Pego: Moji beogradski dani
Voz je stao na mostu čekajuci signal i mene je zapljusnula nevidjena panorama širokog grada pod ravnim nebom na dvije ogromne rijeke koje su padale u zagrljaj. Sve se u tom trenutku sublimiralo u jedan budući ožiljak koji mi je ostao u duši.
Uspomene iz Lošinja su nestale kao balon od sapunice kad sam stao u Balkanskoj ulici pred brojem 38 i otkrio da je to piljarska radnja u kojoj je radila moja vitka, lijepa nimfa sa kojom sam plesao posljednje večeri na moru obećavajući da ćemo tako plesati i na Kalemegdanskoj tvdjavi. Meni to otkriće nije smetalo, ali njoj jeste.
Dani, a posebno noći sa Bobom Sekerezom i hladnom košavom koja nam je napravila promaju u duši bili su košmar, lijepog i oporog, što se stalno smjenjivalo. Tića Petrović u auli Radio Beograda sa nezaboravnom „Mojom smiješnom Valentinom”, a mi važni gosti i u prvim redovima sa njegovim legendarnim ujakom, nedostižnim Apolonom, Duškom Gligorijevićem, koji je je bio Bobin idol, kao i ljubimac Radija i šire beogradske publike, kod koga smo i stanovali u Sarajevskoj ulici 45 ?.
Odlazak spavaćim kolima u Beograd, u kojima srećem Zdravka Mrvića, već osvjedočenog novog, uspješnog gradjanina te varoši, sarajevskog porijekla, i iznosim mu planove o nastavku studija u tom gradu, nije mi donio ništa novo i taj pokušaj odlaska se sveo samo na nekoliko žurki i posjeta poznanicima, galerijama i koncertima, pa sam se neobavljenog posla vratio u svoj grad.
Sudbonosni povratak sa jednog službenog puta iz Ljubljane koji se završio, umjesto u Sarajevu, u spavaćim kolima sa košarkašima Bošom Tanjevićem i Zoranom Marojevićem, u Beoradu, gdje sam, zahvaljujući tom dolasku, kasnije položio svoj mladjahni život na oltar srećnog braka, je bio presudan zaokret u mom dotadašnjem životu. Uslijedio je nevidjeni maskenbal te iste nove godine, samo par nedelja poslije, a onda sam počeo da otkrivam čari ovoga grada, polako skidajući svoju i ostale maske koje su obilježile taj prvi susret.
Zaruke koje s prošle dramatično uvele su me u mirne vode hedonizma bez potrebe da se odlučim na ishitrene korake vjenčanja pa sam polako otkrivao predivnu osobu u mojoj ženi i raznolikosti društva i grada u kojem sam se iznenada našao. Moji stari sarajevski prijatelji, Bato Stojkov, Maršal, kao i novi, učinili su da sve izleda magično široko i privlačno, kao što je bio i prvi utisak o gradu kad je voz stao pred signalom na mostu, a sve bilo daleko od onoga: „Volim te, bre, do posljednjeg dinara” što se često u šali spominjalo. Velika količina Blumovih dnevnica učinila me Krezom i ja sam to sa zadovoljstvom trošio u Skadarliji, mojoj novoj Baščaršiji, Zemunu, prekrasnoj riječnoj luci, dubokih emocija granične prošlosti, nekadašnjih neprikosnovenih svijetova, Terazijama, Kalemegdanu i svim ostalim skrovitim kafanicama pored bučnih pijaca koje noću postaju tihe hajdučke špilje pune uroka i zavjera.
Poslije mnogih poslovnih uspjeha mladog aritekte koji je išao slavno zacrtanim putevima Ante Džebe, Zlatka Ugljena, Štrausa, kupeći njihove mrvice slave koje su ležale neprimjećene pored puta, obilazio sam značajna mjesta u svijetu, a na pijaci grada zauzimao vidjeno mjesto u raznolikom društvu manekena, pisaca, slikara i ostalih činilaca gradskog lika.
Tada je Beograd sijao svojom otvorenošću grada koji zavodi svakog ko je iole u sebi imao zrno širine i ljudskosti.
Sve me to privuklo uz moju izabranicu sa Jahorinskih snjegova koji hrskaju na srebrenoj mjesečini našeg sudbinskog puta, prelijepu djevojku sa kojom sam špartao Knezom i svim ostalim izlizanim stazama grada u sjenci dramatične istorije buntovnika koji se nikad nisu odrekli slobode.
