Gojko Berić: Na starim barikadama
Sutra je Dan pobjede nad fašizmom, najznačajniji datum u burnoj istoriji 20. stoljeća. Nastankom hladnog rata velika antifašistička koalicija se raspala na dva ideološki nepomirljiva bloka. Njihov antagonizam je trajao decenijama. Ratno savezništvo je, ipak, simbolično obnovljeno na 60. godišnjicu sloma fašizma, kada se na centralnoj svečanosti u Moskvi okupio impozantan broj svjetskih lidera. Nijedan od šefova država nastalih raspadom Jugoslavije nije bio pozvan. Miloševć je bio u Hagu, Tuđman na Mirogoju, a ni ostali nisu imali čime da se pohvale u slavu tog datuma, pa im tamo nije ni bilo mjesto.
Pobjednici nad Hitlerom nisu zažmirili pred činjenicom da je devedesetih godina Balkanom harao fašistički stampedo, kada su osvetnički uništeni gotovo svi spomenici antifašističke borbe, u čemu su Hrvati bili nedostižni. Na srpsku agresiju odgovorili su otporom koji je u sebi sadržavao jake primjese fašističkog antifašizma. Postkomunističke vlasti nikada nisu prihvatile antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Antifašizam prethodnih generacija služi im samo kao smokvin list na njihovoj kleronacionalističkoj golotinji. Vladajuća nomenklatura u Bosni i Hercegovini nije u tom pogledu nikakav izuzetak. O kleru da se i ne govori.
Istorija je neke stvari okrenula naglavačke, pa su tako najvec’i antifašisti u Evropi postali Nijemci. Na našim prostorima slučaj je mnogo komplikovaniji. Populistički nacionalizam je postao glavni oslonac svih režima od Vardara do Triglava. Pišući istoriju u svojoj verziji, nacionalisti su crnom bojom prefarbali sve što je u njoj imalo neke veze s komunizmom. Fašističkim gavranovima je sve oprošteno, oni su postali oslobodioci, a partizani zločinci. U Srbiji su posebnim zakonom izjednačeni partizani i četnici, i u pravima i u zaslugama. NIN je nedavno objavio bajkoviti feljton o nekakvim velikim pobjedama Draže Mihailovića nad Nijemcima, za koje niko nikada nije čuo. Bitka na Neretvi se ne pominje. Autor feljtona partizane ne naziva njihovim imenom, već komunistima, žaleći što Draža nije u istoriji zauzeo Titovo mjesto. Izdali ga Englezi.
Tuđman je kanio izmiješati kosti partizana, ustaša i jasenovačkih žrtava kako bi ih “pomirio u smrti“. Nije prošlo. Ustašijada je tresla Hrvatsku i nakon Tuđmanove smrti. Bosanskim mladomuslimanima i njihovim pristalicama Handžar-divizija, desetkovana pod Staljingradom, bliža je srcu nego narodni heroji bošnjačke nacionalnosti, samo zato što su ovi bili komunisti.
Prošle su decenije od završetka Drugog svjetskog rata, a stare ideološke barikade još nisu uklonjene. Na jednoj strani su neofašisti, a na drugoj antifašisti; na jednoj Jasenovac i četnički zločini nad Bošnjacima, na drugoj Blajburg, skrivane jame i druga zlodjela osvetnički raspoloženih partizana. Centralna figura u cijeloj toj priči je, dakako, Tito. On je svim narodima bivše Jugoslavije ostavio istorijski imetak - pobjedu nad fašizmom. To što su oni taj kapital prokockali, nije njegova krivica. Za preživjele antifašiste Tito je heroj, a za neofašiste zločinac, tek nešto manji od Hitlera i Staljina?!
Katastrofalna greška bivše komunističke nomenklature je u tome što se nije bavila bliskom prošlošću. Zanemaren je svaki interes da se sve jame prebroje, da se prebroje i fašističke i antifašističke žrtve i da se tačno kaže ko je šta i kada učinio. A kad se zemlja počela raspadati, vidjelo se da svi imaju nekakve istorijske račune koji nisu naplaćeni. Najveću cijenu krvavog namirivanja računa između Srba i Hrvata platila je Bosna i Hercegovina i njen najbrojniji narod. Pouka se podrazumijeva: neko ko se prošlošću ne želi baviti, osuđen je na njeno ponavljanje.
četvrtak, 8. maj 2008 u 22:47
Gojko,i ovoga puta,briljantan Ti je komentar.
Mnogo pozdrava,Bato i Marija Jeftic;
Vankuver.
subota, 10. maj 2008 u 05:14
Gojko, hvala Vam u ime Ljudi i Antifašista koje niste zaboravili u svojim člancima.
