Pego: Vrijeme
„Nemam više vremena” je naslov poeme Desanke Maksimović za koju je, pred kraj života, dobila prestižnu književnu nagradu. To Bahra sigurno zna.
Pimjedba čitaoca, autora, redaktora i čovjeka koji je spavao čitavo poslije podne i zato noć pretvorio u dan. Pozdrav, Pego.
“Ne mogu reći da sam baš obožavao Desanku Maksimović koja je dobro radila svoj posao, možda isto kao i Simborska ili malo slabije od T.S. Eliota, ili malo bolje od Jevtušenka, ali svakako ne tako dobro kao Rembo, svako u svoje vrijeme. Ali sam povjerovao u njenu istinu, koju je tako spontano i u pravo vrijeme izrekla, upravo tu koju sam stavio u ovaj gornji naslov, dok ga nije pregazilo vrijeme.
Postoji vrijeme za sve: vrijeme za ljubav, vrijeme za radjanje, vrijeme za pisanje i naravno vrijeme za mnogo, mnogo drugih nevažnih stvari u životu, ali nažalost, i vrijeme za umiranje.
Postoje stvari koje prolaze mimo nas, da ih uopšte ne primjetimo, jer nije došlo vrijeme za njih. Postoje ljudi i žene koje se nikad neće sresti jer ne pripadaju istom vremenu, kao ni šine a ni točak, koje neće, hvala Bogu, presjeći nogu prolaznika koji bi nepažljivo ušao u vrijeme voza koji tuda prolazi, baš u tom istom vremenu.
To me je toliko zaokupilo u nekom mom prošlom vremenu, da sam se borio sa avetima vremena koji su mi držali još goru i precizniju teoriju o nemogućnosti da se sretnemo sa nama sličnim stanovnicima u galaksiji jer umjesto njih u ovom trenutku srećemo druge, koji prolaze pored nas, ali u nekoj drugoj ravni vremena, za nas i za njh, nedostižne percepcije, koja je uslovljena u razlici u vremenu našeg postojanja, koje nas je potpuno razdvojilo i pobrisalo naše mogućnosti da se osjetimo i pripremimo za takav susret. Jednom riječi, prošli smo kao duh pored, ili čak bolje reći, duh kroz duha.
Ne znam gdje bi nas dovela ovakva razmišljanja, kad bismo imali vremena da ih nastavimo, ali ja takvog vremena više nemam.
„E, da je bilo pameti u tom momentu” kažemo često misleći na razna vremena kada smo gubili na ruletu života i nismo znali da se zaustavimo na vrijeme, kada smo bezrazložno optuživali drugog za svoje propuste, kad nismo znali koliko nas vole oči koje nas gledaju, kad nismo znali da poštujemo ljubičice siromašne prodavačice cvijeća u kafani prolaznosti, kad nismo znali koliko vremena nas je ona čekala, dok smo mi vrijeme traćili na druge, neiskrene ljubavi, kad nismo imali vremena da saslušamo riječi gatare naše prerušene sudbine.”
Laku noć
P.S. Ovo su bili mali ponoćni razgovori sa samim sobom. Kao mala noćna muzika, koju možeš ugasiti sad ili zabilježiti za vrijeme koje nam istekne.
Pego