Pego: Jablanica on my mind (6)
Politicko loviste i rani, naivni terorizam
/Nastavak 6 /
Tito je u Jablanici uvjek bio prisutan, ako ne stvarno onda kao duh legende s jakim i nezaboravnim, sjecanjem na hrabru proslost. Vlast se mijenjala kao i svugdje,kao kad djeca igraju „eberecke-ebertude,eber koga cete”. Mój ujak koji je imao „politicku podobnost”, jer je nekim slucajem bijezeci od fasista preplivao Dunav i nasao u partizanima na Sremskom frontu. Ja sam ga uvjek podbadao, govoreci „da je iż rova umjeseto ruke, da se preda, podigao nogu”, u koju je bio ranjen, pa prebacen u bolnicu, u pozadinu. Spasio je glavu i najzad se nasao u miru na oslobodjenoj teritoriji u Banatskom ritu. Tamo je i upoznao buducu zenu Lidiju od porodice Stefaljnikov, bijelih Rusa, sa kojom se u zatvorenim vagonima za stoku, vratio u ratom razrusenu Jablanicu. Uskoro je tu postao i politicka „fora”. Studirao je, prije rata u Beogradu sumarstvo, a posto je i ”bio u sumi”, zato je lako postao dir Lovackog gazdinstva, a kasnije dogurao i do pretsjdnika Opstine grada Jablanice.
Tada je politicki lov dostigao svoj vrhunac. Ne onaj sto vi mislite, nego stvarni lov na divljac, jer su mnogi visoki funcioneri dolazili u ovo podrucje i vracali se sa bogatim kapitalnim rogovima. Opet ne ono sto vi prizeljkujete, da im ih je zena nabila, nego sa stvarnim rogovima od divojaraca i srna, kao i sa trofejima medvjeda i ostale divljaci. Lov i humor su bili i ostali vezani u ovim politickim pricama, a pogotovo u sjecanju na mog ujaka. Sve je on znao uglavnom namjerno, ali i slucajno da zasmije, svojim duhovitostima, kojima niko nije bio ravan. Price o njemu a i o politicarima lovcima, su bile bez kraja i stalno su se sirile i obnavljale; te „premazali fosforom starog cirkuskog medvjeda da bi ga Mosa Pijade u jutarnjem svijetlu bolje vidio sa ceke”, te o vicevima koje je razmijenivao sa politicarima za vrijeme svog mandata. Bilo je to cak i s Titom koji je dolazio u Jablanicu po svoje poslijeratne lovacke trofeje. Ali ipak mu je priroda namjestila najcudniju salu na sopstveni racun, kada ga je na desnom dlanu izdala tetiva i savilala mu srednji prst, sto je kod rukovanja, posebno sa visokim funkcionerima, bilo gotovo pogubno i ravno samoubistvu. Nedjo je zato kad god bi to mogao i kad god bi mu to protokol dozvoljavao, pruzao lijevu, ili prihvatao, lijevom ruku desnu, koja mu je pruzena u znak pozdrava i na taj nacin se spasavao se iż obruca, goreg nego sto je neprijatelj napravio partizanima za vrijeme pete ofanzive.
Dugo, vrlo dugo, poslije toga, nakon sto se vratio u mirnije vode sam upravljanja Lovackim gazdinstvom, ali ne i „samoupravljana” kao oblika vlasti, kolali su stvarni ili izmisljeni vicevi o Nedji i njegovoj politickoj karijeri. Jedan je bio i onaj kad je primajuci Tita u posjetu Jablanici, navodno poslije pozdravnog govora rekao :”Druze Stari, nije lako nama pretsjednicima”, sto je sigurno puka izmisljotina. Ali da je bilo vrckavih dvosmislenosti u toku njegovog mandata ,sigurno je bilo, u to ne treba sumnjati. Nastavio je poslije , da umjesto bivsih partizana, kojima je i sam pripadao, u lov vodi bivse fasiste, jer je vremenom sve vise stranaca, pogotovo Nijemaca, dolazilo u lov po trofeje. Tada nije bilo razloga da se ne vjeruje u sve ono sto se pricalo, kako je te jadne fasiste, prevodio zedne preko vode.
