dovla.net

Tragovi i sjećanja /Nastavak 2/

U toku rata su se dogadjale mnoge ružne stvari, ali mi je majka uvijek pričala o dobrim odnosima koji su vladali medju mnogim raznorodnim porodicama u ovom malom mjestu i oko njega. Često je pominjala da za svoje živote moramo da zahvalimo izvjesnom gospodinu Sonsu, koji je držao pilanu u malom mjestu Doljanima i koji nas je spasio od ustaša, kao što smo i mi sakrivali više puta skojevca i partizana, našeg prvog jablaničkog komšiju Safeta Klepu, kada je prolazeći na svom tajnom zadatku, spavao nekoliko noći u našem stanu u okupiranom Sarajevu, a ja sam plašio moju majku, kad god bi neko pozvonio na naša vrata, trčeći prema ulaznim vratima i vičući razdragano: „Dolazi policija”, jer sam znao da to majku plaši, mada ni sam nisam znao zbog čega. Kuća u Radićevoj je bila pod stalnim nadzorom jer su u njoj stanovale važne ličnosti pa iz bilo kog stana neprimjećeno, nije mogla ni muha da izadje ili da udje. Zato je prisustvo jednog partizana kod nas, bila prava, pravcata avantura, koja je mogla da se tragično završi i da nas košta glave.

Sve te porodice, koje su se, bez obzira na vjeru, medjusobno pomagale, bile su, manje više, u Jablanici i poslije rata, za vrijeme mog odrastanja. Ja sam, za vjeke vjekova utemeljeno prijateljstvo, nastavio i počeo da se družim sa njihovom djecom, čim sam malo porastao i mogao da se krećem po mjestu. Znao sam da sa mojim drugarima, Mugdom, Cutom, Ratom, Braćom Safner, Džapom, Borom Djaltom i ostalim, po cijeli dan švrljam po voćnjacima uz manju rječicu Doljanku, pritoku Neretve, gdje su bile naše poznate bašte sa povrćem koje su navodnjavali prirodni potoci i kanali.

Nesmetano sam sa djecom brao „švabulje”, preslatke, velike, crne trešnje i ostalo voće koje je stalno pristizalo i sazrijevalo i mamilo nas u toku cijelog dugog ljeta. Odatle je uski put i dalje vodio pored ciganske mahale i čerge sa šatorima i ponekom bijelo okrečenom kućom iz koje su virila golišava, prljava djeca i lijepe Ciganke koje su gatale za sitne pare. Vrlo rano sam zato doznao da ću imati četiri kćerke i sina, koga još nisam otkrio mada ga svesrdno tražim po svijetu, vjerujući u njihova gatanja. To mi je rekla jedna lijepa zelenooka Ciganka, koja je pušila lulu dok me majka još držala za ruku.

Put je postajao staza, kroz gusto šipražje sve do ravnog platoa Bokulje, travnatog proplanka izmedju visokih brda, koja su se odatle strmo penjala, a završavala se daleko na horizontu i visoko u nebu. Na Bokulji je bilo igralište kluba „Turbina”, gdje smo mi djeca igrali na male golove, na kojima sam ja uglavnom bio golman oponašajuci sa prilično uspjeha, „Struju”, „Mrku”, a kasnije i „Velikog Vladimira”. Odrasli, kao i moj ujak Nedjo, sa brojem 5, na koga sam zato bio veoma ponosan su, sa pravim dresovima, trenirali za važne utakmice. Nedeljom bi se okupio silan svijet, čitavo mjesto i mnogi iz okolnih sela, da navijaju za svoj tim uz veliku feštu i pravi dernek. Recimo, kao kad domaća “Turbina” igra protiv trebinjskog „Leotara”. Bio je pravi smak svijeta.

Na kraju se sve završi bez tuče, blagonaklono, sa okretanjem vola na ražnju ili bar ovce, koje su tu pasle. Fudbal je bio toliko popularan da je od priprostih seljaka iz susjednog sela preko Neretve, Luga, kasnije regrutovao sve same zvijezde bez kojih je teško moguće zamisliti ne samo našu tadašnju ligu nego i Bundes ligu, danas a i prije, kad je krenulo sa Halilhodžićem u „Veležu”, pa dalje u fudbalsku galaksiju gdje se i danas spominju imena mnogih fudbalskih čarobnjaka iz ovog sela.

