dovla.net

Šaljem ti jedno od četiri poglavlja koja sam napisao da malo posoliš blog, pa vidi kako ti se svidja. Ako imaš primjedbe, ima i knjiga žalbi. „Nastavak u slijedećem broju” ne skidaj, skoro me je rasplakao , jer sam se sjetio „Kapetana Horacija Hornblovera” ,Nike Bartule, Leticije i svih onih koje smo oduševljeno čekali u „slijedećem broju”.

Drugi život

/ Nastavak 1 /

Mojoj sreći nikad kraja. Zagrlio sam svoju baku Savetu, koja nas je kao „čuvarkuća” uvijek čekala na prozoru. Sa njom smo svi uplovili u neki drugi, poseban, novi život.

Sve se razlikovalo od onog prethodnog u velikom gradu. Ne samo po tom plavom nebu i jakom blještavom suncu, kako reče moja majka, nego zato što smo živjeli u kući sa velikim dvorištem ispod puta koji se strmo penjao prema kasarni na visoravni, koja je ličila na utvrde iz stripova, moju prvu literaturu koju sam gledajući čitao, mada još nisam znao slova.

Niz taj srmi put uvijek su silazili neki glasovi koji bi pomalo utihnuli kad bi se prolaznici nadnijeli da bace pogled na dvorište prije nego su nastavljali dalje niz stepenište, gdje sam ja medju kokoškama vodio glavnu riječ dok nas je moja baka, sjedeći na staroj drvenoj „štokrli” hranila, mene varenikom sa purom, a kokoške „natur kukuruzom”. Rat i kukuruz se nisu lako predavali ni zaboravljali. Život u kući vrtio se oko tog dvorišta sa česmom, betonskim koritom , kanalom po sredini, vešom koji se suši, šupom za drva. Preko njega, bila su povezana dva veća stana koja su gledala na glavnu ulicu „Heroja Pere Bilića”, kojom je sa mijene pa na uštap prošao poneki kamion, ali su zato buku stvarali uporni i dosadni prodavci, koji su čučali izmedju prolaznika, pored voćem punih sepeta i gajbi i derali se na sav glas: ”Kruške ubave, što sam ja čuo i razumio, kao „kruške ljubavi”, pa mi je to bilo malo neobično i smiješno. Par kafana i prodavnica zatrpanih šaralažama i besmislicama, koje su me kao dijete privlačile, sa malim vagama i tasovima ili velikim , k’o vrata, na kojim su vagali vreće i ostalu kabastu robu.

Čista i uredna knjižara, odmah pored kuće, me je odmah privukla, budući da je mladi vitki knjižar, prodavac izgledao kao licnost iz sripova koje sam u njoj kupovao. Lijepi „Zorro”- Ćazim, sa španskim tankim brčićima, pun priča i bajki znao je sa djecom, jer je i sam imao djecu, pa se od ranog djetinjstva, zahvaljujući njemu, moja pažnja usmjerila prema knjigama sa kojima drugujem cijeli život.

Sve je oko kuće i niz ulicu bilo obraslo u zelenilo, a potok pored puta je žuborio, a lipe su cvjetale, cvjetale i mirisale, mirisale danju i pogotovo noću, kada se sve smiri i kad kasaba rano legne i utone u san, a ja počnem da prebiram po svojim dnevnim uspomenama. Misli mi krenu na avanture, od kojih su me najviše zanimali, a i plašili, veliki mostovi preko strašne zelene, zmijolike, tajanstvene rijeke koja je sudbinski hučala duboko ispod njih i siledžijski se probijala kroz kanjon i plašila sve, a ne samo nas djecu. Mostovi su bili visoki i sve što se baci plesalo je dugo u vazduhu dok nebi na kraju ipak palo u pjenušavu rijeku i nestalo u njenim gladnim dubinama. Strme litice koje su zatvarale prsten oko mjesta nastavljale su se tamno zelenim šumama iz kojih su stršale nevidjeno visoke srebrne planine i zabadale se u tamno plavo nebo.

Sa njih su prašnjavim putevima sa Prenja, Plase, Dobrigošća i Krstaca silazili ljudi, idući pored svojih, mršavih, niskih konja, u prostim i grubim odjelima, pokriveni gunjem od braon tkane vune. Onako visoki i mršavi, sa zavijenim glavama, prije su izgledali kao beduini u stripovima, koje sam nagomilavao ispod svog kreveta, nego kao seljaci sa okolnih planina. Baka je mnoge poznavala, a oni su joj se ljubazno i s poštovanjem javljali kad god bi prošli pored naše kuće i ugledali je na prozoru, uzvikujući kao sa brda na brdo:

„Pomoz Bog majko”, mada sam ja dobro znao da ona nije bila njihova majka, nego su je oni tako zvali iz milja i poštovanja. Tada bi mi ona sjetno rekla:

”Moraćeš, uskoro, kad malo porasteš, da odeš na Dobrigošće” i pritom pokazala jedan od udaljenih visova „da upoznaš ljude koji su nam rodbina, i da vidis odakle ti je bio deda, i gdje su naši korjeni”.

