Nagorka Idrizović: Čitalac, pa saradnik…
Postovani gospodine Kaluža, dugo i sa interesovanjem pratim tekstove na blogu a posebno su me obradovali tekstovi koje je neponovljivi Pego Debevec napisao o mome bratu Mirzi Idrizoviću , pa sam mu zbog toga zahvalna. Molim vas da mi pošaljete njegovu adresu, ako on pristaje, ili njemu dajte moju jer želim da mu pošaljem Mirzinu knjigu spomenar koja je izašla poslije njegove smrti a u kojoj se naravno spominje i Pego. Primjetila sam da je bilo nekakvih čarki u dopisivanju, a smatram da je to sarajevskoj raji zaista suvišno. Prije nekoliko dana u Sarajevu je bio koncert na kome su veliki majstori pjevali u čast naših Indeksa. Šaljem vam svoj tekst koji sam objavila u listu Oslobođenje gdje radim i koji će mnoge podsjetiti na čari našeg Sarajeva.
U čast Indeksima Majstori su trčali počasni krug Sarajevo je grad na svoju ruku , možda je to razlog što su svi slabi prema Sarajevu. Sarajlije, to je posebna priča. Uvijek su se dijelili na vratničku i bistričku raju, djelili se na marindvorsku i čobanijsku, na one koji navijaju za Želju i one koji su svoje srce poklonili Sarajevu, na one koji su prve ljubavi doživjeli u Fisu i na one iz Sloge, nikada se nisu djelili nacionalno i svi su hvatali u Miljacki pliske, gage i sapače i jednodušno obožavali Indekse . Sarajevu je sudbina dodijelila tešku i važnu ulogu . Ovaj grad ljudi velikih želja, strasnih uvjerenja i različitih mišljenja samo u minulom stoljeću bio je dva puta u centru svijeta. Prvi put kada je Gavrilo Princip ispalio hitac u srce Evrope i ubio prestolonasljednika Ferdinanda što je bio neposredan povod Velikom ratu u kome su poginuli milioni ljudi i poslije kojeg je potpuno izmjenjena karta Evrope pa je stvorena i nova zemlja kojoj je pripalo i Sarajevo. Sarajevo grad neobičnih ljudi i neobičnih imena poslije te svjetske kataklizme dobiva za gradonačelnika Aristotela ( Aristotel Petrović 1919 i 1920 ), a polako počinje da biva i dio jednog kraljevstva.
Sarajevo je preživjelo i Drugi svjetski rat boreći se tako što su oni kojima je bilo loše (Muslimani i Hrvati ) pomagali onima kojima je bilo mnogo, mnogo gore (Srbi i Jevreji), a onda je nakon sloma fašizma i kada je ponovo izmjenjena karta Evrope i kada su komunisti osvojili vlast u skoro polovini evropskih zemalja, Sarajevo postalo dio tog svijeta. Sa prvim petoljetkama i sadnjom šuma, gradu sevdaha se vratila pjesma, sa prvim Kosmaj aparatima stigao je eho muzike «mrskog zapada» mladost je zaplesala «Kod Morde», a on, preživjeli logoraš, srećan što ponovo u bašti preko svog klarineta gleda parove kako plešu razdragano je dobacivao «u slučaju sitna kišica sviramo za vas». Odavno nema Morde, odavno nema ni bašte u kojoj su bile te prve igranke, ali stare Sarajlije često će izgovoriti tu rečenicu koju je ponavljao razdragani starac i tako mu odati počast. A onda odmah pri kraju šezdesetih, Sarajlije nalaze svoju trajnu definitivnu ljubav, to su Indeksi. Istina je da su sve do ovog krvavog rata devedesetih Sarajevo zvali jugoslovenski Nešvil, a ruku na srce nije to bilo ni pogrešno. Takvom koncentracijom izvanrednih muzičara teško se mogao pohvaliti i jedan drugi grad. Sarajlije sklone pjesmi i uživanju voljeli su svakog od njih pojedinačno, ali tu je već bilo podjela neko je volio Bijelo dugme a neko Zdravka Čolića. Indekse su voljeli svi. Uzbudljiva priča o Indeksima vezana je za odrastanje mnogobrojnih generacija jer 42 godine oni su suvereno vladali muzičkom scenom, a srca smo im poklonili zauvjek. Dok smo te davne 1967. godine gledali kultni film «Diplomac» i uživali , Indeksi su snimili prvu rok kompoziciju ,na Broadway-u je premijerno prikazan mjuzikl Kosa, a u Boliviji je ubijen Če Gevara. Samo godinu kasnije, vrijeme previranja i sukoba zahvatilo je i nas, studenti su se umiješali u istoriju i željeli da promijene svijet. Masovne studentske demonstracije imale su i svoju refleksiju u Sarajevu, najžešće je bilo na Filozofskom fakultetu .Te godine ubijen je Martin Luter King, trupe Varšavskog pakta su ušle u Čehoslovačku, poginuo je Juri Gagarin, objavljen je «Songs of Leonard Kohen», objavljena je prva rok LP ploča u Jugoslaviji, a Indeksi su zapjevali znakovitu pjesmu «Jutro će promijeniti sve». Jutro naravno nije promijenilo sve ali Niel Armstrong je stigao na Mjesec ne računajući našeg Muju koji je tamo odavno konja potkivao. Mnogo toga bi se još moglo napisati o tim sarajevskim vremenima i o Indeksima. Ipak ne smije se preskočiti da su početkom sedamdesetih nastale dvije njihove po mnogima najvažnije i najbolje kompozicije «Negdje na kraju u zatišju» i «Plima». Kao što su najbolji muzičari svijeta 20 aprila 1992. godine na stadionu Wembly organizirali kocert u sjećanje na Freddie Mercury-ja tako su prošle sedmice i najbolji muzičari bivše Jugoslavije odali počast Indeksima. Sarajlije su plakale i pjevale. Aki Rahimovski je rekao hvala Sarajevu što nam je priuštilo ovo divno veče. Hvala mome Davoru koji mi je omogućio da makar i na trenutak budem pjevač Indeksa. Masimo Savić zahvalio je Sarajlijama što postoje i Bogu što je napravio tako divne vajare nečeg nevidljivog kao što je muzika, zahvalio je što je stvorio Indekse. To veče će ostati u sjećanju svih prisutnih, to je bilo veče kada su majstori za majstore trčali počasni krug.