Iznad Bokulje je bila „Kolonija”, stambeno naselje, niskih, skromnih kuća sa bašticama, koje su nastale kad je počela izgradnja brane i dinamičan razvoj cijelog ovog kraja. Odatle se stepeništem, strmim putem silazilo od kasarne pored naše kuce, dole do glavne ulice, do prodavnica, kafane, dućana, knjižare i željezničke stanice. Tu se završavao ovaj krug koji mi je u najranijoj mladosti često bio i jedina dozvoljena destinacija, jer je Neretva bila divlja i opasna. Ostalo je bio put koji je išao na drugu stranu, izložen malo većem saobraćaju, pored Hotela u velikom sjenovitom parku, sa mnogo starog drveća i kućama sa prodavnicama i kafanama u prizemlju, na drugoj strani puta.Važio je za centar mjesta i bio stalna pozornica ljudi i dogadjaja koji su obilježili ovaj grad. Tu se redovno pojavljivao Pinjo, mršav, obrijan do glave, snažan i istetoviran, zastrašujućeg gusarskog lika, ali dobar „ko hljeb”, tip koji je prenosio tone i tone tereta na rukama ili na dvokotačkim kolicima, stalno i besprekidno, cijeli svoj život. Kada se u Domu kulture pojavio film „Mobi Dik” Pinjo je u liku Indijanca, istetoviranog pored kapetana Ahaba, Gregory Peka, zasjenio sve jablaničke dvojnike poznatih glumaca. Bilo je tu mnogih likova koje je teško zaboraviti i koji bi od ove priče napravili roman.

Malo podalje od centra se nalazi plato uz put, ispred mosta, odakle je počinjala sudbinska trasa legendarne drame prelaska Neretve za vrijeme Pete ofanzive u kojoj su spašeni ranjenici, partizani se probili kroz neprijateljski obruč i izašli na slobodnu teritoriju. Drama još nije završena, jer još uvijek priziva mračne sile prošlosti, koje ne mogu da se pomire sa porazom i sa istinom, pokučavajući da promijene stvarnost i skrenu tok sudbine što im, na njihovu žalost, nećemo dozvoliti ni mi, a nadam se, ni oni koji ostaju poslije nas.

Odatle se put blago penje na uzvišicu nad Jablanicom sa koje se pruža najljepši vidik na cijelo mjesto, mostove, kojih je za tako malo mjesto, bilo bar pet, rijeke Neretvu i Doljanku, planine Plasu, Čvrsnicu, Crni vrh, Krstac i čarobni Prenj, koji se obrušavao niz brda i litice i postajao dio kanjona kroz koji je vijugala zelena, snažna, potentna, zmijolika rijeka neobuzdana i divlja, koja se postepeno smiruje, što više odmiče prema jugu, ka moru, gdje nestaje u smiraju delte. Bila je to i najbolja scenografija za sve što je bilo dio ove nezaboravne bitke za ranjenike i neponovljive, ljudske drame, koja je prešla u veličanstvenu legendu.

Pored toga što sam često ushićen gledao taj krajolik, diveći mu se još kao dijete, otkrio sam nešto što mi je čak bilo još i ljepše. Ili bar isto tako tajanstveno i magično kao ta prekrasna panorama prirodne ljepote isprepletena sa svijetlom prošlošću i istorijom. Bili su to slikari i njihove slike tog kraja. Od njih se sjećam dobro Voje Dimitrijevića, Ive Šeremeta i tete Mice Todorović, sa kojima sam provodio sate, ćuteci i sjedeći na kamenoj ogradi, dok su oni stajali na proširenju mostova nad Neretvom i Doljankom i slikali čarobni Prenj izložen posljednjem suncu, a sve ostalo je bilo u predvečernjoj hladovini i u dubokoj sjenci. Kasnije sam vidjao te slike u Vojinom atelju dok je, inspirisan tim slikama kao slikarskim zapisima, slikao ogromna platna koja su u prvom planu prikazivala kolone boraca i ranjenika, koji se spuštaju niz strmu obalu do slomljenog mosta i prelaze preko nabujale Neretve. U čemu sam i ja učestvovao kao dio slike u koju me je čika Vojo, kao model, ugurao kroz svoje briljantne crteže djece u zbijegu. Ove manje slike su nastavljale svoje individualne, magične živote, nimalo lišene vrhunske umjetnosti i onih autentičnih divnih boja, koje smo zajedno doživjeli na licu mjesta, dok ih je na moje oči čika Vojo sjajno, majstorski, prenosio na platno.

Tako je bilo i na izložbama čika Ive i teta Mice, na kojima sam nalazio sve čega sam se sjećao u onom trenutku nezaboravnom i za vječnost uhvaćenom u vremenu. Čak sam mogao da nadjem i sebe u mislima, kako stojim uz ogradu ili sjedim na njoj. Tu je počeo moj tajni život i magična veza sa slikarstvom i umjetnošću.

/NASTAVAK U SLIJEDEĆEM BROJU/