dovla.net

Moja baba Saveta - La Passionaria /Nastavak 3 /

Izmedju lika moje bake Savete, u ramu prozora na našoj kući od granita, koja nas dočekuje, dok mi dolazimo sa željezničke stanice i posljednje slike granitnih ploča, koje gorštaci dodaju jedni drugima i spuštaju ih u njen grob, bi stao cijeli njen život, koji je bio dostupan meni. Sve što se prije toga i poslije toga dogadjalo, vezano za nju, bila je čista naracija. Ona i dan danas ispunjava priče onih koji su je poznavali, nešto o njoj čuli, ili nesto bar o njoj pročitali.

Ne znam zašto, ali bih o njoj počeo nekako iz sredine, jer ta mi je misao i ta slika ostala u pamćenju i često se s njom susrećem u snu i na javi, uvijek sretan i ponosan što je bila široka i plemenita osoba, koja je na život gledala sa posebnom mudrošću i toplinom. Ona je ušla u moje priče mnogo ranije, nego sad kad ovo pišem. Čini mi se da je sada i momenat kad bi se sjećanjem na nju i na te priče, najbolje osvijetlio njen plemeniti lik i dovoljno ukazalo na njen utjecaj, koji me je kasnije odgojio i uputio da činim ono na šta sam u životu ponosan i što bi se njoj sigurno dopalo.

Evo tih priča koje su kao komadi slagalice koji čine njenu dušu:

„Možda je moja baba Saveta malo i pretjerala kada me je pratila, špijunirala i gledala sa prozora naše porodične, preko stotinjak godina stare kuće od granita, dok sam ja u svojoj petnaestoj godini, noću uz plast tek pokošenog sijena, ašikovao sa poznatom plivačicom „Veleža”,T.H, jer je ona lijepa i prekrasno gradjena, privukla moju pažnju, ili sam pak ja njenu, dok smo svakodnevno po više puta preplivavali Jablaničko jezero, a još uvijek ne poznavajući se medjusobno. Ona je to radila zbog priprema njenog tima, a ja sam se plivajući, približavao liku Wilijam Holdena, čekajuci da i ja zaplešem sa nekom Meg, u nekom drugom, zamišljenom filmu „Piknik’, uz melodiju koju je predvodio trombon, urezujuci svaki ton i svaki pokret u moju potsvijest,… dok se Bil približavao Meg… i počinjao nezaboravni ples na splavu pokraj zelene rijeke.

Buduci da je T.H. bila mnogo starija od mene i imala već skoro dvadeset tri, mojoj babi Saveti se, valjda, to učinilo malo neobično, pa je sa prozora, kao za sebe, ali ipak malo preglasno, komentarisala ”Ugušićeš mi dijete”…a ja sam dobro znao da se ni ja, kao ni miš, ne možemo ugušiti pod plastom sijena ili pod bilo kojim drugim teretom u sličnoj situaciji, ..eto toliko o mojim iskustvima o ljubavi do tog dana..”

Sve što je činila prema meni, od momenta kad me hranila na kašiku kao malog dječaka, do vremena moje adolescencije, kada sam se borio sa vjetrenjačama puberteta, koje su me vukle prema raznim virovima i oštrim sprudovima, bilo je sa puno ljubavi i želje da odrastem normalno i bez stresova. Zato sam je još dugo nakon njenog fizičkog nestanka nosio u sebi i svojim pričama, jer sam znao da sve ono što činim u životu je moralna osnova koju je kod mene izgradila ta mudra i pametna žena, sa dušom širokom kao hercegovačke planine koje dosežu sve do Jadranskog mora:

„Sa planinskog masiva Prenja i Plase, tamo gdje smo često išli na izlete, Neretva se nekako i vidjela, ali moja baba Saveta i njen dugogodišnji prijatelj Mujo iz Grabovice se sigurno nisu mogli primjetiti, dok su sjedili pod starim hrastom, na proplanku pred lovačkom kućom u dolini. On joj je donio žive kornjače koje su navodno, kad se prerežu na pola i stave na noge pune vena i kvrga, spuštale pritisak i smanjivale bolove starosti. Sjedili su oni kao kralj i kraljica, malo odaljeni na prestolu, od jednog posječenog stabla i razgovarali mudro i dostojanstveno, kako to samo nalaže više od pola vijeka njihovog druženja i uvažavanja. U mom sjećanju oni su i danas tamo iako su od tada prohujala mnoga vremena.