Naprečac me je zaveo i jedan odlazak s njom u bioskop Balkan gdje smo gledali Georga Peeparda u nekoj avanturističkoj komediji, kada sam ja, umjesto u platno, gledao čarobni profil moje ljepotice, koja se iznenada sagnula, izvadila iz tašnice naočale za koje tada nisam ni znao, a onda u trenu postala najljepša baka u mojoj dalekoj budućnosti što me beskrajno privuklo tom krhkom, odvažnom i duhom obdarnom biću koje je svojim šarmom i svojom skromnošću razbijalo sve nagomilane branike moje razmažene švalerske duše, ostavljajući me samog i ogoljelog da donesem najvažniju odluku života i ja tada rekoh poluglasno u tihoj sali filmom začaranih gledalaca ono famozno „Da” pred Georgom Peepardom koji to nije ni primijetio, i pred nekolicinom gledalaca koji me zapanjeno pogledaše.
Vjenčanje je bilo u velikoj sali doma JNA, sa bezbroj meni nepoznatih ljudi koji su me tapšali po ramenu dok je moj pogled uhvaćenog Jugurte koga pronose u kavezu kroz Rim, lutao po okolnim brdima tražeći moju Jahorinu, moju zavjereničku sudbinu.
Karneval novog života je počeo sa novim kostimima u koje sam ulazio bez problema i sve uloge kao da sam već znao napamet.
Sve je bilo novo, kao i posao, zgrada Energoinveta koju je projektovao Mikica Mitrović, doajen i vrhunski arhitekta, a ja sam sa mojim dragim učiteljom Tomom Djordjevićem, gospodinom, aritektom, koji me je naučio više od bilo koga, radio enterijere koje sam radio tu i u Yu trgovinskoj komori. Posao mi je donio zadovoljstvo, putovanja, nova prijateljstva i novac toliko potreban u životu.
Moja žena je, u konspiraciji sa mesarom koji je odmah zapazio da je u zamci kada je bez iole znanja o kuhanju, kupovala meso pa joj je uz to davao i tačna uputstva kako da ga i spremi. Stanovali smo u iznajmljenoj garsonjeri iznad „Lotos” bara, a sadržaj frižidera su bolje poznavali svi naši mnogobrojni prijatelji bolje nego mi sami.
Dane smo provodili na Savi i Dunavu, sunčajući se na tvrdoj palubi „Vampira” dok je njegov vlasnik, tada tek samo mladi književnik u usponu, pisao članke u „Ani” a mi često čitali i svoje monologe i naslove koje smo mu prenijeli iz sarajevkog prvog kafića, koji je uz Miljacku, preko puta Radiceve2, otvorio bokser gentleman Bane Toskic, a uljepšao ga Damir Lisac svojim djokejskim humorom kada je bez mikrofona, plešući uzvikivao na podijumu medju plesačima :”Evribody na livadi” što se odmah kao naslov pojavilo u slijedećem broju „Ane”.
Tad mi je sve išlo na ruku, čak mi je i „Željo” pomogao da izadjem iz anonimnosti (da ne kažem iz dupeta) jer su na moje oči na stadionu „Partizana”, Osim, Smajlović i drugovi održali planetarni koncert daleko bolji od „Roling stounsa” koji se zvao „Četiri komada za šampione”, pa sam uz Dragana Stojnića, Indekse i ostale vedete, rame uz rame išao na sletovima taštine, ponosan ispred beogradske publike.
Čak sam nakon jednog „Beogradskog proleća” kad smo moja žena i ja sjedili kod „Milenčeta” u „K.P.Z” (Klub prosvjetne zajednice), u društvu sa Acom Joksimovićem i njegovim manekenkama, nepažljivo prokomentarisao da sam pobjednika tog festivala učio da pjeva Elvisove i Pat Bunove stvari na Vodicama u Gradcu na moru, gdje sam malo pjevao, što je izazvalo ono osjećanje da se hvalim bez razloga. Ali Svevišnji (koji zna često da bude i duhovit) je ovorio vrata kroz koja je ušao pobjednik Bobo Stefanović koji se našao u centru pažnje kluba i pred našim društvom, pa se obratio Aci i Tamari Bakić, našoj najboljoj manekenki u istoriji Yu mode i upitao ih, nakom čestitki koje je primio „Sve mi je jasno, ali otkud vi ovdje sa Pegom, mojim pjevačkim idolom, čovjekom koji me je učio da pjevam na igrankama na moru”. O.k. bilo pa prošlo, sad se samo spominje i javlja u mom sjećanju.