Njegova zena Lidija je bila nepopravljivi romantik, uvjek okrenuta proslosti i suptilnim stvarima ruske provincijencije, puna prica i bajki za djecu od 5 do 50 godina, koja su je sa paznjom slusala, pogotovo kada je i u kuci nastala smijena vlasti i kada je ona postala jedini zivi gazda i svijedok te davne proslosti.
Ali da zavrsim sa politikom, jer bih zelio da se prisjetim ranog terorizma, koji se odigrao na ovom podrucju, kada se u njega ubacila grupa terorista skupljena od svakud. Mahom su to bili emigranti iż Australije, obuceni i hipnotisani od strane svojih vodja. Krenuli su grlom u jagode da dignu u zrak branu, da potopi taj kraj, i narod, da digne ustanak i promijeni vlast i Tita, i to ovde, gdje je Tito bio ovjencan neprolaznom slavom za vjecnost. Bilo je to tada zaista, besmisleno i paranoicno. Sjecam se kako su se kao naivni, djaci, osnovci, teroristi kojih je bilo dvadesetak igrali „zmurke”sa neprikosnovenom policijom i armijom koja ih je sve pohvatala, likvidirala i unistila. Tada je to izgledalo kao kad „muha padne na medvjeda”, da se izrazim u duhu lovackih termina i da na kraju ovo poglavlje i cijeli opus o Jablanici zavrsim sa jednom pravom, lovackom i ekoloskom, pricom.
Naime, vozim ja majku Daru i moju trogodsisnju kcerku Tamaru, sedamdesetih iż Jablanice prema Gojkovom hidroraznju i restoranu koji je bio preteca sadasnjh desetina slicnih,ali nikad tako dobrih kao taj Goijkov restoran, na izlazu iż varosi i da se po ko zna koji put uvjerimo da je njegova jagnjetina „sampionska” i neponovljiva. Kad odjednom, skotrlja se sa litice pored puta, tacno ispred mogą, otrovno, zutog, Renolina i stade kao ukopano. Zakocim naglo i ne mogu da vjerujem. Stoji prekrasna divokoza sa krupnim ocima Gine Lolobrigide, iż njenih najljepsih filmskih dana. Pridjem Gini ,/tako cu od sada zvati ovu prelijepu divokozu/ pomilujem je po glavi i vratu i potapsem je po oblom bedru i dugim nogama. Ona stoji gleda me i ne mice se. Moji, u kolima, bez daha. Pogotovo moja kcerka Tamara, koja misli da je u nekoj Andersenovoj bajki i gleda razgoracenim , uplasenim,djecijim ocima, ocekujuci Gerdu i Kaja i ostale njegove junake. Polako, polako ja uzimam Ginu u svoje narucje/ah,ah,ah-rece Bah / i unosim je u kola i polazem je na zadnje sjediste gdje ona mirno povija svoje noge i stavlja glavu na naslon. Tamara ocarana prestaje da dise. Cuje se samo udaranje krilca jednog neopreznog, leptira koji je slucajno uletio u kola prije nego sto sam brzo zatvorio i vrata i prozore.
Krcemo prema hidroraznju . Stajemo i ja ubrzo nalazim Gojka i dovodim ga da vidi sta imam u kolima, njega, ostrascenog i iskusnog lovca. On stoji, gleda u cudu i ne vjeruje. Onda mi uzbudjeno kaze :”Vadimo je sto prije. Jer kad se osvjesti i kada se povrati iż soka, probice ti krov i razbice ti kola, samo da bi se oslobodila” To i ucinismo. On je poslije odvede i zatvori u supu. Svi napokon odahnusmo iscrpljeni ovom avanturom pa navalismo na jagnjetinu sa hidroraznja, kojoj nema premca na zemaljskoj kugli.
