Prvi čampraz.
Bilo je to u zimu neke predolimpijske godine (kalendar mi ne radi). Bob staza je trebala biti puštena u probnu funkciju sa svim sistemima (CCTV, mjerenje, semafor). Do tada se niko nije spustio stazom. Bar se tako mislilo. Uvijek nadmeni Švicarci iz Swiss Timinga doveli su jedan bob četverac sa posadom da prvi skinu kajmak i da malo reklamiraju sebe i svoju ulogu u sarajevskim igrama. Precizni kao u priči pomno su uštimali sve uredjaje kao i kontrolne monitore kamera rasporedjenih po stazi. Vršile su se poslednje probe. U jednom momentu proradili su uredjaji za medjuvrijeme i ugledali smo neka 2 NLO koji su prohujali ispod kamera i završili u cilju uz prašnjavo kočenje kao na TV. Istrčao sam napolje i ugledao dvojicu klinaca, vjerovatno sa Boguševca, kako iskaču iz korita staze sa ligurama na ledjima. “Samire ajmo jos dnomje dok mane varaču” izusti jedan kojem su “svijeće” visile iz nosa zbog nagle promjene visine i naravno brzopotezni rukav i šlus. Nestali su u šumi. Niko se nije snašao i skužio odakle startaju iako je start zbog probe bio okupiran. Medjutim, postoji i start 2 za sankanje koji su klinci prostudirali do u detalje i talaknuli se još jednom i nestali u šumi prema Boguševcu. Švicarci su zurili otvorenih usta u scenu. Poslije toga, nadmenost je nestala i zavladalo je neko poštovanje izmedju civilizacija.
Kasnije smo saznali da su radnici na održavanju koristili komade cerade da se talaknu na ručak.

Dobar Ti je Pavle naslov, Ponovo čampraz, jer je ovo čudno takmičenje održano i prošle godine. Ako ništa, ono, dobro je da skrene pažnju na činjenicu da je negdje tu u gradskoj blizini, postojao olimpijski sportski objekat.

Prof. Zeka i ja smo radili sportski dio elaborata zadnje neuspjele kandidature Sarajeva za domaćina ZOI 2010.godine (dobio ih zasluženo, Vankuver), i tako smo, čini mi se, zadnji put ozbiljnije skrenuli pažnju na ostatke tog skupocjenog objekta..

Da bismo ostvarili uvid u njeno stanje, mi smo se već u ljeto 2002. popeli koritom staze od cilja do starta, u pratnji milicije. Sve je mirisalo na veliku avanturu jer je to bilo vrijeme još neodstranjenih nagaznih mina u tom području.

Uprkos svemu, održali smo i konferenciju za štampu na otvorenom, u neposrednoj blizini staze.

Od Medjunarodne sankaške i bob Federacije (FIBT) smo, na naš zahtjev, dobili i stručnjaka koji je imao zadatak da, izmedju ostalog, utvrdi i cijenu radova na njenom osposobljavanju u slučaju da Sarajevo pobijedi.

Stručnjak FIBT je tom prilikom iskazao veliko zadovoljstvo stazom, u smislu njenih sportskih perfomansi. Rekao je da bi ona i danas sportistima bila veoma interesantna u konkurenciji staza izgradjenih posljednjih dvadeset godina.

Na naš upit o podesnosti sadašnje lokacije na Trebeviću (jer se u Sarajevu tih godina rodila ideja da se staza ponovo izgradi na Igmanu), kategorično je odgovorio da je lokacija podesna u svakom pogledu, a posebno radi blizine grada i mikro klime.

Nije ga obeshrabrilo ni stanje korita staze, koje je jedino i preživilo ratne godine. U svom izvjestaju je naveo da, iako je tehnologija zaledjivanja staza promijenjena, postoje uslovi da se ova ponovo osposobi, tako sto bi joj se u “korito” ugradila mreža instalacije za zaledjivanje, koja bi kasnije bila prekrivena tankim slojem betona.

U obnavljanje staze i pratećih objekata je tada bilo potrebno uloziti 11.090.000 $ USA.

Pozdravljam puno Žiku Bobara.

Vlatko Slokar

Hvala obojici kolega na komentarima – prvom sto je sa malo rijeci tako dojmljivo podsjetio na sarajevski duh iz mahale (ali ne mahalski!!), a drugom sto mi je dao potvrdu da je ono sto je svojevremeno projektovao kolega Bucar tako dobro i nakon toliko godina. Rado se sjecam i nasih poslijeratnih susreta u njegovom novom domu u Rijeci (za one koji mozda ne znaju, tamo je napravio vrlo solidnu karijeru, uz doktorat predavao je na Univerzitetu i pisao strucne knjige) i pri posjetama Sarajevu.Steta, prerano je otisao.

Ja sam Gorazdova kćerka Maja.
Ovom prilikom samo želim da se zahvalim našem bivšem komšiji i novinaru Pavlu Pavloviću što je napisao članak u kome se sjetio moga tate. Takodje se zahvaljujem svim njegovim kolegama i prijateljima koji su poslali ovako lijepe komentare o njemu i njegovom djelu.

Ja sam bio jedan od mnogobrojnih izvodjaca radova na bob-stazi u periodu od 82-84 god.
Sada zivim u Kanadi i listajuci ove stranice prisjecam se svih onih lijepih momenata u vrijeme olimpijade. Sa posebnim ponosom ovdje pricam o nasoj lijepoj bob-stazi i trudim se da nadjem neke slike iz tog vremena ali nazalost neuspjesno. Ako neko tamo daleko ima nesto slika sa bob-staze molim vas da mi posaljete, mnogo bih zelio da ih pokazem ovdije u Kanadi. Hvala
Jos se dobro sjecam prvog i jedinog susreta sa prof. Bucarom vezano oko nekih detalja vezano za bravarske i aluminijske radove.