dovla.net

Kada ga sretnete sa onim njegovim standardno veselo srdačnim  osmjehom na licu, imate dojam da ste sreli tetka, ujaka, naprosto nekog veoma bliskog.

Bio je prijatelj mog oca a sve kroz česte posjete mojoj baki Ani i djedu Cvjetku Slokaru na Trebeviću, dolazeći na zeljanicu, jela od šumskih gljiva i druge bakine kulinarske  krasote.

Prošle godine mi reče moj profesor Vladimir Peleksić-Keke, koji sa Bracom dugo druguje, da ga je posjetio u Sarajevu i da teško hoda, što me podsjeti na jedan Bracin intervju na Sarajevskoj TV. Pita ga novinarka: Gospodine Braco, kako ste ?, a on šeretski odgovara: ” Znate, starost je teška, udari u noge ili u glavu, a mene srećom, udarila u noge”.

Ja sam ga, po zadatku, 1983. molio da napiše predgovor i promoviše knjigu  “Olimpijski korijeni” koju je izdao Smučarski savez Bosne i Hercegovine, što je on bez dvoumljenja prihvatio. Uvijek je volio planinu i skijanje, od čega je ovaj sport profitirao jer se njegova rado “slušala”.

Stavljam ga u kategoriju BiH smučarskih legendi upravo radi njegove istrajne ljubavi prema skijaškom sportu, planini i ljudima.

Vlatko Slokar

Skica za portret smučara Dragutina Kosovca

I u ratovanje na skijama

Zakasnio je minut-dva na zakazani razgovor u svom kabinetu u poslovnoj zgradi “Energoinvesta”, pravdajući se kašnjenjem tramvaja. I to jutro, prvi čovjek najvećeg privrednog sistema u zemlji, manirom doživotnog sportiste, smučara, zakletog pješaka, prevalio je svoju redovnu turu linijama gradskog saobraćaja do radnog mjesta, da bi se , izmedju pet-šest važnih sastanaka, na tren vratio smučarskim uspomenama. Krenulli smo od početka…

“Prije rata u Sarajevu se, uglavnom, takmičilo u smučarskom trčanju i skokovima, dok će alpske discipline početi da se razvijaju kasnije”- priča Dragutin Kosovac.” Što se mene lično tiče, prvo skijanje bilo je na “dugama” od bureta u Kevrinom potoku. Kasnije, kad sam sebi, od para zaradjenih davanjem instrukcija djacima iz nižih razreda, kupio prve skije, onda sam skijao na Betaniji svakodnevno, a kasnije na Crepoljskom i Jahorini. Bjelašnica je bila udaljena i pristupačna samo starijim planinarima.

Inače, prije rata samo je SSK bio isključivo smučarski klub, a ostale smučarske aktivnosti  odvijale su se u okviru planinarskih društava. Zbog raje s kojom sam bio, ja sam se učlanio u Hrvatsko planinarsko društvo “Bjelašnica”, koje je imalo kuću na Bukoviku. U okviru društva smo stvorili i jednu omladinsku grupu, koja je  prerasla u omladinsku sekciju pod snažnim uticajem nas komunista. Pročelnik te grupe bio je Josip Sigmund, koji je bio član Partije, a ja sam bio tehnički vodja grupe.

U zimu pred sam rat, omladinska sekcija je dobila kolibu na Vukelinim vodama na Jahorini. Ja sam bio domar te kuće cijelu tu zimu. Tu su svake subote i nedelje održavani sastanci i predavanja za mlade koji su izlazili na skijanje. Sličnog uticaja komunista bilo je i u drugim organizacijama, naročito u Prijatelju prirode”.

Je li uz partijski rad, bilo vremena i za trofeje ?

