dovla.net

Dragi Dovla! Pošto dosta redovno pratim blog, pa tako i, da ne kažem, polemiku na temu ”vratiti se ili ostati”, koju je spontano i na vrlo jednostavan način inicirao Jasmin Geljo, “browse-irajući” na kompjuteru po mojoj arhivi “My Documents” naišao sam na e-mail koji mi je u ljeto 2004 godine poslao moj suvježbač iz ekipe i kum Nenad Vidović nakon posjete nekim našim krajevima. Mada nije pisan za blog nego meni lično, ja ga šaljem onako kako je meni poslat sa možda nekim nevažnim detaljima, mislim da je tekst interesantan i sa stanovišta gornje tematike. Naravno, Vlado, ti odluči.

Srdačan pozdrav, T o b a

“Vozdra Toba,

Već sam ti govorio da je iz Stockholma, početkom 2004-e stigla prijatna vijest da je moj naučni rad odabran za prezentaciju na svjetskom Kongresu iz oblasti Zaštite drveta, pa smo u mojoj kompaniji (The Sansin Corporation) proslavili ovaj uspjeh i pripremili predavanje u vidu Slide Show-a. Pošto je Kongres ove godine održan u Ljubljani, isplanirao sam i put u Bosnu sa ciljem da vidim oca (94) i brata u Banja Luci, da u Sarajevu posjetim prijatelje i sportsku raju, da izvadim novu ličnu kartu i prikupim dokumenta za podnošenje zahtjeva za penziju. Evo moga paralelnog opisa osjećanja tokom boravka u ovim državicama:

SLOVENIJA: VI STE UViJEK DOBRO DOŠLI

Let od Toronta, preko Beča, do Ljubljane bio je miran i udoban. Na aerodromu Brnik jedan taksista pokazivao je poseban interes za našu delegaciju, obilazio je oko nas i nudio uslugu, a naročito je posmatrao mene i gotovo mi se unosio u lice. Iako mi je izgledao pomalo nametljiv, ipak smo ga angažovali da nas preveze do hotela. Tokom vožnje moja saradnica slučajno pomene moje prezime, a vozač će na to: “Pa, vidim ja Nenade da vas odnekud poznajem, ali nikako da se sjetim, pa da - bili ste dugo u Ljubljani pripremajući sa za velika takmičenja, naročito za Olimpijske igre u Tokiju”.

Tokom voznje, gospodin Janez Emeršić (taksista) je kroz prijateljski razgovor pokazao izvanredno poznavanje svih olimpijaca sa bivših jugoslovenskih prostora. Nakon ovog prijatnog iznenadjenja, smjestili smo se u hotel i obavili posljednje pripreme za prezentaciju. Referat je ocjenjen kao “jedan od najboljih” jer se pokazalo da naša metoda predstavlja tehničku inovaciju u testiranju zaštitnih sredstava za drvo, pa su naši prospekti i brošure narednog dana gotovo razgrabljeni. Narednog dana, medju učesnicima kongresa, prepoznao sam kolegu iz Mirath-a (Indija) iz doba kad sam kao UNIDO expert u ovom gradu, prije 15 godina, radio na opremanju Instituta za razvoj i testiranje sportske opreme na bazi drveta. On više nije tehnički direktor u ovom institutu, nego radi u Bangalor-u i član je Organizacionog Odbora narednog Kongresa iz Zaštite drveta koji će biti u Indiji. Trećeg dana, za učesnike je pripremljen piknik u Bistroj kod Vrhnike (20 km od Ljubljane), a četvrtog (posljednjeg) dana na programu je bio banket u Grand Hotelu. Neposredno prije banketa u posjetu je došla i Dana Kustec, gospodja koja je mojoj Marini obezbijedila boravak u njenoj kući u doba kada se Marina sa slovenačkom reprezentacijom pripremala za skijaška takmičenja, uključujući Olimpijadu u Albertvilu. Predao sam joj suvenir od Marine, a ona meni suvenir za Marinu. Moj prijatan boravak u Ljubljani krunisan je zajedničkim sastankom članova YU reprezentacije koja se u Ljubljani 1964-e pripremala za nastup na Olimpijadi u Tokiju: Miro Cerar, Martin Šrot, Janez Brodnik, ja i ostali članovi ekipe posjetili smo Studijsku gimnastičku dvoranu u kojoj su, nekad moderne, a danas zastarjele gimnastičke sprave, zamjenjene spravama sa visokim tehničkim karekteristikama. Tu smo odali pomen našem treneru Borisu Gregorki kao i nedavno preminulom slovenačkom gimnastičaru Skazi Marjanu koji je ove godine (padom sa krova) nesretno izgubio zivot u 70-oj godini života. Proslava 40-godišnjice davnih olimpijskih dogadjanja nastavljena je uz “iće i piće”. Tvoje Toba vragolije tokom putovanja na razna takmičenja često su bile predmet veselog prepričavanja. Pred rastanak je dogovoreno da se (u proširenom sastavu), ponovo sretnemo za pet godina, a ja sam Toba obećao (u svoje i tvoje ime) da ćemo obojica doći na ovu proslavu. Ovom prelijepom epizodom završena je prva etapa moga putovanja kroz krajeve naše bivše domovine. “Vi ste uvijek dobro došli u Sloveniji i na našem fakultetu” rekoše mlade kolege po struci, članovi Organizacionog Odbora Kongresa, profesori Biotehničke Fakultete u Ljubljani ispraćajući me na autobuskoj stanici (da potsjetim: ja sam u 1982-oj rukovodio odborom za organizaciju istog ovog Kongresa u Sarajevu – tada sam iza sebe imao ŠIPAD-ov Istraživački Centar i sve je odlično funkcionisalo).