Svako pominjanje dede stvaralo je neki tajanstveni naboj u našoj porodici. Uglavnom se poslije toga zamišljeno ćutalo. Ono što sam ja znao je to, da je deda kao i striko Svetan radio na željeznici, ali kao šef stanice i otpravnik vozova i da su ga u nemirna vremena, kada se mijenjala vlast i kada su odlazili Turci a dolazili Austrijanci, uzeli kao taoca na vozu, koji je saobraćao iz Hercegovine u Bosnu i obratno. Onog istog ćire, kojim smo prvi put ovde došli kao i mnogo puta poslije toga, dok se nisu napokon promijenili vozovi. Mnogo što šta se od tada promijenilo osim vozova. Deda je nestao, kao da je u zemlju propao, kao što su nestajali ljudi, tako su nestajali i vozovi kao i sve ostalo što je trpilo promjene. Sve se u tom vremenu mijenjalo silovito i trajno. Zato dedi nikad nisu pronašli ni trag, a ni grob.

Ostala je nepromjenjena samo moja baka, sa sedam sinova i jednom kćeri, mojom majkom, kojoj je sudbina polako predavala svu odgovornost za brigu o porodici u ruke

Trgovina i kafana u prizemlju kuće se odupirala svim nedaćama i polako su oni koji su ostali stasali i preuzimali ulogu koju im je život namijenio i deda prepustio. Ali i život je uzimao svoj danak, a smrt kosila mlade živote mojih ujaka, nekih još kao male djece, što iz nehata kada je jedan oznojen poslije fudbala skočio u Neretvu, a što zbog raznih epidemija koje su tada bile česte i koje su kosile ostale ujake i rodbinu i što posebno, zbog nedostatka potrebnih lijekova kao sto je penicilin, koji će se tek kasnije pronaći i pojaviti, kao spas za bolesne u bolnicama i apotekama naših zabačenih varoši i kasaba.

Rat protiv fasizma je dodatno sveo tu veliku familiju na ono što sam ja kao mali zatekao. Samo na moju majku Darinku i njenog još mladjeg brata Nedjeljka i baku Jelisavetu, koja je to sve stoički podnijela i ostala duhom čista i uvijek snažna, da do kraja izdrži sve udarce sudbine, koji je nisu ni malo štedjeli. Ostala je izumbana i oštećena samo daljnja rodbina, koja je dosezala do vrhova okolnih planina, u koje je moja baka upirala prst kad god ih je spominjala i čije je ishodište bilo naš jedini oslonac.

Stare porodične fotografije, požutjele, sa žigovima i natpisima „Foto Lisac” koje sam nalazio po skrovitim mjestima i u kutijama, unatoč svemu, prikazivali su majku i cijelu porodicu nasmijanu čas u Jablanici ispred kuće i kafane sa urednim stolovima, čistim stoljnjacima, tendom i nasmijanim licima gospode koja su svraćala na putu za Mostar i more, koje je tada bilo daleko, čas u Sarajevu, brižnu i ozbiljnu ali vedru i uvijek spremnu da prihvati obaveze i odgovornosti. Majka se nakon završene Trgovačke akademije u Sarajevu, vratila da preuzme radnju i kafanu što joj je donijelo veliku popularnost i mnogo prijatelja koji su ovuda prolazili. Rijetko ko se tada iz grada vraćao u svoju varoš poslije studija da ih primjeni i pomogne porodici u malom mjestu.

Jablanica je vremenom postala poznata kao vazdušna banja, budući da je oko nje bilo svega što se samo moglo poželjeti u jednom turističkom mjestu u tom vremenu, a na dohvat ruke Sarajeva i Mostara sa kojima je bila povezana drumom i željeznicom. Čak se i kraljevski voz zaustavio u stanici o čemu svedoči fotografija moje majke koja kraljici uručuje buket prekrasnih ruža, vjerovatno onih istih što su krasile ružičnjak oko kafane.

Mladi ujaci čije su sudbine bile da nestanu u cvijetu svoje najljepše mladosti, gledaju me svojim pametnim očima, koje sijaju nekom toplinom i mirnoćom sa blijedosivih fotografija, na kojima izgledaju kao svi tada mladi i lijepi evropski studenti na ovim pomalo požutjelim slikama sa sokolskih sletova u Pragu i Budimpešti.

Nigdje nema traga ni slutnje teškim vremenima koja ih čekaju u budućnosti. Čak su se u toj zbirci mogle naći slike moje majke i njenih kolegica sa šesnaest godina u internatu ili pod lipama ispred kuće u Jablanici, kao i kasnije fotografije sa Ferhadije kao tridesetšestogodišnje zrele žene, lijepe, visoke, elegantno obučene u tamni komplet, po tadašnjoj besprekornoj modi, sa širokim pariškim šeširom, decentno, malo spuštenog prednjeg oboda, kako veselo gura elegantna bijela dječija kolica dok par glava na nulu ošišanih gradskih mangupčića, zaviruju u njih i vide mene koji nisam na dohvatu kamere pa se zato i ne vidim. Tada nisam imao više od godinu dana. Rat je već počeo, ali se to na slikama još ne primjećuje.

/Nastavak u slijedećem broju/