Znam, kao i uvijek, niko nece vjerovati da je tako bilo. Kao sto niko nece vjerovati u pricu o divokozi, tako niko nece vjerovati ni mojoj generaciji da je provelea cudesnu mladost u zemlji koje vise nema. Zivih aktera ove price i ostalih drama koje su nas zadnjih godina pratile, bice sve manje. Da li ja lazem ili govorim istinu? Sasvim je svedno! Sam sebi ne mogu biti svijedok. A ni moja Tamara koja se ovog slucaja sa divokozom jako dobro sjeca iako je imala samo tri cetiri godine. Njeno svijedocenje tesko da ce biti prihvaceno. Tako je i sa mnogim , koji su svojim ocima vidili i raj a i pakao, koji nas je snasao u ovnoj nasoj lijepoj ali ukletoj zemlji. Ali i onako do procesa vise nece doci kad sve pokrije sas i mahovina. Jer se nije se vjerovalo u suvise mnogo istina, bilo sa razlogom bilo bez njega. Moja generacija i ja, koji smo to prezivili, znamo da je istina !!!. Tako mi Nedje, moje majke Darinke, moje babe Savete i svih onih, nama dragih a kojih sada vise nema.
Mjesec dana poslije ovog dogadjaj na adresu Lovackog gazdinstva Jablanica stiglo je ovo pismo koje doslovno citiram;
Postovani drugovi,
Obavjestavamo Vas da je divokoza zavedena pod brojem 1342/L.G.J od od 7.08.1976, uginula u nasem stacionaru za zivotinje. Obdukcijom je utvrdjeno da je doticna zivotinja bolovala od raka na plucima, sa jako izrazenim kancerogenim metastazama po ostalim organima u tijelu. Dokumentaciju i rogove mozete podici na nasoj recepciji svakog dana od 8-15 casova osim nedelje i praznika. Pozdrav sef patololoske labaratorije, S.F.S.N
Bas kao i ta uplasena divikoza, koja se suocena sa smrtnom opasnoscu spustila sa planine medju ljude, trazeci poslijedni spas za svoj ugrozeni zivot, tako se i nasa sudbna nasla u tudjim rukama, koje nam nisu bile naklonjene. Zato smo i mi zagledani u svoju nezaboravnu proslost ljubomorno sacuvali njene ostatke i uspomene, jer nismo znali kako ce se zavrsiti ova tragicna i tuzna prica o ratu i krhkom miru, u kome nas jedino uspomene iż nase bezbrizne mladosti griju, dok nas sve ostalo vraca u ledenu stvarnost i smrzava.
Kraj opusa
S.F.S.N
Dragi Vlado i dragi čitaoci bloga,
Evo jednog pisma koje sam napisao prije ovog posljednjeg nastavka pa mi se učinilo da bi imalo svrhe i vama ga poslati, kako bi shvatili suštinu i razlog zašto sam vam malo oduzimao pažnju ovih dana, a i da vam se ujedno i zahvalim na njoj, jer nije lako na brzaka napisati nešto što je bilo izazvano onim sjajnim pismom dvoje mladih i hrabrih ljudi iz Srbije: “Bili smo na slobodnoj teritoriji”, pogotovo kad to prekipi u par nastavaka, a pogotovo nije lako to svakodnevno pažljivo pratiti i čitati. Zato mi je bilo posebno drago što smo ovo zajednički podnijeli bez većih problema i zviždanja, tvog a i vašeg. Evo tog objašnjenja koje se nalazi u pismu Vladi:
Dragi Vlado,
Dobro si postupio. Verzija koju si objavio je malo veća i nije tako loša, mada sam poslao tu treću, bolju i skraćenu verziju, jer sam sve htio malo smanjiti. Ali tu je šta je. Poslije jedrenja, nema kajanja, pogotovo ako se sve dobro završi, sretno i u luci. I ja sam primjetio da se ovaj opus, izazvan snažnim dogadjajem, godišnjice slavne bitke i napisan bez većih priprema, ali toplo i sa željom da se malo ta Jablanica obilježi i sa druge, manje važne strane, manje otvara. To za mene ne znači ama baš ništa. Neka svako otvara ono što hoće. Ja sam zadovoljan ako to pročitaju oni do kojih mi je stalo. Moje Bahre, Suade, Lajle, Azre, Andjelke, Sanje, Larini i Ianovi roditelji, ti, kao i ostali pismeni ljudi na čelu sa Jovom, Bracom, Šerkanom, Damirom, Ćehajom, Batom, Sanjinom, Fejom, Goranom, Milijem, Pavlom, Ćustom, Sašom, Nenom, Ićom, Slokarom, Ćolom, Ilijom, Cakijem, Zekom i sličnom visokom divljači iż čarobne šume bloga, mojim dragim prijateljima i poznanicima od skora i od davnina i onima koje neću spomenuti jer će ostati u krečani. Ja ne mogu da se utrkujem sa ljubavnim i ostalim aferama, benzinom, požarima, sportom i sličnim, atraktivnim natpisima i pričama, gdje ima puno statista, sa obje strane i života a i pera, koji se medjusobno dobro poznaju, pa još poslije, kad medjusobno razmijene poruke, kuharske recepte, želje slušalaca i informacije o dijametralno drugim stvarima, što je dobro i pozitivno, jer blog na koncu i za to primarno služi, broj otvaranja se poveća na san snova. A dream number.!!!