Te ratne 90 i neke, u mirnu Varšavu doletjelo je jato tek letenju priviknutih ptica koje su došle kao omladinski hor iz Zenice, da utole glad i vide šta se sa druge strane krvave zavjese dešava u bajkama koje im nije imao ko da ispriča, jer je njihovo djetinjstvo bilo lišeno svega. Zahvaćeni kao Shindlerovom listom, bili su prije svog najavljenog koncerta rasporedjeni u domove onih koji su, gledajući tadašnje svakodnevne dokumentarne, horor filmove, odlučili da ih prihvate na nekoliko dana dok traju njihovi koncerti.

Dvije uplašene ptice u mom Volvu, sa SA registracijom, na koji su Poljaci tada često ostavljali bukete cvijeća, iznenadjeno su gledale potpuno neobičnu, njima nepoznatu stvarnost, koja ih je okruživala i jedva su izgovorile svoja imena: Nela i Adisa, kad sam ih upitao kako se zovu.

Proveli smo se sjajno ta tri-četiri dana, dok su one otkrivale sve što su sanjale i dok smo mi sanjali sve svoje snove koji su nam bili ukradeni, slušajuci na koncertima od Mokranjca do Baha njihove harmonične, multietničke dječije glasove, koji su nadjačali sve dosad vidjeno i slušano, pa čak su nadjačali i one topove što su svakodnevno u vijestima, ovdje po stanovima, remetili mir gledalaca televizije. Sve im je bilo novo i prvi put vidjeno: od bežičnih telefona, velikih televizora, polaroid foto aparata, tople vode i ostalih čuda koje rat zaklanja. Moja djeca su se pomiješala s njima i osjetila toplinu maternjeg jezika i miris širokih polja i gustih šuma koja su ta djeca donijela na svojim cipelama i o kojima su pjevala u svojim zanosnim horskim pjesmama.

A onda su Nela i Adisa, stajale i plakale pred dvospratnim autobusom koji je trebao da ih vrati u njihovu i našu plamenom zahvaćenu zemlju.

„Ovo vam je za babu, a ovo za momke, nemoj da zamjenite i babi date aparat za brijanje, a momku papuče, a malo para je i za vas da vam se nadje na putu”, ”nemojte ni plakati, a ni zahvaljivati”… jer to je amanet moje babe Savete i njenog prijatelja Muje… nastavih u sebi nekako otežanog grla, dok je autobus kretao sa Placa Bankowego, jednog mirnog, svakidašnjeg varšavskog jutra, a moje su se misli vrtoglavo uzdizale sve do iznad Prenja i Plase sa koga sam ih ugledao, na onom istom meni poznatom mjestu, gdje sam ih i ostavio, ali kao da mi se učini da mojoj babi Saveti vidjeh i osmjeh na njenom zadovoljnom licu.”

Iako je ova prica već bila objavljena, ona mi je uvijek draga i ja je uvijek ponovo pričam i sebi i drugima, jer bez nje nije moguće sagledati dubinu duše moje bake i poruku koju mi je ona ostavila u amanet i naslijedje. Isto tako, uvijek mi se javlja neodoljiva želja da mi čitaoci pomognu da pronadjem i Nelu i Adisu, te divne mlade djevojčice, te ratom uplašene košute, sad sigurno lijepe žene u Zenici, ili u gradu ko zna kom, koje nisu poznavale moju baku, ali su zajedno sa njom u mojoj duši zatvorile krug njenog života, oživljavajući ga, na moju veliku radost, kroz ovu priču i poslije njene smrti.

Čak mnogo godina kasnije, kada sam se otisnuo u jos veće daljine i lutao po moru i lijepim, za mene još nepoznatim gradovima naše zemlje, rado sam je se sjećao i često javljao kratkim razglednicama koje su joj bile drage i koje sam nalazio kad god bih, na povratku, svraćao u Jablanicu, na njenim komodama, policama, stolovima i gdje god je za to bilo mjesta, u njenom carstvu koje je polako, vremenom, postajalo i njen posljednji mauzolej.

