Pego: Jablanica on my mind (5)

Autostopom u život / Nastavak 5 /

Subotom sam redovno odlazio autostopom u Sarajevo, da provedem vikend sa svojim društvom, da bih provjerio šta se dogadja na korzu, u Slozi ili u Fisu. Ko je s kim i zašto?! Pa, da se što prije vratim u svoje carstvo tišine, svoj skriveni raj i prepustim spartanskom životu, plivanja, maštanja i sazrijevanja uz dobre knjige koje sam čitao, u opojnoj i izazovnoj samoći ne birajući teme, sve što mi je padalo pod ruku, na pustom, mirnom Jablaničkom jezeru. Tada sam pročitao pisce koji su meni izgledali privlačni i dobri kao što su: Kingssly Amis , Gotfrid Keler, Doss Pasos, Knut Hamsun Pedersen, Pjer Paolo Pazolini, Skott Fitzgerald, Moravija, Fokner, Virginija Woolf, Draizer, Hemingvej, Sellinger i druge, koji su bili manje značajni od pisaca klasične literature, Dostojevskog, Tolstoja, Mana, Šekspira, Dantea, Servantesa i ostalih velikana, ali su mi otkrivali i jedan novi život potsvijesti i opori žestoki život sile i nasilja, ”vitta violente” koji me je, kako svojom žestinom tako i dubinom, intrigirao i zavodio na svoj način.

Jezero me smirivalo i ja sam odlazio pješke iz Jablanice u ranim jutarnjim satima kad sunce još nije počinjalo da prži i prolazio kroz par tunela. Kada su ih radnici probijali, ja sam tada sa ocem, koji je dolazio u inspekciju, prvi put ušao u utrobu zemlje, što je na mene ostavilo veoma impresivan i neobičan utisak. Sjećam se te drame, kada su se probijali posljednji metri tunela i uklanjala tanka diafragma zemlje i kamena koja ih je razdvajala. Tada bi se udarničke brigade, prljavih, znojavih i uzbudjenih pobjednika, napokon srele i pale u zagrljaj jedni drugima od iscrpljenosti, triumfa i sreće, u tom svijetu mraka i duhova, čiji se jauk čuo pomješan sa bukom teških pneumatskih bušilica, dok su uzmicali i spuštali se u „Safin had” misticni, zagrobni svijet mrtvih, panično bježeći od svjetla života.

Tuneli su, sada završeni i u upotrebi, bili oaze hlada i svježine. Rijetki kamioni i automobili su kroz njih prolazili dok sam ja ubrzano hodao, skraćujući tako put do jezera. U početku je sve bilo pusto, čak i preko vikenda, kada su se na jezeru pojavljivali prvi radoznali mjestani iz okolnih sela koji su, plašeći se, učili da plivaju. Dugo su se stidljivo povlačili pred grupama nepoznatih turista, koji bi se zaustavljali na travnatim proplancima, plažama, koje su se spuštale u neprozirnu, zelenu vodu iz koje su mjestimično štrčali: minareti srušenih džamija, ostatci razrušenih, potopljenih sela, medju krošnjama drveća. Buduci da je jezero bilo umjetno, nivo vode se stalno mijenjao i pokrivao čitave njive, doline i sela, koja su se tu zatekla, čim je je brana bila sagradjena, ostavljajući vidan, široki prsten, smedjeg mulja, na njegovim, zelenim obalama.

Bilo je zanimljivo i tajanstveno preplivavati ovo jezero po nekoliko puta u toku dana, kao i plivati duž nepoznatih, tajnovitih zaliva u čijoj dubini su nekad živjeli ljudi, a sada bila groblja i ostatci nekadašnje civilizacije. Ko zna šta je sve nestalo u ovom zauvjek zaboravljenom, zagubljenom svijetu? Provodio sam ovdje čitava ljeta sam i mastao okružen knjigama koje sam čitao u hladu drveća na nekom usamljenom mjestu bez ljudi. U daljini se pružao pogled prema brdima, proplancima, tunelima i strmom putu po kome su se, teško dahćući, penjali pretovareni kamioni i nestajali na krivinama. Ponovo bi zavladao mir i grobna tišina.

Samoća me je ispunjavala zadovoljstvom i pružala mi neiscrpan dijalog sa samim sobom i lutanja po mojim mislima, koje su se rojile pune svježih, mladalačkih ideja zauzdane snage, koja je svakim danom jos više nadolazila i sazrijevala. Ja sam se fizički mjenjao, jer je to plivanje i taj način života od mršavog i krhkog mladića napravilo atletu koji je prolazio sva iskušenja rane mladosti i pretvarao se od, u sebe povučenog dječaka, u znatiželjnog i svjesnog mladića koji je otkrivao da ulazi u novi život neslućenih mogućnosti koje su stajale pred njim.