Zumreta Kunosić i Nenad Princip
utorak, 13. maj 2008 u 11:18
FAŠIZAM SE ČESTO BRKA SA NACIZMOM
doslovan prevod uvodne rečenice iz
What is Fascism? By Laura Dawn Lewis
Fascism is commonly confused with Nazism. Nazism is a political party platform that embraces a combination of a military dictatorship, socialism and fascism. It is not a government structure. Fascism is a government structure…
Simply stated, a fascist government always has one class of citizens that is considered superior (good) to another (bad) based upon race, creed or origin. It is possible to be both a republic and a fascist state. The preferred class lives in a republic while the oppressed class lives in a fascist state.
Until the Civil Rights act of 1964, many parts of the US were Republic for whites and could be considered fascist for non-Caucasian residents. Fascism promotes legal segregation in housing, national resource allocation and employment. It provides legal justification for persecuting a specific segment of the population and operates behind a two tiered legal system.
Autorica povlači oštru distinkciju između ova dva pokreta smatrajući da je fašizam državotvorna ideologija (preciznije bi bilo antiideologija), dok nacizam – mada sadrži izvjesne primjese fašizma – to nije. Šta više, ističe da su mnogi djelovi historije SAD bili u biti fašistoidni sve do donošenja Akta o ljudskim pravima 1964 g. podrazumijevajući pod tim valjda i Makartijev teror u periodu Ajzenhauerove administracije od 1952 do 1960 g. Međutim, SAD su već početkom 70-ih isforsirale Pinočeov krvavi puč protiv legitimne socijalističke vlade Aljendea (In September, following Salvador Allende’s victory in the Chilean presidential vote, United States President Richard M. Nixon orders the Central Intelligence Agency to do all it can to prevent Allende from being inaugurated) što govori da pomenuti Akt baš i nije poštovan a ne poštuje se ni danas. Isto se odnosi i na oklijevanje Velike Britanije da izruči Pinočea pravosuđu.
Da bi se navedene teze bolje shvatile neophodno je proučiti kako se danas na Zapadu definiraju oba ova pokreta (pojma):
NACIZAM – izvod iz
Slouching Towards Utopia?: The Economic History of the Twentieth Century
-XII. Alternatives to Capitalism and Democracy-
J. Bradford DeLong
University of California at Berkeley and NBER
February 1997
Here we have the core of Nazism:
(i) a very strong dose of German anti-semitism (with a paranoid belief in a conspiracy between Jewish financiers who control the capitalist economy and steal from the Germans, Jewish liberal intellectuals who preach humanism and enfeeble the Germans, and Jewish communists who seek to enslave the Germans;
(ii) a belief in the German nation and the “aryan” German race as an entity with a special, heroic destiny;
(iii) war as the ultimate test of national strength and worth; and
(iv) conquest–with extermination or removal of the resident population–to create more “living space” for the German people and larger fields for the German farmers. Add to this
(a) the “leadership principle”–a hatred of parliamentary institutions, and a belief that a good political order sees an inspired leader giving people vision and commands (rather than see parliamentarians haggle and compromise on behalf of interest groups)—
(b) the use of terror to obtain obedience, and
(c) the desire to make sure that all of society’s organizations serve the national cause,
Ukratko, arijevstvo tj. rasizam, antisemitizam, proširenje životnog prostora istrebljenjem nepoćudnih rasa i nacija, zagovaranje rata sa primjenom brutalnog terora i diktatura vođe umjesto demokracije je galimatijas koji se ne može smatrati ideologijom nego završnom fazom zločudne bolesti kojoj je prvi simptom buđenje nacionalne svijesti da bi preko patriotizma prešla u nacionalizam i završila kobno po okolinu.
FAŠIZAM – izvod iz prve ruke:
In 1932 Mussolini wrote an entry for the Italian Encyclopedia on the definition of fascism.
…Fascism [is] the complete opposite of…Marxian Socialism, the materialist conception of history of human civilization can be explained simply through the conflict of interests among the various social groups and by the change and development in the means and instruments of production…. Fascism, now and always, believes in holiness and in heroism; that is to say, in actions influenced by no economic motive, direct or indirect. And if the economic conception of history be denied, according to which theory men are no more than puppets, carried to and fro by the waves of chance, while the real directing forces are quite out of their control, it follows that the existence of an unchangeable and unchanging class-war is also denied – tthe natural progeny of the economic conception of history. And above all Fascism denies that class-war can be the preponderant force in the transformation of society….