” Moj jedini pravi sportski trofej je drugo mjesto na Prvenstvu Bjelašnice u trčanju  na 16 kilometara. Bio sam još junior, ali sam u trci sa seniorima osvojio drugo mjesto. I danas čuvam tu diplomu. Inace, bilo je to vrijeme odličnih smučara. Sjećam se, recimo, Milana Poluge koji je trčao u seljačkim pelengaćama, a bio je najbolji na susretu sarajevskih i beogradskih smučara na Kopaoniku.”

I onda je rat sve prekinuo..

Da, i mogu reći da je to smučanje, kondicija, navika na hodanje po planini, osjećaj za orijentaciju, da nam je sve to jako pomoglo u partizanima.”

Jeste li u ratu bar na tren dolazili u dodir sa skijama?

“Krajem četrdeset prve, početkom četrdeset druge, mi smo na Igmanu imali  malu jedinicu na skijama. Ja sam, mislim da je bio februar ili mart četrdeset druge, išao na skijama sa jednom grupom preko Igmana i Bjelasnice na Boračko jesero u Mostarski bataljon.

Drugovanje na skijama nastavili ste cijelog života. Kao visoki funkcioner, istaknuti privrednik, razlikovali ste se od svojih kolega po tome što su oni otišli na tribine kao gledaoci, a Vi ste ostali sportista. Kako ste, uz toliko obaveza, uspjeli da cijeli život ostanete smučar ?

A zbog toga nisam nikakva neobična osoba. Šteta je što se sportom ne bavi više njih, jer ipak, bavljenje sportskim aktivnostima omogućava čovjeku da održi fizičku kondiciju, a kad se ima kondicije, onda se lakše živi, i bolje se misli, i lakše se mogu izdržati napori dnevnog života i rada.

Ni danas ne propuštate nijedan Kup veterana.

“Nije tačno da ne propuštam nijedan. Zadnje dvije godine me nije bilo zbog problema s okom, pa dok nisam otišao na operaciju, nisam mogao voziti alpske vožnje.”

Znači, na narednom Kupu veterana se vraćate ?

“Već sam se vratio krajem prošle sezone, ali nisam bio u treningu da bih mogao na Kup veterana.”

Koliko Vam znači to takmičenje?

Znači mi mnogo, i meni i ostalima. Dobro je što se to održava krajem sezone, bez obzira na slabije snježne prilike. Jer, ljudi se onda pripremaju cijelu zimu, treniraju. Onda, to su lijepi trenuci kada se vraćamo uspomenama, lijepim, na žalost, sve češće smo u prilici i da spominjemo ljude kojih više nema, počev od Čigija, pa Džodže, Dabe…”

Jeste li i dalje samo na Jahorini ili ste probali i Bjelašnicu ?

“Vozio sam i na Bjelašnici. Ja uvijek strancima pričam kako u Sarajevu imamo velike probleme sa smučanjem, zato što je do staza na Jahorini 28 kilometara od moje kuće, a do staza na Bjelašnici 29, pa ne znamo na koju bismo stranu. Onda se trudim da, ipak, negdje odem, da ne ostanem u Sarajevu kao Bogdanov magarac. A to je za svijet u inostranstvu frapantno, jer normalno je i u smučarskim centrima da se do staza ide i do dvadesetak kilometara, a ovdje si iz centra jednog velikog grada samo 28 kilometara daleko od staza.

Moja praksa je slijedeća: pošto imam kuću na Jahorini, gore mi je alpska oprema, ali rezervnu imam u Sarajevu, kao i lauferice, a to je za Bjelašnicu i Igman. Mislim da je dobro što na Igmanu imamo tako dobre i tako uredjene staze za trčanje. Šteta je što trkačkih staza nemamo i na Jahorini, a mislim da bi se mogle urediti bez velikog troška.”

Šta je ljepše, Jahorina ili Bjelašnica?

“Lijepo je i jedno i drugo. Staze na Bjelašnici su teže i alpski bolje, a na Jahorini, sa svojom širinom, onim plećima na kojim se može praviti izbor, sigurno ima svoje prednosti.

