruku generacija clanova Smucarskog kluba “Sarajevo” (SSK),danas.)
Popularnosti Jahorine doprinijela su sve češća, i sve značajnija takmičenja, od trčanja do skokova na Poljicama. Nije još bilo organizovanog turizma, ni prevoza, ni telefona. Hotel “Šator” je ostao poluzatvoren, ali je zato drvena “Košuta” SSK nudila toplinu koju samo mladost na planini može da dostigne.
Izgradnja “Cvijanove” žicare i prvog ski-lifta, uz podizanje hotela “Jahorina”, obezbijedili su da Rajska dolina postane sve prometnija. Kao nevidjeno čudo počeli su ovamo da se probijaju prvi autobusi sa izletnicima. Mislim da se Zimska olimpijada studenata (zvanicno: Svjetsko prvenstvo) 1955. godine, može uzeti kao siguran početak turističkog rasta Jahorine. Ništa više nije moglo da zaustavi bum ove ljepote i izazova.
Dugo sam živio u Beogradu vraćajući se Jahorini početkom marta svake godine. Dogodio se zanimljiv fenomen: čekajući da se oni mladji razidju a vrijeme istutnji, grupe odraslih ljudi iz Beograda, Zagreba i ostalih gradova, nazvani “martovcima”, stizali su u gotovo pobožnoj radosti u očekivanju najljepših i nezaboravnih deset ili petnaest dana. Nije smetalo što je u staroj “Jahorini” često nestajalo struje i vode, sve su snijeg i sunce nadoknadjivali. Kao jedna porodica, ozbiljni i odrasli gradjani, pogotovo u večernjim satima i uz svijeće, ponovo su postajali djeca.
Dom “Mladost” iznad Rajske doline odmah je postao prijatan i topao kutak i vjerovatno je, uz dobru ishranu, ponudio i prvi disko-klub u nas početkom šezdesetih godina u svom kamenom podrumu i uz pomoć tek nabavljenog džu-boksa. Bilo je to vrijeme žestokog sfinga, a najčešći gosti piloti i stjuardese JAT-a kojima je zimski odmor bio obavezan i plaćen uz putni nalog. S njima su na Jahorinu stigli i viski i prve strane cigarete, ali i izuzetna atmosfera. Nije bio rijedak slučaj da su stjuardese u “Košuti” i “Mladosti” preuzimale posluživanje gostiju. Bilo je, naravno, i ljubavi i kasnijih brakova.
(Hotel “Jahorina” izgorio u požaru)
Možda je turistička Jahorina zaostajala iza njenog sportskog i takmičarskog profila. Nit je negdje izgubljena, valjda i zato što je ova prekrasna planina primamljiva samo dok je pod snijegom, od decembra do aprila. U ostalom dijelu godine, Jahorina nije tako lijepa i ne nudi konfor koji bi ljude dovodio ovamo i na ljetni odmor. Hoće li XIV Zimske olimpijske igre donijeti preokret i na ovom planu ?
Džavid Husić
Džavid i njegov David, prijatelji nerazdvojni i sav taj smišljeni elitizam bivših crvenih buržuja, ne vodi ničemu. A,zašto?
Lijepo se,neke olimpijske godine, mahmurni Džavid ,dok se brijao nakon što je Dinku Missicu odradio, osovio na moga osnogodisnjeg bratića Bojana, koji je imao svoje pričice u tadašnjoj radiosarajevskoj “Budilici Probudilici” koju je idealno moja kolegica Snjezana Galic i nazvao ga maltene kretenom. Sve te govnaste stvari mahmurni Dzavid je objavio u Svijetu. On je mogao da radi sta hoce i gdje hoce.A i vi koliko vidim. Elitisti svih sistema. Moj Bojan je doktor nauka, spila nekoliko jezika, izdao je nekoliko knjiga . Slokare, tvoj veliki frend Dzavid ga je onih godina prozvao bolesnikom i njegove roditelje bolesnim psihopatama sto dijete uopste pise. Vise mu je odgovaralo drustvo djevojcice u bikiniju zvane Dinka…
NE POSTOJI NIŠTA NA SVIJETU ŠTO SE NEBI MOGLO PRIKAZATI KAO POZITIVNO ILI NEGATIVNO.