Ali, neka bude i nečega drugog. Priznaćeš, da je malo ljudi koji otvore unutrašnje strane dnevnih novina i, osim naslova, pročitaju rubriku pod „K” /mislim na kulturu, a ne na ono drugo/ jer ljudi za to ili nemaju vremena ili ih to i ne dotiče. Ja tačno znam kako bi trebalo napraviti priču, da se kao flaše punih gajbi hladnog piva, ljeti, otvori u rekordnom broju puta. /Ne znam da li bi se i pročitala do kraja, ali bi se sigurno otvorila.!!/ No, gledajući globalno, ipak je raznolikost tema bila velika i one su se ipak čitale. Brutalno bi bilo baciti pred čitaoce po dvadesetpet kopejki kao u onom sovjetskom vicu, da kokoši same sebi kupe hranu, da se ne bi oni koji ih hrane zamjerili komunističkom voćstvu koje je u svemu, pa i u raznoj hrani, vidjelo izdavanje državnih tajni i destrukciju režima . Ali teško možeš da čitaoce nahraniš i sa kavijarom ako ga dugo i u nastavcima objavljuješ.
Puno pozdrava i Tebi i Tvojima i svim pismenim ljudima ove planete. Pismenost je veliki dar prirode zato je treba zalijevati bilo kako bilo, samo nek raste jer doći će nam ponovo laste. Bar kad ih ponovo poželimo. Nadam se.
Pego
Hvala na pomoći, razumijevanju i uloženom trudu.
Komentarčina!
Cijenjeni autor navede imena blogovaca za koje piše.
Pročitah i svoje ime pa ne mogoh vjerovati. Svakom poklopcu bi to bilo jako ugodno čuti ali ovom baš i ne! Nađe mi se ime među kruškama i jabukama. Bar da sam ugledao Cicino ime, malo bi mi bilo lakše, ovako?! A za koga ja (nazovi) pišem? Za sva slobodnomisleća strpljiva bića, i ne ću upasti u zamku autora, pa sad nabrajati.
Događa se često na ovom blogu da neko, od nekoga bude malo, ili puno nagažen, pa se nakon toga dugo ili nikako ne javi. Skoro se i meni dogodi tako nešto. Izvjesni Nune me pravo nagazi ali ispred svih blogovaca! I niko se ne nađe da se dinstancira od te izjave. Moram neslavno priznati da mi bi malo loše. Ja sam se ufurao da ima raje koja vole čuti ove moje otkačene komentare, pa kontam, neko će se valjda i ograditi. Nažalost tako što se ne dogodi. Svatih da je Nune ipak bio u pravu.
Kontam, sad kad imam vremena,”kad ne moram pisati” da malo pregledam blog unatrag. Vidim Zeku nagazio Tip istim vokabularom, iššš Zeko iz šumice! Ne vidjeh da ga iko odbrani ali vidjeh, na svu sreću Zeku ponovo, u još sjajnijem izdanju! Zar da se uvrijedi k’o šiparica, zbog anamo nekog Tipa?! Pa nije Zeka đaba uznapredovao u visoku divljač! Ako neko nekoga ne voli, gluho bilo, neka ga preskoči, a ko prećera tu je Dovla, nemojte mu vi kvariti merak. Za onim sa mentalitetom šiparica i ne treba žaliti.