Bermudski trougao koji smo savlađivali našim otrovno žutim „Renolinom” je bio pun mirišljavih raznobojnih uspomena izmedju Beograda, Zagreba, Splita, Hvara i Sarajeva, a ostalo smo savlađivali avionom, rasipnički gomilajući uspomene koje sada po koji put potpalimo u kaminu svog sjećanja. Sve dok nismo ušli u ozbiljnu struju života koja nas je provozala po virovima i hridinama koje su se ispriječile na rijeci naših lutanja.
Pego 22.05.08
otvoreno: 707 puta
subota, 24. maj 2008 u 00:02
Gospodine Pego, predivno ste ovo napisali, a s posebnom milinom sam čitala dio vezan za vašu (tada) buduću suprugu. Ah, ljubav, ljubav…
Kako i ja pamtim neka zbivanja i ‘face’ iz tog vremena, čini mi se da vam se potkrala greška. Da li je ‘književnik u usponu’ pisao za Anu ili je pisao za Bazar ‘Beleške jedne Ane’?
subota, 24. maj 2008 u 06:43
Lijepo je odgovoriti na „lepa” pitanja.
Pogotovo kada se ona odnose na lijep period života u kojem se kriju lijepi odgovori. Naravno da ste draga moja Slavice u pravu. Ovo se odnosi na Momu Kapora i njegovu slavnu Anu, koju je pisao u Bazaru, svakog petka ili subote, a redovi šiparica su stajali ispred kioska i čekali da se Bazar pojavi i donese im priče o njima samima.
Znam tačno kako su nastajale te priče a što one tada sigurno nisu ni znale. Nihov princ, melanholični, ljepuškasti zatvorenik dvorca Privredne komore u zlatnom kavezu sumorne zgrade u Knez Mihajlovoj 10, na četvrtom spratu, je tada sjedio u maloj kancelariji pišući brošure za Yugoslavia public gdje je bio zaposlen kao svi smrtnici ovoga grada.
Ja bih i njemu i Miši Mihajloviću-Čamcu, sa kojim je sjedio u istoj ćeliji, našem zajedničkom drugaru sa Save, koji je prvi plovio i prvi krenuo u svijet prije Mome, mahnuo u prolazu kada sam se peo na sedmi sprat u direktorsko carstvo u koje sam dolazio povremeno, da se kao sretnik prihvatim nekog egzotičnog posla, budući da sam bio jedan od rijetkih arhitekata, /kao što su i Ante Džeba i Zlatko Ugljen /, koji su bili pozvani kao arhitekti iż BiH da urade projekte, koji me je vodio u egzotične krajeve gdje je trebalo da se održi neka sajamska manifestacija u svijetu, a gdje je tadašnja naša zemlja imala vidjen ugled, poštovanje i neograničen politički kredit, zahvaljujući „nesposobnom” Titu i njegovoj politici koju je tada vodio.
Momu sam poznavao još iż Sarajeva i nije bilo teško da se to poznanstvo nastavi, pogotovo na Savi gdje su on sa svojim „Vampirom” i Miša sa svojim elegantnim čamcem po kome je i dobio nadimak, suvereno vladali. Miša je kao i ja putovao kao delegat po svijetu u to vrijeme, a Moma je bio vezan za svoj kancelarijski sto sa kuglom oko noge, svoje „Ane iż Bazara”, koju je nadahnuto pisao kompenzirajući sve ono što je propustio, dok je Miša putovao. I tako je nastala Ana kao bijeg iż sumornog kancelarijskog života tadašnjeg Monte Krista, čija se sudbina velikog pisca i velikog svijetskog putnika još nije ni nazirala.
Mirjana i ja smo provodili prekrasne dane na Savi koja nas je neodoljivo privlačila pa smo čak našli i neku trošnu, drvenu kućicu u nekom kampu u blizini Ade, koju smo htjeli iznajmiti kao svoj prvi stan kad smo se vjenčali, jer nas je ideja o životu na rijeci neodoljivo privlačila kao i želja da se čamcem vozimo na posao.