To je bio motto Džavidovog ponašanja. Kako će se šta prikazati zavisilo je od komitenta/ naručioca ili od trenutne situacije/konjukture.
U kontrolisanoj štampi, sivioj i nezanimljivoj do besvjesti, pojavio se sa nečim drugčijim, tadašnjem migleu malo poznatim. Smislio je i dobro obradio kako se pravi kič. I sa uspjehom bio prihvaćen od onih koji su bili gladni nečega “novoga”. A bilo ih je na pretek.
Trač, trač i trač. To je ono što narod voli. Mislim da ga je Pavle Lukač sa pravom nazvao Elza Maxwell našeg podneblja, po čuvenoj Hollywoodskoj kraljici trača.
Premda su mu prigovarali da je poltroon, to nije tačno. Poltronisao je minimalno i samo toliko koliko je bilo potrebno dok se “posao” ne obavi. Poštivao je samo sebe.
Po nekada je bio i kažnjavan. Meha Trbonja ga je izbacio iz motornog voza na relaciji Mostar – Sarajevo, jer je loše pisao o “Veležu”.
Polivalentnost mu je bila karakteristika. Šta hoćete? - može, samo je pitanje cijene. Ako se pobunite – platite i možemo napisati sasvim suprotno. Plaćanje ne podrazumjeva novac, nego mogučnost da se negdje pojavi, boravi, istakne, nekoga pecne, zezne, difamira. Vazno je da se pojavi u društvu neke poznate ličnosti a spreman da joj okrene leđa ako se može prikrpiti nekoj još važnijoj.
Išao je na nerve svima a svi su ga čitali. Valjda u očekivanju da će okrpiti nekoga ko njima nije drag. Kad bi okrpio njih, zavrištali bi k’o Damjan…
Lijep, elokventan, sa visoko razvijenim smislom za humor, rado je viđan u raznim drustvima – doduše uvijek opreznim da ne budu predmet njegovog interesa negativne konotacije, ali sa kriptoželjom da ih opiše pozitivno.
Mogli ste ga istovremeno voliti i mrziti. Bilo mu je svejedno, jer, kao Sebeljub, nije za vaše mišljenje mario.
Da ga nije bilo trebalo ga je izmisliti. Bio je produkt jednog doba i jednog načina ponašanja.
Otto von Bismarck nije Džavida poznavao, ali ga je dobro opisao Kao “Zeitungšchreiber ein Mensch, der seinen Beruf verfehlt hat.” - Novinar je čovjek koji je promašio svoje zvanje.
Zeko
Profa Zeko,
Veoma ste lijepo opisali Dzavidov lik i karakter.Onako kako ja ne bih ni mogao sve da sam htjeo, a nisam.Bila mi je zelja da ,neovisno od svega drugog, plasiram ta dva njegova lijepa teksta o planini, jer oba na cudan nacin a sa malo rijeci, puno govore.
Nije mi cudno da ste tako slikovito pisali o njemu, jer mi se cini da u izvjesnom smislu izmedju vas dvojice ima i neke slilcnosti, na pozitivan nacin.I Vi ste od one vrste koja vidi malo dalje pa i “iza brda”
Tako su Vas, kada ste u novinskim intervjuima najavljivali da ce se Sarajevo kandidovati za domacina ZOI, proglasavali ludim i predlagali za hapsenje.
E, pa hvala na lijepom tekstu koji pomaze da se i ona dva ranija gledaju kao cjelina.
Srdacan pozdrav Mikici i Vama,
Vlatko