Najljepše uspomene sa smučarskih terena ?

“Sve je lijepo. No, čovjek zapamti neki detalj. Recimo, jednom smo išli na Bjelašnicu, pedesetih godina, bio je mart. Prenoćili smo u Opservatoriji, gdje je radio meteorolog Nepomucki. Ujutro smo skijajući krenuli nazad za Pazarić, a ja sam u jednom smuku na Krvavcu ostao bez kape, šarene, koja mi je spala u vožnji. Nisam se mogao vraćati, bilo je isuviše naporno. Otišli smo. Medjutim, iduće jeseni, negdje na Treskavici, nadje me jedan planinar i pita: “Jeste li Vi Kosovac?”. Velim da jesam, a on izvadi moju kapu i pita: “Je li ovo Vaša kapa?” Kada je išao na Bjelasnicu, našao ju je, odnio Nepomuckom, ovaj mu rekao čija je i čovjek je čuvao do jeseni…

Kao aktivista SSK bili ste na čelu grupe ljudi koja je godinama radila posao koji je bio ključan za trasiranje puta Sarajeva prema 14.Zimskim Olimpijskim Igrama. Dali ste nesebičan doprinos i u pripremama i u organizaciji samih Igara. Jesu li sva Vaša očekivanja kao smučara, smučarskog radnika, poslije ZOI ostvarena?

” Mislim da su SSK i njegovi aktivisti, svojim naporima i organizovanjem sporta u Sarajevu, na Jahorini, organizovanjem prvih takmičenja, kasnije omladinskih kriterija, pa evropskih kupova, ne samo dali inicijativu nego i stvorilli uslove i doveli do Olimpijade u Sarajevu. Mislim, a sada se to pokazuje, da je bilo šteta što ti smučari nisu više bili uključeni u poslove oko organizacije Olimpijade. Zbog toga su se veze sa svjetskim federacijama dosta prekinule. I planine u profesionalnim organizacijama ne drže smučari. To ima uticaja na kvalitet smučanja, a i na to da imamo malo medjunarodnih sportskih takmičenja. To je šteta i za sport i za turizam. Mislim da bi na tome trebalo raditi.

Zatim,  tradicija i masovnost, koja u Sarajevu postoji, nije dovela do kvaliteta, do novih rezultata na planu vrhunskog sporta. Tako se moja nadanja, nažalost, nisu ostvarila. Mi smo čak, što se tiče kvaliteta smučanja u jugoslovenskoj konkurenciji, negdje iza onoga što smo bili prije ZOI, u vrijeme Boškovića, Gašića, Pašovića. A mislim da Sarajevo ima šansu, posebno u smuku, koji je, ipak, najatraktivnija alpska disciplina, jer imamo dvije staze, od kojih je Jahorina idealna za trening. Isto tako nije mi jasno zašto smo zaostali sa skokovima, pored ovakvih skakaonica, ljepotica, na Malom Polju. Moglo bi se mnogo više uciniti.”

U čemu vidite rješenje tih problema ?

” U organizovanijem radu. Medjutim, moram reći da je ogroman doprinos Olimpijade u gradu. Promijenila je Sarajevo, dala mu novo mjesto u svijetu. I mislim da je teško procijeniti sve što je ona dala…”

Šta Vas  najviše raduje u novom, olimpijskom Sarajevu ?

” Najviše me raduje kada subotom i nedeljom vidim djecu sa klizaljkama i smučkama preko ramena kako se motaju po Čarsiji. Jedni idu na Bjelašnicu, drugi na Jahorinu, jedni na Zetru. Milo mi je kada vidim da se omladina bavi sportom i da ga voli.”

Intervju napravio autor knjige “Sarajevske bijele staze”, Boro Radosavljević. Knjiga je izdana 1988.godine povodom 60.godišnjice Sarajevskog Smučarskog Kluba, najstarijeg smučarskog kluba u Bosni i Hercegovini.