Upravo sam se vratio sa pauze i razmišljam kako bi bilo lijepo da ovaj tekst podjelim sa mojim kolegama. Nažalost oni govore drugi jezik. Nagorka, razmisli o tekstu na nekoliko jezika. Bilo bi dobro za svijet da pročita tvoju lijepu priču. Kada sam vidio tvoje ime, sjetio sam se Nagorke sa kojom sam se nekada zabavljao. Da li si to ti ili je neka duga Nagorka? Sada kada sam malo bolje razmislio, sjetio sam se tvoga imena još od prije prokletog rata. Ne vjerujem da si ti Nagorka iz Gurmana. Nema veze. Blo je lijepo maštati i sjetiti se Sarajeva iz onih dana.
Nagorki od Pege:
Draga moja djevojčice, dobro došla u čarobnu šumu bloga !
Gledam tvoje lijepo lice ukradeno sa Botičelijevih slika, dok pjevušim ” Nell blu, di pinto di blu..”, plivam i meditiram u bazenu 5 minuta od kuće i polako se budim. Kako je to sve tako brzo prošlo?! Dobro je da si se javila,već sam počeo da se brinem, kao da sam ostao sam na onoj obali gdje jos uvijek čekam Kilu.
Sa nekim neodredjenin osjećanjem krivice i gorkim ukusom tuge i melanholije, otišao sam sa porodicom devedeset treće godine za vrijeme zimskih ferija na Zakopane noseći onu vječnu sliku moje Jahorine u mislima i smjestio se u malo selo Javurke, u dolini ispod planinskog masiva pored uspinjače, ali daleko od turističke gužve, da razbijemo napetost i sivu svakodnevnicu života i odmorimo se od vijesti koje nisu nikakvo dobro donosile.
„Gospodine, vi niste baš najbolji skijaš ovdje, ali ste sigurno najbolji od najtežih” reče mi jedan poljski Cvijan,sa „basterkitonskimpokerfeisom” koji je pomagao jednoj ženi da sidje sa korpe uspinjače, dok sam ja iscrpljen u oblaku pare i u iznajmljenim cipelama, jedan broj manjim , pokušavao da dodjem do daha i da se nekako popenjem u korpu, koja će me ponovo odnijeti na vrh gole, poljske, Jahorine.
Skijali smo i ležali na suncu u tišini ispod nestvarno plavog neba punog neke daleke slutnje i neizvjesnosti, a bili smo daleko od civilizacije kao i od rata, od svakodnevnih ružnih vijesti, ali ipak puni neizvjesnosti i sa dubokim bolom u duši.
Iznenada, kao da se u dolini odnekud začu tiha muzika, koja je jedva dopirala do nas „ Na lijepom plavom Dunavu ”. Ja uskoro shvatih da je to moj posljednji valcer na skijanju.
Život nas je gurnuo u drugom pravcu i natjerao nas da se borimo za svaki dah i svaki pokret, dok smo nosili teško breme stvarnosti na plećima. Čak i to posljednje skijanje na vlažnom snijegu i blještavom suncu tudjeg neba, koje ga je topilo u podne, nosilo je u sebi više tuge nego radosti, koja polako pretoči muziku na …„I have the last waltz with you,..two lonely people togather.” Engelbert Humperdinka, u nekoj dalekoj prošlosti kad smo plesali u „Slozi” ne misleći na budućnost, koja nas je kao stara zlobna vještica lukavo posmatrala iz prikrajka i dobro znala da je to bio moj posljednji valcer s tobom.
Puno pozdrava i jedan topao zagrljaj, u kome ću osjetiti i Kilu u tebi koji mi toliko nedostaje.
Ps.