Suština je sadržana u prvom redu:
FAŠIZAM jest jednako ANTIMARKSIZAM – ostalo su fraze koje bi trebalo samo da to potkrijepe i osiguraju finansijsku i političku podršku velikih italijanskih zemljoposjednika i industrijalaca što je autora tj. Musolinija ubrzo dovelo u priliku da preuzme vlast i zavede diktaturu. Slična sudbina zadesila je Portugal a uz mnogo više žrtava i Španiju kojoj su u pomoć pritekli samo dobrovoljci iz lijevo orijentiranih partija.
Nije sporno da se ogromna većina zapadnih političara i političkih komentatora pridržava retorike po kojoj se isključivo NACIZAM apostrofira u pežorativnom smislu.
Umjesno bi bilo zapitati se kako je kod nas došlo do takve terminološke pometnje? Čini mi se da se tu radi o spletu historijskih okolnosti:
Nacistička Njemačka i do tada samo fašistička Italija su 1941 g. zajednički objavile rat prvo Jugoslaviji a odmah potom i SSSR-u. Međutim pobude i prioriteti su se razlikovali jer je Hitleru prevashodno bilo boriti se za proširenje životnog prostora a protiv urote Jevreja koji su uzgred bili još i komunisti.
Staljin je sa ciljem da i ideološki motivira svoje multinacionalne podanike oba agresora proglasio FAŠISTIMA. Ujedno je tada još poslušnom Titu naložio da digne ustanak pod identičnom parolom SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU. Tako su pripadnici NOP-a postali ANTIFAŠISTI a njihovi protivnici bez obzira na ideološku i nacionalnu pripadnost FAŠISTI pa se zato uspostavljaju Antifašistička Vijeća Narodnog Oslobođenja … čak i AFŽ, zanemarujući pri tom što je pod upravom Nijemaca i raznoraznih kvislinga, dakle NACISTA, bila velika većina teritorije gdje se počinju stvarati konclogori i puniti jame čega gotovo da nije ni bilo u priobalnim područjima kojima je do kraja 1943 g. vladala fašistička Italija a koja je dugo odolijevala pritisku nacističke Njemačke da se ubrza Konačno rješenje Jevrejskog pitanja.
Pažljivo sam pročitao Atlantsku Povelju, prepisku Ruzvelt – Čerčil, De Golove memoare i biografiju Harija Hopkinsa gdje je u prvom planu likvidacija NACIZMA a fašizam se u negativnom smislu nigdje ne pominje jer je smatran manjim zlom a možda i zato što su bili svjesni fašisoidnosti vlastite politike koja je manje-više otvoreno i ranije i tada podržavala Čang Kaj Šeka, Franka i Salazara.
Međutim, godinama nakon rata samo je Staljinova
“istina” putem medija i školskih programa uporno usađivana u naše glave što i ne čudi s obzirom na ideološko opredjeljenje vladajuće garniture.
Ja sam se krajem 80-ih počeo pitati ne bi li bilo oportunije da je s time raskinuto još 1948 g. proglašavajući NACIZAM većim zlom i tako stekao uvjerenje da protagonistima svih ovih zbivanja konačno treba pridodati atribute koje zaslužuju:
- smatrati Hitlera, četnike, ustaše i pripadnike Handžar divizije fašistima je čisti eufemizam;
- Musolini je bio fašist koji je zbog pohlepe za vlašću krajem 1943 g. “uznapredovao” u nacista;
- Salazar, Ajzenhauer i Makarti su bili i ostali samo fašisti tj. antikomunisti kao i Čang Kaj Šek, Franko i Pinoče koji su se, istina, služili nacističkim metodama likvidacije političkih protivnika ali nisu istrebljivali druge nacije;
- sve ono što je ovdje tako jezgrovito opisao Gojko Berić bilo bi, dakle, primjerenije nazivati povampirenjem NACIZAMA. Napis bi se, bar meni, mnogo više svidio da je svih 18 puta umjesto FAŠIZAM napisano NACIZAM. Uostalom njegove kolege iz Hrvatske su unisono slavile “9. svibnja po uzoru na Europsku Uniju kao Dan Europe”. Izgleda da su stajalište kako je moguće da država bude i republika i fašistička (It is possible to be both a republic and a fascist state, Laura Dawn Lewis) usvojile članice Evropske Unije koje će uskoro i našoj javnosti postaviti ono Ciceronovo pitanje:
“Dokle još kaniš, o BiH, izrabljivati strpljivost našu” ovom (ne samo) terminološkom zabludom?
Prepuštam političarima i novinarima-komentatorima da na to odgovore budući da s retorikom koja u nas danas prevladava BiH nema pristupa u Evropu.