BOSNA: ZNAM ZA JADAC

Expres-autobus dovezao me je do Banja Luke za 4 sata udobne vožnje. Noseći na ledjima svojih 94 godine, otac me prepoznao već na ulazu na bratovljevo “Ranch” - imanje u Slatini. U Banja Luci sam izvadio Uvjerenje o državljanstvu jer mi je javljeno da gradjani rodjeni u stranoj državi (u mome slučaju Kruševac- Srbija) uz zahtjev za novu ličnu kartu, treba da prilože i ovaj dokument. Sa ocem i rodbinom sam se družio samo dva dana. Nismo se pošteno ni pozdravili jer je dogovoreno da opet dodjem čim u Sarajevu obavim “sitne administrativne” poslove. U pratnji kuma Nikole (Stanivukovića) - moja “prva pomoć” u Sarajevu - u 4:30 izjutra stali smo u red da izborimo broj koji omogućuje da se istog dana udje u proceduru zamjene lične karte (da napomenem: na mojoj postojećoj ličnoj karti piše da je “trajna”). Čekanje do 8:00 izjutra i nije bilo toliko naporno jer je narod prebogat birokratskim iskustvima koja se tokom čekanja prepričavaju u vidu savremenih viceva i anegdota. Podjela brojeva popraćena je psovkama nekoliko desetina osoba koje tog dana nisu imali sreće da se dokopaju broja (pa će “sutra opet kasniti na posao”). Sa brojem u ruci, popunio sam formulare i uplatio “dadžbine”,  ali moja sreća nije dugo trajala jer sam sa šaltera vraćen pošto na Uvjerenju o državljanstvu nije pisalo da se mjesto rodjenja (Kruševac) nalazi u državi Srbiji i Crnoj Gori. Hitno sam iz Banja Luke naručio novi urnek državljanstva, ali tamošnji kompjuter je uvijek izbacivao uzorke bez podatka o državi u kojoj sam rodjen. Poslije mnogo nervoze i maltretiranja, moj brat je “izmolio” službenike da se uvjerenje otkuca pisaćom mašinom umjesto kompjutera. Počašćen je i vozač koji je uvjerenje donio do Sarajeva, pa je moja aplikacija za ličnu kartu konačno prihvaćena. Procedura prikupljanja dokumenata za penzionisanje bila je novi test za moje nerve jer me je potsjetila na dane kada smo prije 5-6 godina otkupljivali stanove – u proceduri se promijenilo samo to što se je i birokratija kompjuterizovala.

Pošto je moja radna knjižica nestala u ratu, trebalo ja izvaditi PIO listing sa podacima o zaposlenju i radnim stažom. Za domaće Bosance, listing košta 20 KM, a za Bosance-strance (na primjer Kanadjane) cijena je dvostruka - kakva ironija. Narednog dana, pravna služba PIO je u mome listingu uočila da nisu navedeni datumi prestanka rada u Šumaprojektu i Nord Chemi-u, da Nord Chemi nije ni uplaćivao moje penzione doprinose, kao i to da se vrijeme priznatog staža vrhunskog sportiste ne slaže sa vremenom priznatog trajanja sportskog staža. Kolege u Šumaprojektu su odmah prijavile korekciju, a pošto Nord Chemi više ne postoji u Sarajevu, posjetio sam firminu fabriku u Šekovićima (na telefonske pozive niko nije odgovarao). Od susjeda sam u Šekovićima saznao da je fabrika iz početka cvjetala (dok sam u njoj vodio razvoj premaza za drvo), ali je tokom rata zatvorena a sada je pod blokadom. Nastavio sam put do Beograda da bih posjetio beogradski Nord Chemi u kojem su me uvjeravali da su “sve plate u predratnom periodu isplaćivane preko SDK, pa su PIO doprinosi morali biti uplaćivani”. Ne znajući kome da vjerujem, vratio sam se u Sarajevo sa ciljem da barem riješim problem moga sportskog radnog staža. U PIO listingu jasno piše da moj sportski radni staž (doprinose je uplatila bivša SOFK-a BiH) iznosi 5 godina i 9 mjeseci, ali u rubrici “trajanje staža” upisano je samo 3 godine i 5 mjeseci. U PIO mi zato predložiše da SOFK-a BiH svojim dopisom potvrdi datume navedene u listingu kako bi se ova greška ispravila u moju korist. U društvu kuma Nikole, nadjoh se pred vratima Saveza Sportova BiH (bivša SOFK BiH) u (ne)vrijeme, kada je Generalni sekretar gospodin Emir Medanhodžić zaključavao vrata svoje kancelarije (ne znam Toba da li ga ti poznaješ, ovo je bio moj prvi susret sa njim). Predstavih se i pokušah objasniti svoj problem. Da bih to uspio uraditi morao sam slijediti Emira jer se on kretao prema svom automobilu. Obraćajući mi sa sa TI (iako sam od njega stariji 25, možda i 30 godina), odgovorio je nešto u stilu kao “neka ti Gimnastički Savez BiH napiše podatke pa onda dodji” - i odvezao se. Sekretar GS BiH - Ifet Suljović spremno je napisao dopis Savezu Sportova (tj gospodinu Emiru) zamolivši da mi se izda potvrda o priznatom stažu vrhunskog sportiste prema datumima u PIO listingu. To sam narednog dana predao gospodinu Medanhodžiću rekavši: “Donio sam VAM dopis od GS BiH onako kako ste VI predložili”. Njegov prvi komentar bio je po meni vrlo ohol: “Kakav je to Gimnastički Savez kad dopise šalje u kovertama bez memoranduma”, a zatim bez detaljnog uvida u tekst dodao: “A  gdje su rezultati, rekao sam TI da se navedu TVOJI sportski rezultati, mi ovdje nemamo nikakvih podataka”.