Uvijek sam sa velikom pažnjom čitao te davno napisane priče, pokušavajući da ih oživim i da iz tog novog izvora života koji je usahnuo, iscijedim bar još po koju kap mudrosti, iako sam znao da je to isti dogadjaj vidjen iz drugog ugla iz koga ga je bilo nemoguće pokrenuti u neku drugu priču ili prebaciti u neko drugo, novo, neispričano sjećanje;

„Tako dok sam jednom, poslije, već kao mladić, bez prebijene pare u džepu sjedio u hotel “Neretvi” sa tada jednom od najljepših plivačica Mostara, sjetio sam se stare granitne kuće i moje bake Savete. Ona se, u trenutku, pojavi u uglu mog sjećanja, gledajući me zabrinuto iz svoje kockice ekrana, isto kao što me nekada brižno gledala sa kućnog prozora, dok je bila živa, a T.H. me gledala svojim velikim očima boje Neretve iz kojih su poslije, kada smo se rastajali, kanule dvije velike suze, kad sam ulazio u voz za Sarajevo te iste večeri, a moja baka u svojoj kockici brižno je sve pratila i mahala rukom, blijedeći polako u mom sjećanju. Znali smo da je mom odrastanju došao kraj i da ulazimo u deltu koja se razdvajala, i nastavljali svoje tokove, svako svojim rukavcem, prema moru. Zajedno sa posljednjim vagonom mog sjećanja, nestajao je kao svjetlo fenjera i lik moje babe Savete. Ona je bila i ostala nezamjenjiv pokretač svih mojih sjećanja na Jablanicu i posljednji trag uspomena na njih, koji je u tom sjećanju i posljednji nestajao. Tako je bilo nedavno, na godišnjicu legendarnog prelaza preko Neretve, koji je odmah stvorio iskru i upalio sve vatre i osvijetlio put mojoj mašti iz koje je svježa i nezaboravna, izasla ona, ponovo vodeći me kao dijete za ruku, kroz sjećanja i uspomene, i dovela me neprimjetno do kraja cijelog ovog opusa koji je pred nama;

„Jablanica on my mind. Juga in my heart. Nikad ne znate šta vas u jutru čeka. Budite se u jednom raspoloženju i kad dodirnete čarobnu tipku i udjete u svijet uspomena, odjednom vas zapljusne nešto neočekivano, novo i sasvim drugo. Zato je to cool. I zato treba otvarati ta vrata da udje malo vazduha u ovu čamotinju, koja se stvorila ratom i ovim našim lutanjem po svijetu. Jablanicu sam nedavno ponovo doživio onakvu kakvu sam je davno ostavio. Tamo su grobovi moje porodice sa majčine strane. Tamo su sahranili moju babu Savetu, multinacionalnu heroinu mojih priča, moju Dolores Ibarruri, moju La Passionariju, svih naših revolucija u ratu i miru. Sahranili su je njeni gorštaci sa Prenja, svaki preko dva metra, koji su donijeli po jednu kamenu ploču od pedesetak kila, kao da nose knjigu pod miškom. I pokrili je. Za vječnost. Prije nego što su nabacali crnu zemlju po grobu, kad me ostavila da prvi put osjetim bolnu čamotinju, ali i izazovnu samoću.

Tamo sam naučio da plivam i omirisao život koji je počinjao da se krčka. Tamo sam se naigrao fudbala sa „prdenjakom” od životinjskog mjehura, umjesto prave lopte. Tamo sam se nagledao gradjevinskih čuda, kad su se radnici rukovali pod branom u tek probijenim tunelima, prljavi, srećni i pijani od uspjeha. Tamo sam prvi put oslušnuo sablasni huk svemira u zvjezdanim noćima kad sam se pitao: Kuda ide ovaj svijet?.

I, evo gdje je išao i gdje smo došli, poslije zatvorenog životnog kruga.

Opet u Jablanicu.”

Ovo je kraj priče bez stvarnog kraja, jer postoje osobe koji samo predju iz života u sjećanje i u njemu nastave da žive još jačim intenzitetom. Ona nikad nije voljela surogate i izvještačenost. Priča o svešteniku koji dolazi da za velikog posta sveti vodicu, a sam traži da mu baka, tada mlada djevojka, donese posluženje, meso, baklave i piće, je za nju kao i za mene, tada i zauvjek, potpuno očistila religiju od svega što joj ne pripada, kao nešto uzvišeno, lično i posebno, bez ikakve administracije, posrednika i preprodavaca, jednaku za sve ljude na ovom svijetu.

Zato se na njenom sprovodu nije pojavio nijedan, bilo čiji, ni posrednik, a ni poslovodja u mantiji.

/ Nastavak u slijedećem broju /