Seanse na gornjoj palubi “Vampira” su zaista bile šećerlema. Bila je to putujuća kolijevka divnih priča koje su se ljuljale u mirnim uvalama dok smo se bezbrižno izležavali na suncu, a koje će ući u neke buduće poznate Momine romane i neke sjetne i nevješto sročene, moje priče, a odatle nakon mnogo vremena, uploviti u moju jedinu književnu luku, moje skromno utočište Dovla neta, u kome ima i takvih čitalaca, kao što ste Vi za koje mi je milina pisati.
Pozdrav Pego
Ps
Lijepo je zaista „lepo”, osim što nije, kad se upotrebi u naslovu jednog filma, koji me uvijek zaboli, kad ga čujem mada ga zbog toga i nisam gledao. Nadam se da znate o kom filmu je „reč”.
subota, 24. maj 2008 u 08:31
Dan kao i svaki drugi
Dan kao i svaki drugi. Za Vas. Ali ne i za mene. Zato su me moje misli prenule iż sna i rano probudile pa sam sjeo da napisem priču.
Olovno nebo je pritisnulo moje razdragano srce, koje je ovaj put dobilo i svoju prvu jutarnju bitku. Ništa me ne može zadržati da napravim nadahnutu priču.
Čak me je jedno „lepo” pitanje jedne Slavice sa bloga samo lijepo, uvelo u ovu priču. Pisao sam o Adi, kada je bila mlada, nevina i bez one razularene gomile kupača, koji je danas preplave i na kraju dana je usisaju i odnesu svu vodu na svojim preplanulim, od ulja za sunčanje, umazanim tjelima. Ostave ogromne količine otpadaka, preko kojih inače naručujete piće i iće na fensi šankovima, a sve to konzumirate u fensi ligeštulu i slušate fensi muziku, ako uspije da se od silnog žagora i buke probije do vaših ušiju, dok vam nad glavom prolaze bučni kupači i nepažljivi biciklisti obilazeći pobjedničkim krugovima taštine i prkosa ovo jezero pored Save, iż koga se ponosno, kao na Ženevskom jezeru, uzdiže ogromni vodoskok. Lažna iluzija ostaje kao umišljena zamjena za uvijek izgubljeno, prekrasno i nezaboravno Jadransko more, kao mnogo čega što smo svi zajedno nepovratno izgubili.
A tu gdje me moje misli vode je bilo isto ali ipak nekad sasvim drugačije.
Ada je vidjena sa Mominog „Vampira” i iż Pedjine sojenice na drvetu, iż Boletovog čamca, koji je prevozio rijetke posjetioce izmedju neobuzdane i razbarušene, Ade Ciganlije i divlje i tajnovite Ade Medjice, izgledala je kao raj usamljenih i rijetkih kupača, zaljubljenih leptira koji su se nježno držali za ruke i šetali sjenovitim obalama jedva primjećeni, dok su letili po zelenoj šumi koja je zaklanjala skromne kuće i prve nagovještaje grada koji se širi.
Drugacija, mlada, tiha i nevina bila je tada Ada, bio je Beograd, Sarajevo, Jahorina, Hvar i sve ono što nas je okruživalo a takva bila je i moja Mirjana, moja sudjenica, koja je prihvatila moju pruženu ruku i krenula samnom na opasni karusel života.
Sve se promjenilo, ali ona je ostala ista. Blaga, mirna, kako joj ime kaže, uvijek spremna na žrtvu i na dobru riječ koja okrepljuje kao gutljaj hladne vode u vrelini nepoštednih životnih suša, bolesti i tihog očaja kome smo pokadkad izloženi ili kad se penjemo nekim nemogućim usponima na vrh planine uspjeha ili bar do brda lažnog spasa.
Sve prolazi i sve se mijenja. Samo ona ostaje ista, lijepa, mlada i zaljubljena u svoje unuke, u svoju djecu, u prvi proljećni jorgovan, u magnoliju koja prva procvjeta u Wilanowskom parku,…da, zaboravih, možda i u mene, koji očito zaboravljam, sijedim, nevješto odoljevam starosti i sjetno gledam na taj naš predjeni put, pa trazim, trazim… neki preostali, možda još cvijećem prekriven proplanak ili bar cvjećaru da kupim, kao Prever, cvijeće za Tebe, ljubavi moja, na dan koji je za sve isti kao svi drugi, ali ne i za nas.