Iznenadilo me i to što gospodin Medanhodžić nije ni pogledao priloženu kopiju PIO listinga, a da jeste, shvatio bi da problem i nije toliko komplikovan. Pokušah objasniti da je SOFK-a još davno razmatrala moje rezultate, priznala i uplatila moj sportski radni staž prema pravilniku iz tog vremena i da je sve već uvedeno u postojećem PIO listingu te da sada samo trebam dopis koji bi potvrdio već upisane datume. Nažalost, objašnjenja nisu pomogla pa sam (nakon 2-3 minutne posjete) izašao posramljen iz kancelarije. Istoga dana po sjećanju sam ispisao neke moje sportske rezultate koje je sekretar GS BiH otkucao kao dopunu pisma Sportskom Savezu BiH. Medjutim, dvije kratke ali super neugodne posjete kod gospodina Emira su me toliko obeshrabrile da više nisam imao volje da ponovo posjetim ovaj Savez Sportova iako sam mislio da još uvijek pripadam tome Savezu. Odustao sam od rješavanja ovog problema i prihvatiću odluku kakvu PIO donese po svome nahodjenju. Nisam ja Toba očekivao da gospodin Emir pokaže puno interesa za moj problem, nisam očekivao ni kafu ni stolicu, ali poznavanje imena vrhunskih sportista (uporedi sa onim taksistom Slovencem), prijateljski smješak i stisak ruke izbrisali bi u meni osjećaj užasno niskog nivoa ophodjenja. Osim toga, bio sam ubjedjen da na svijetu ne postoji asocijacija, udruženje, savez koji ne bi pokazao interes da pomogne svome članu.

Sa nadom da su u PIO uspjeli provesti barem dio korekcija u mome listingu, u petak oko podne Nikola, ja i supruga Uljana pojavimo se na ulazu u zgradu. Tu nas zaustave dva portira, a jedan od njih reče da će on imati moj listing u ponedeljak i da će to kostati 10 KM, ako ne treba biti ovjeren, a 20 KM sa ovjerom. Izdavanje potvrde o plaćenom iznosu nisu ni pomenuli a da su još znali da trenutno živim u Kanadi, cijena bi vjerovatno opet bila dvostruka. Vrijeme moga boravka u BiH je isteklo pa sam istog dana (petak, 25 juni, 2004) napustio Sarajevo.

U avionu nisam ni oka sklopio. Sjećanja na sarajevske (ne)ugodnosti dominirala su memorijom potiskujući čak i one lijepe trenutke kada sam na sarajevskim ulicama (a naročito pred FIS-om) susretao kolege i sportsku raju iz prošlih dana. Posebno povoljan dojam na mene je ostavio iznenadni susret sa Mustafom Demirom i Kec Teufikom, a Mujino poznavanje sporta i sportske raje me je prijatno iznenadilo. Nervoza i napetost su popustili tek kad sam zaključio da BiH još uvijek u meni živi i da ću, kad (ako) se penzionišem, u njoj provoditi mjesece a ne dane jer to više nije NIČIJA ZEMLJA, nego je SVAČIJA, pa i moja.

“Znam za jadac” reče moj 94-godišnji otac kad sam se iz Toronta javio da se izvinem što sam (zbog “sitnih administrativnih poslova”) samo dva dana bio u njegovoj i bratovljevoj blizini.

Puno pozdrava Toba tebi, Ruži i vašoj djeci,

Nenad.”

PS. Nenadov otac je prošle godine (2007) preminuo u 97-oj godini.

T o b a