Kopajući dalje, naiđem na incident sa uvaženim Nunetom! Objavio blogovac tuđi prilog, ni manje ni više! Originalna ideja, jako! I da šega bude veća, taj (takav) blogovac nagazi, prečesto pojavljivanje slobode mišljenja! Ne umije valjda dotični preskočiti ono što ga iritira?! Doduše, ja sam prošao super. Da smo se sreli u neko drugo vrijeme,i na nekom drugom mjestu, Ćole bi vam se sada javljao iz ćorke. Ovako se sve završilo samo na prtoklečenju.
Poučen primjerom pametnijeg, odustah od “nepisanja”, na Nunetovu žalost i žalost njegove mjesne zajednice. Treba li da naglasim, da koga ne zanima ovo “pametovanje”, može da preskoči i pređe na skijanje i proučava cijene bemzina.
Može čaaak i da se nada sedmom nastavku “Jablanica on my mind”, gdje očekujem sa velikim zanimanjem rasplet, na “slobodnoj teritoriji”. Očekujem da se nakon mnogo godina potomci cijenjene porodice nađu u rodnoj im Jablanici. Radnja će se ovaj put odvijati u sali hotela “Jablanica”. Hotel nije od granita (ispravno gabro, arhitekti to znaju) ali će nekako poslužiti da se mnogobrojna porodica iz Jablanice komotno smjesti na par dana. Ne mogu da vjerujem da je autor seriju nastavaka prekinuo na najzanimljivijem mjestu!
Broj otvaranja bi trebao da nam kaže koliko je neki tekst interesantan, prije svega, a i kvalitetan, zašto ne?! Nažalost taj broj nam sve zornije pokazuje koliko je neki autor simpatičan ili nesimpatičan među blogovcima. To što neko ne simpatiše nekoga zbog njegovog “garda”, ne bi nikako smjelo uticati na ocjenu onoga što dotični piše, a nažalost se to gotovo redovno događa.
Kad sam već na nogama, iskoristio bih da priupitam što nam se ne javljaju poznata imena, za koja ne bih mogao reći da imaju mentalitet šiparica? Isto bih pitao (ali vokabularom kojim ONI dobro vladaju) i NJIH.
Mart 1942. IV. ofanziva. Jablanica.
“Druže Tito, evo stigao pasulj” za Vrhovni štab.”
“Šaljite ranjenicima!”
“Druže Tito, evo stiglo meso za Vrhovni štab.”
“Šaljite djeci!”
“Druže Tito, evo stigli brašno i mast za Vrhovni štab.”
“Šaljite izbjeglom narodu!”
Moša Pijade: “Slušaj Stari, a šta ćemo mi jesti?”
“Mi ćemo kod Gojka na janjetinu”.
Z
Otkrivam iznenadno jednu veliku anomaliju na Blogu. Pa, ko je to vidio i gdje, da se tekstopisac zahvaljuje čitaocima na strpljenju ?
Dao bih glavu da treba obrnuto, (da ne govorim u ime drugih), ja se njemu zahvaljujem na lijepim i laganim tekstovima kroz koje, kao neka svilena , mekana i topla nit, teče autorova dobrota i blagost, sa ustreptalom nadom da će doći do očiju i duša čitalaca i dopasti im se.
Hvala Pegi na dosadašnjem, a i budućem trudu da nas zabavi i oplemeni.
S poštovanjem,
Vlatko Slokar
Ps.(na kraju jedna iz knjige latinskih izreka)
De gustibus (et coloribus ) non est disputandum
Uvijek sa zanimanjem procitam clanke, a narocito komentare na blogu, pa mi nije jasno da odrasli (da ne kazem stari) ljudi u koje i sam spadam, mogu biti tako osjetljivi na to sta je ko procitao, a sta nije, kakav je komentar dao, ili ako ga nije dao - zasto nije dalje komentarisao. Ovo je po meni demokratski blog koji mozes a nisi obavezan citati, gdje ne kupujes sve u “paket aranzmanu”, nego uberi iz baste sta ti se svidja, bilo po imenu autora (koje nije svaki puta u prvi mah vidljivo), bilo po temi koja ti se ucini privlacnom. Uostalom, eto vikenda i prilike da oni koji su besposleni procitaju ono sto su do sada propustili, a oni koji kompjuter imaju samo na radnom mjestu, neka se odmore do ponedeljka, pa onda opet u nove radne pobjede.
Prijatan vikend svima!