Sretan ti rodjendan, život s tobom je samo jedan lijepi san.
Čekam Te sa pričom u ruci umjesto buketa cvijeća, dok se ne probudiš.
Pego s ljubavlju
subota, 24. maj 2008 u 23:19
Literatura, brate, nema šta. Piši, druže Pego, piši, lijepo te je čitati…
nedelja, 25. maj 2008 u 06:36
Mili Pavlović je napisao:
PEGASUS HOMO UNIVESALE ANTE PORTAS
Moje privatne ovacije srceparajućem Homo Univerzaletu Pegasusu,
Sujeta ti je, stariša moj dobri, samo jedan od minornih proizvoda sljedećeg :
Primarna ti je tu i tamo erogena zona, Ogledalo, a , zatim slijedi ovaj rad:
Sve znaš, ponešto umiješ, a tvoji bivši pretpostavljeni nisu nikada ništa
umjeli, ali su svakako više znali OD TEBE, jer su Te doveli tu da I TI
KONAČNO ponešto i umiješ.
A onda, konzekventno, što bi akademski kazali, slijedi ona nedavna tvoja,
strogo hohštaplerska poruka- čovječe ne ljuti se, sa jasnom žaokom i
osobnim tvojim idolopoklonstvom hadžiji ondašnje žute štampe, dingospou
The Džavidu,
TI SI MILI STOPOSTO NEKA ČVAKA I ODJEBAUSS. BRAVISSIMO Pegabauss, pozdrav
Milimausss. Baš si mi sladak…
nedelja, 25. maj 2008 u 13:14
Ovdje nije ispoštovan limit od dozvoljenih 1,5 promila alkohola! Bez obzira što se radi o poznatim i priznatim imenima, puhanje balona bi trebala biti praksa za sve, bez izuzetka. Tada bismo bili pošteđeni ovakvih ispada! Zbog ovakvih
prestupa se u saobraćaju oduzimaju vozačke na 3 mjeseca!
nedelja, 25. maj 2008 u 18:58
Gospodine Pego, ja sam nazalost, odgledala taj ‘lepi’ film, ali mi je od njega ostao takav ukus gorcine da vec godinama odbijam da pogledam bilo koji film sa onih prostora koji obradjuje ratnu tematiku.
Sjetila sam se jednog dogadjaja vezanog za slatkog i mladjanog Bobu Stefanovica.
Stigla je ‘Pesma leta’ na Ilidzu - putujuci festival zabavne muzike i obozavatelji su se okupili ispred restorana Kristal da sacekaju svoje ljubimce koji su doputovali autobusom.
Ne sjecam se tacno godine, mislim da je bilo sredinom sezdesetih jer sam tada imala 14-15 godina.
Kad je Boba izasao iz autobusa, prisla sam da ga poljubim i spontano uzela za jednu rucku njegove putne torbe da mu pomognem nositi do hotela Srbija gdje su tada odsjeli.
Kako sam samo vazno izgledala (sjetih se sad Dijakove Selme; ‘jer ja i taj kofer volim’).
Kad smo stigli pred Srbiju, Boba je mene poljubio i zahvalio se na pomoci.
Negdje ‘97-’98, odem kod nekih ljudi u Beograd da im nesto odnesem i zadrzim se skoro do 11 sati navece. Kad sam krenula liftom, pritisnem pogresno dugme i tako se nadjem ispred podruma u zgradi. Ja izlazim iz lifta, a Boba iz podruma.
On, iznenadjen nepoznatom osobom koja izlazi iz lifta u to doba noci - i to u podrum, a ja iznenadjena ugledavsi i prepoznavsi svog ljubimca iz rane mladosti. Na trenutak mi je proletjela Ilidza kroz glavu, ali sam uspjela izgovoriti samo ‘dobro vece, pogresno sam pritisla dugme u liftu’ i izadjoh iz zgrade.
Ko zna, mozda bi se i sjetio…
ponedeljak, 26. maj 2008 u 06:11
cole ,od sada samo Ti odredjujes limit …