dovla.net

Duga, topla ljeta mog odrastanja /Nastavak 4 /

Čini mi se da je izgradnja brane pokrenula i sve ostalo. Izgradnju puteva, stambenih naselja, „Kolonije”, „Majmunskog raja”, mnogih oštećenih kuća, mostova i mog odrastanja za vrijeme dugih, toplih ljeta koje sam ovdje provodio. Moji Nedjo i Lidija sa sinovima i bakom su uvijek širili ruke u znak dobrodošlice, a moje presvlačenje iz gradskog u varoško je bilo kratko i već sam išao prašnjavim putem prema tunelu kojim se izlazilo na novo akumulaciono jezero, široko, tiho, mirno i zapušteno, jer su obale stalno mijenjale svoj izgled i visinu jezera zavisno od punjenja vodom i od padavina u cijelom kraju i okolini.

Sve je počelo naglo. Ljudi i mašine su se odjednom stvorili i počeli danonoćno da buše, betoniraju, grade, zajedno sa rijekom vještih radnika, montiraju ogromne turbine, trafo stanice i kontrolne ispuste. Bio sam nijemi svjedok svih tih važnih promjena. Dolaska velikog broja radnika, do tada nevidjenih, ogromnih gradjevinskih mašina, pametnih, školovanih projektanta i inženjera koji su ih opsluživali i nadgledali dok su probijali nove tunele, sklanjali cijela brda i podizali ogromnu branu, danonoćno ugradjujući u nju milione tona čelika i betona.

Pratio sam dolaske mnogih važnih osoba i njihovih porodica, koji su radili u Jablanici i koji su bile odgovorni za sve ove važne promjene. Sjećam se Černija, Protića, Milićevića i mnogih drugih, koji su u branu ugradili dio svojih života i njihove djece sa kojom sam dijelio djetinjstvo. Kako je napredovala izgradnja tako se sve mijenjalo i ja i moji vršnjaci i svi ljudi oko nas kao i slika predjela oko nas. Prvo su kamere i aparati bilježili sve te promjene za filmske žurnale i novine, a onda se pojavila želja da se to i umjetnički oblikuje i prikaže u jednom pravom igranom filmu, koji je okupio sve do tada poznate glumce i filmadžije, koji su to sve pratili i bilježili na celuloidnu traku. Taj film je bio priča o jezeru, brani, otkupu zemlje i tugi za rodnim krajem, plodnim njivama i kućama koje su nestajale pod vodom što se dogadjalo i u stvarnosti sa istim ili još jačim nabojem i snažnim emocijama.

Film je bio preteča filmova o ratnoj epopeji, koja ć e se ovdje snimiti nesto kasnije. „Jezero”se snimalo od kasarne na platou iznad grada, pa do brane u Rami, na svakom pogodnom mjestu, danju i noću pod reflektorima do ranog jutra i bio je prava atrakcija za sve nas koji smo to pratili ne odvajajući se od ekipe. Film je vjerno pratio stvarne dogadjaje ali je njegova osnovna ideja bila da se ovaj poduhvat objasni i da se narodu pretstave sve blagodeti i pogodnosti koje dolaze poslije svih ovih svjesnih žrtava koje su prinijeli da bi sproveli ovu ideju do kraja. Vrijeme je brzo promicalo i tugu i nespokojstvo su zamijenile pobjede i radni uspjesi, koji su bili vidljivi i okrepljujući. Svi su gledali samo jedan cilj. Da hidrocentrala proradi na vrijeme i unese svjetlo, snagu i novi život u ovom kraju. Kada se već sve izgradilo i napravilo i kada je čitava frka dostigla vrhunac, sve je bilo spremno za veliko slavlje i da se pusti voda na turbine, koje su smještene u srce brda iz kojega je višak voda, povremeno kao „Nijagarin” vodopad, padao sa visoke litice kroz ispust u Neretvu. To je bio poseban znak da je rijeka zauzdana i da sve čeka kao zapeta puška, i da snaga vode pretvorena u struju krene u svijet. U mjestu je nastalo pravo karnevalsko oduševljenje i slavlje je dugo trajalo zajedno sa veličanstvenim vatrometom. Poslije toga se dugo spominjalo kao poseban uspjeh i veliko dostignuće i obilježavalo za vrijeme državnih praznika.

Ništa više nije bilo kao prije. Voda je prekrila dolinu. Nastalo je mirno jezero koje je samo mjestimično pokazivalo da je nekad ispod vode bio život. Iz njega su neobično štrčali visoki minareti, poneki krov kuće, krošnje i vrhovi drveća. Uskoro su se na nestabilnim obalama počeli pojavljivati skromni moteli i restorani, koji su privukli prve kupače i turiste, a i mene koji ću naći svoj svijet tišine u dugim toplim ljetima mog odrastanja kada sam se družio sa knjigama i razmišljao o tajnama rane mladosti, dok sam satima plivao iznad potopljenih sela i grobova na nevinoj površini ovog čudnog umjetnog jezera. Jablanica se vratila u prethodni red i mir, ali sad sa potpuno novim izgledom, sa novim, lijepim, modernim objektima, javnim i stambenim zgradama. Prestala je da bude kasaba. Prerasla je u ugodnu varoš koja je privlačila znatiželjne putnike namjernike koji su dolazili da vide to čudo nevidjeno.

Više nisam sa mojim nestašnim vršnjacima bjesomučno igrao fudbal na Bokulji, niti sam u Domu kulture gledao filmove sa druge strane platna kad bi se bez karte uvukli kroz sporedni ulaz, da nas ne primjeti kinooperater i razvodnik u sali, na „back stage”. Postali smo odrasli, svjesni mladići, koji su tražili svoje mjesto na pravoj pozornici života. Prve ljubavi su prerasle u druge ljubavi. A onda im se zatro broj.

Sarajevo je ipak bilo mjerilo za sve i ja sam često i ljeti sa jezera, umjesto u Jablanicu, kretao autostopom u suprotnom pravcu, samo da bih obišao društvo i vidio „ko je s kim i zašto”. Pa bih se ponovo, poslije nekoliko dana, vraćao u svoj mir i predavao se svojim spartanskim trenutcima i samoći sa knjigama na pustom, mirnom Jablaničkom jezeru.