Nikad nisam želio da varam ljude, ali me je sama situacija na to prisilila, kada sam jednom, prilikom mojih iznenadnih evakuacija sa jezera, uletio u kola koja su se zaustavila, na znak mog podignutog palca, da me povezu u pravcu Sarajeva. Tada nisam ni pogledao registraciju pa sam automatski pozdravio šofera i njegovu draganu na engleskom jeziku i zahvalio im se što su me primili u kola. Dalje možete pretpostaviti. Ljudi su bili naši, a sami su pomislili da sam ja stranac, jer sam izgledao malo čudno za naše prilike. Bilo je kasno da se ispravi kriva Drina i ja i šofer nastavismo razgovor na engleskom. Stvari su se počele komlikovati kada smo ušli u intimnije, opuštene, muške razgovore i kada je šofer počeo da sve to pomalo prevodi svojoj dragoj. Ona, koja je bila zrela i lijepa i radoznala moderna žena počela je da mi postavlja vrlo slobodna pitanja, koja sigurno nikad ne bi u normalnoj situaciji postavila, želeci da spozna kakvi su intimno, ti ljudi, ti stranci, što se motaju po našoj zemlji. To je ličilo na „igru istine” sa erotskim nabojem, slično tadašnjim francuskim filmovima koji su se davali u kasnim vanrednim pretstavama koje su mogli da gledaju samo odrasli. Komentari sofera i njegove dragane na našem jeziku, koji su mislili da ih ja ne razumijem, bili su u stilu Henri Milerove „Rakove obrtnice”, dok sam ja za to vrijeme morao da se pretvaram da krajnje zainteresovano, posmatram pejsaže pored puta. Od tada sam pazio u koja kola ulazim i kojim jezikom govorim i kakve izjave dajem.

Autostop mi je pružio bezbjedan i brz prevoz od jezera prema Sarajevu i Jablanici i moru pa sam u istom danu „ladno” mogao da: doručkujem sa babom Savetom, ručam na jezeru sa plivačicama „Veleža” na treningu u motelu kod Ostrošca, gdje se poslije odmaramo, kupamo i sunčamo sve dok ne zadje zlaćano sunce, pa nastavim autostopom dalje i večeram kod Hadžibajrića na Baščaršiji sa mladom, tek pristiglom pjesnikinjom iz Srbije, još uvijek opčinjenom i začaranom baršunastim glasom budućeg prvaka Beogradske opere, Živana Saramandića, tada zvijezdom u usponu. Ta mlada pjesnikinja će svoju sudbinu za cijeli život vezati za ovaj grad, mada joj tada to nije bilo ni na kraj pameti. Napojismo naše duše damarima grada, a srca ispunismo poezijom mladosti i krenusmo u „žestok život-vitta violente” kako bi to tada rekao Pjer Paolo Pazzolini. Pojedemo kiselu čorbu pred jutro, pored Bezistana, u minijaturnom, nalik kineskom, restoranu, a noć skončamo sa zbrda zdola skupljenim društvom i ja u cik zore k’o Pepeljuga nestanem autostopom u pravcu jezera, gdje par sati otspavam u hladu starog duda, pa opet kao prije, nastavim da plivam sa Veležovim plivačicama niz jezero prema brani, do u smiraj dana.

A kad se spusti tiha blaga ljetna noć, ja opet krenem autostopom u život. Kao privatnim taksijem koji besplatno ispunjava sve moje tinejdžerske hirove, ja krenem na moje krstarenje u tom piratskom trouglu onako kako mi „ćeif” bude i kako mi grah padne. Za promjenu, tu noć provedem u Mostaru kod tetke Zorke, još jedne od mojih neprevazidjenih literarnih i stvarnih, dragih tetaka i mojih omiljenih junakinja. Tetka Zorka je zajedno sa svojim pokojnim mužem Lukom Kusalom, vrijednim zanatlijom i nadasve dobrim i poštenim čovjekom, pomagala da „Velež”, dok je još bio beba, tek izašao iz pelena, stane na svoje noge i postane svjetska fudbalska klasa. Doduše, bilo je to još prije rata kada je Luka, budući partizan i kasnije, kad je položio svoj život na oltar domovine, i narodni heroj, bio u upravi kluba, a tetka Zorka prala prve legendarne dresove kluba, pa su je od tada svi uvažavali, poznavali i voljeli.

Prijavim joj svoj dolazak njenoj kući, iznad prodavnice obuće „Solid”, nedaleko od Tepe i Starog mosta, čim stignem i prije nego što krenem u život. Dam joj šansu da za tren napravi gala „japrak” za večeru od mesa u vinovoj lozi, sa kiselim mlijekom, a slijedećeg jutra i sjajan doručak kao u najboljem Garni hotelu. Tu šansu ni ona a ni ja nikad ne propuštamo.

Uzmem od nje ključ od njenog stana da je ne budim, jer u Mostaru se ljeti ne dolazi noću kući, dogod se sunce ne pojavi na rumenom istoku i dok noćni slavuji ne završe svoj započeti nježni koncert ljubavne muzike. To su bile nezaboravne noci i dani vina i ruža i vremena mira i nemoj da mi neko sada, ponovo, druga Tita dira.

/Nastavak u iducem, posljednjem broju/