Z. Milićević: Bili smo u Barceloni
Barcelona. Grad u kome su održane XXV olimpijske igre 1992 godine.
(Taj veličanstveni dogadjaj ne možemo nikako zaboraviti jer smo fragmente sa tih igara pratili preko TV u ratnom Sarajevu koristeći t.zv. ukradenu struju. To je bio period rata u Sarajevu poznat pod nazivom ..nema struje ..nema vode..)
Barcelona svojom ljepotom mami turiste iz čitavog svijeta. Turistima se svi raduju.
Na svakom ćošku se nude sendviči u bezbroj varijanti, pecivo “Ciabata”….,osvježavajuća Sangria, pivo…crno vino La Rioja…
Obilazimo grad.
Ovdje se sve čuveno. Antoni Gaudi je toliko toga sagradio da ambiciozni turista ne može sve to obići za dva dana koliko traje povoljan Rayan-air-aranžman . Ispred prelijepih Gaudijevih spomen kuća ..Casa Battlo, Casa Mila, La Pedrera, Parc Guel…već od ranih jutarnjih sati formiraju se dugački redovi kao da je neka rasprodaja ili se čeka viza, produženje pasoša i sl.
Za obilazak čuvene nezavršene katedrale La Sagrada Familia (opet A. Gaudi), trebalo nam je gotovo dva sata da dodjemo do lifta da bismo bacili pogled na Barcelonu iz ptičije perspektive.
Spustili smo se spiralnim uskim kamenitim stepenicama…još nam se vrti u glavi.
Turizam cvjeta.
Ipak, turistima se najviše raduju lokalni lopovi, djeparoši, sjecikese…
Turisti, ti neumorni lovci na fotose, škljocaju svojim digitalnim kamerama na sve strane, hvataju muhu u letu, šarene fasade, prolaznike, u stalnom strahu da nešto ne propuste (t.zv. turizam na kilometar…) i kad se umore i ostave svoje digiće u torbu koju skinu sa vrata da malo predahnu, onda postaju žrtve dugoprstih “umjetnika”.
Sistem..stari fol, ali novi frajer.. savršeno funkcioniše. Jedan te nešto pita da se skrene pažnja dok drugi Gonzales munjevito izvodi operaciju. Nigdje policije, namaš se kome požaliti.
Bunarenje cvjeta.
Šjor Ivo i moja malenkost, nakon napornog obilaska, sjedimo na klupi ispred Triumfalne kapije (i Barcelona ima svoju triumfalnu kapiju….)
Ćakulamo o prolaznosti života.
Odložili smo naše digitalne sprave pune šarenih slika, “Ricordo di Barcelona”, nezaboravni trenuci, umjetničke fotografije, neponovljive poze…
Odmah pored nas na drugoj kamenoj klupi sjedi simpatična loko familja.
Iznenada, čovjek koji je sjedio u sredini, vjerovatno”Pater familias”, ustaje i viče nešto na katalonskom..mi ništa ne razumijemo, ne znamo o čemu se radi…
Kad se ponovo premota film… odprilike se dogodilo slijedeće:
Ja sam za trenutak ustao da bacim papir od kutije keksa u obližnju korpu za smeće(..fino vaspitan…), u istom tom trenutku jedan fini lopov je nešto pitao šjor Ivu (skretanje pažnje…) dok je drugi brzonogi lopov uzeo moj “peder chose” u kojem je bila digitalna kamera i mobil telefon i još neke sitnice…
Čuli smo samo krik gore spomenutog pater familiasa…ne znajući da smo ovaj put žrtve zapravo mi …
Na putu ka hotelu, prošli smo kroz tu triumfalnu kapiju, ali ne kao pobjednici, već kao pokradeni turisti.
Žao nam slika.
Adios Barcelona! Hasta la vista…
Zvonko,
Znam da ne moze da vrati kameru ali dijelim Tvoju zalost radi nje a posebno radi slika koje bi mnogi rado gledali.
Na Olimpijskim Igrama 1992.godine je, mislim, Bosna i Hercegovina po prvi put nastupila kao samostalna drzava.
Na Zimskim Olimpijskim Igrama 1992. u Albertvillu (FRA), po prvi put su samostalno nastupile reprezentacije Slovenije i Hrvatske.
Bosna i Hercegovina je po prvi put samostalno nastupila na ZOI u Lillehameru (NOR), 1994.godine.
Pozdrav, Vlatko
Slokar, pošto sam se rodio i odrastao na skenderiji koja je izmedju ostalog
bila poznata po profesionalnim djeparošima mislio sam da imam iskustva..no medjutim..
Inače pratim tvoje zanimljive zapise o skijanju.
Ti bi trebao doputovati u Austriju jer skilegende, kao sto su: Toni Sailer, Karl Schranz, Franz Klammer…možes ovde vidjeti u živo.
Naravno niko od nas ne može zaboraviti Jahorinu, hotel Mladost,Slavka,Galeta,Mirka…
Pokušaću da za iduću “sezonu”(ako blog Dovla preživi..)pripremiti malu reportažu sa slikama-Kako se gradio ski-lift “Željo”, prvi olimpijski objekat a nije bilo love…
Budi srdačno pozdravljen!
Zvonko
ja znam da Karanani nikad nije niko zaždio.
Primjedba urednika: Lopina se konačno oglasila na blogu! Mašala!
Vidim da je Kambera iz “voajera” prešao u aktivan gard, pa makar i kratak, pa neka tako i nastavi.
Nego, mene je u Zvonkinom kratkom javljanju više zaintrigirala njegova dilema, “ako blog preživi do iduće sezone”. Ja, valjda, radi toga što sam na blogu relativno novi učesnik, takvu zebnju ne osjećam, pa ga molim da mi je malo šire objasni.
Osim toga, za njegovu ideju o reportaži “Kako se gradio ski lift “Željo” na Jahorini, mislim da nije potrebno čekati zimsku sezonu jer je tema univerzalna.
Pozdravljam srdačno Kamberu, a i elegantnog Jahorinskog skijasa Zvonku Milićevića.
Vlatko Slokar