Često gledam „Ram za sliku moje drage” koju mi je sa mnogo poštovanja i ljubavi donio Srdjan, jedan od sjajnih Kilinih dječaka iz tog filma koga inače nisam poznavao prije i imam osjećaj kao da svi zajedno stojimo oko kamere i razgovaramo onim lijepim jezikom, koji kadkad izgubi po koje slovo ali nikad smisao, šarm i ljepotu, koju je samo on imao i raskošno je poklanjao drugim.
Hajde mala javi se koji put, da ne budem ljut /ovo je samo zbog rime/.
Knjigu očekujem sa najvećim nestrpljenjem i radošću.
Voli te Pego i cijela porodica.
Vlado,
Vjerujem da vecina Dovlovaca prati “Oslobodjenje”, pa je procitala Hamzin komentar.
Uz fakt da se u SEKULARNOJ drzavi podizu krstovi na brdima (Mostar - sto Liske komentarisu: “To je jedan plus za Mostar), crkve na mjestima sa kojeg je Grad unistavan topovima, zvonicima prekomjernih dimenzija ili munara sa dvije (ima i sa tri) serefe - da se pokaze “snaga” vjere, evo nas i u tramvajima.
Veliki Daytonski uspjeh. Borbe pretale a rat se nastavlja. Za sada hladni. A kad ce? - ne zna se….!
Zeko
Hamza Bakšić
Kamo ide tramvaj?
Mirno, polahko - nema potrebe da građani ulaze u tramvaje sa strahom. Odnedavno je dio njih iskićen islamskim moralnim poukama. Oni upozoravaju na dobro ponašanje, tako da svakim danom postajemo sve bolji.
Nešto se događa.
Na ovaj način se, vjerovatno, obilježava odluka reisa Cerića, izrečena kao inicijativa njegovih adlatusa, da krene Titovim stazama revolucije i prihvati da dužnost obavlja „bez ograničenja trajanja mandata“. Ko bolje zna efendiju Cerića, zna da to znači do kijametskog dana.
Ovo je, vjerovatno, prilika za provjeru multietničnosti i multireligioznosti u Sarajevu – preostali tramvaji su možda rezervisani za katolike i pravoslavce, te će se tamo na vidnim mjestima naći izvodi iz Starog i Novog zavjeta, latinicom i ćirilicom. Do tada, kako su rekli Mostarci: Merhamet dijeli pomoć - po dva tespiha na četveročlanu porodicu.
Nije baš sve jasno. Šta ako, recimo, neki agnostik ili ateist uđe u pogrešan tramvaj? Pa nehotice, recimo, postane katolik, a cijela mu je porodica muslimanska, i on pomalo? Ili ako gost iz Makarske uđe u muslimanski tramvaj - kako će poslije u crkvu, a na vrh su mu jezika citati sa islamskim porukama?
Ostaje, stoga, nekoliko formalnih pitanja na koja bi, reda radi, trebalo da odgovore Kanton, Grad i Javno preduzeće Gras.
Prvo – hoće li kantonalni Silajdžić i gospođa gradonačelnica reći da za to nisu znali ili da to ne spada u njihove nadležnosti? Drugo – da li u međunarodnoj prezentaciji Sarajeva i dalje ostaje ona sintagma o četiri bogomolje, ili će simbol biti tramvaji, od kojih su novi rezervisani za muslimane? Treće – da li je Silajdžićev sin bio zbunjen kad je čuo da su tramvaji postali pokretni mejtefi pa je pitao babu može li umjesto u mejtef, okrenuti dvije-tri „trojke“, da savlada gradivo?
Smije li jedan odgovoran babo pustiti dijete samo u tramvaj, bez obzira na pouke koje bi, svakako, trebalo da smire neke muslimanske maloljetnike, a ako su inovjerci, neka čitaju Božje zapovijesti „Ne ubij; ne ukradi…“, kad kršćani dobiju svoje tramvaje?
Reda radi, Javno preduzeće Gras trebalo bi da se izjasni pred organima jedne samoproglašene sekularne države – je li propagandni prostor istovremeno kad Islamskoj zajednici ponuđen i drugim? Ili je bio tender, na koji se samo IZ odazvala, a tender je objavljen u preduzetnom listu Grasa?
Ili je pak u pitanju nešto što s religijom i nema čvršće veze?
Lehve u starim muslimanskim kućama držale su se tamo gdje mogu dobiti pažnju koju zavređuju. Samo turbomuslimani mogu pomisliti da su rečenice iz Kur’ana ili hadisi pogodno štivo za čovjeka koji se gura ne bi li na vrijeme došao do izlaznih vrata ili onog što je gotovo pao jer je vozač naglo zakočio.
Za turbomuslimane je bitna demonstracija moći – evo i ovo možemo. A vi, s multireligijskim Sarajevom, potražite neku zgodnu lokaciju. Sarajevo više ne stanuje ovdje.
Krajnje je vrijeme da se nakon dugo vremena u Sarajevu rodi jedan Orhan Pamuk pa pobrise sve ove smijesne i mracne price i ponovo napise ono sto vec vjekovima stoji napisano.
Samo smo mi to izgleda zaboravili kako da procitamo.