Pego: Pam and Pete (Pem i Pit)
Ja sam od one vrste Srba koji je, sjećajući se svog plemenitog uzora – njemačkog vojnika, koji je istupio po cijenu sopstvenog života iz streljačkog voda pred kragujevačkim djacima predvodjenim svojim profesorom, istupio iz takvog istog stroja u Srebrenici.
Zato sam bio kažnjen i osumnjičen, i ja i moj Volvo sa Sa registracijom, kad god bih se našao u blizini Yu kluba, koji sam, by the way, ja projektovao i izveo u Varšavi, ali koji je za vrijeme rata, birao svoje društvo.
Zato su mi Amerikanci širom otvorili vrata svog kluba u kome sam dočekao kraj rata sa pjesmom „Gdje su otišli svi ti mladići i te mlade djevojke,…long time ago” koja je bila posvećena samo meni i mojoj porodici, koja je horski, sa knedlom u grlu, disonantno pjevala i plakala zajedno sa svima koji su se našli u tom momentu u klubu, dok je Pit pjevao svojim sonornim zavodničkim glasom dobro znajući šta se dešava u našim dušama.
Pita sam mrzio samo onoliko, koliko mi je bilo potrebno da se s njim sretnem i upoznam, od momenta kad mi ga je Mirjana opisala sa “…Mark Špic u najboljim danima, koji pjeva bolje od tebe”, do trenutka kada mi je ležerno pružio ruku u klubu gdje je i počelo naše prijateljstvo.
Pam i Pete su bili iz „Georgije,…on my mind” koju je Pete pjevao za nijansu bolje od Ray Charlesa, a Pam ga je pratila i u pjesmi i kroz život zadnjih 40 sretnih godina, sa šestero predivne djece, što umjetnika, što pilota i što ostalih profesija po Americi i svijetu. Nije bilo praznika koje nismo proslavljali zajedno od Thanksgiving Day… do Svetog Jovana, a žurke koje smo pravili bez povoda sa mnoštvom mladih šarmantnih stručnjaka i njihovih porodica iz cijelog svijeta koji su došli u Poljsku da joj olakšaju da stane na svoje noge poslije teških vremena, nezaboravne, bučne i vesele, bile su kao ventil i protuteža melanholiji i brizi koju je donosio rat i sumorne vijesti koje su stizale iz Yuge .
Pete, agronom po profesiji je bio lijep, prosijed, ležeran i beskrajno duhovit i šarmantan, prepun priča i duhovitih viceva o golfu u kome je i sada šampion i svemu i svačemu što je redovno zalijevao crnim vinom ne razdvajajući se od čaše, koja mu je uvijek bila, zajedno sa cigarom, na dohvatu ruke. Vrhunac je bila proslava njegovog 50tog rodjendana u preskupom fansi restoranu „Bellvedere” u parku Lazenkowskom, gdje je kao ulaznica bila slika novčanice od pedeset zlota. Tada je njegov savršeni show pred stotinjak zvanica dostigao vrhunac umjetničke zavodljivosti.
A Pam, šta da kažem za Pam. Bila je njegova sušta suprotnost. Mormonka iz ubjedjenja koja ne konzumira kap alkohola, ne pije kafu i poštuje sva ljudska ubjedjenja. Odmjerena, skromna, lijepa i tiha, zbog koje sam morao da iz mog stana iznesem stolove i stolice na stepenišni hodnik i terase da bi ljudi koji mi dodju na žurku, mogli da puše jer je u stanu, u njenom prisustvu, to bilo apsolutno nemoguće. Čak sam jedno vrijeme bio meta dva mladića, Amera, u besprekornim crnim odijelima, dva mormonska sveštenika-pripravnika, koji su nas obilazili i sa kojima sam ja popravljao svoj engleski jezik sve dok mi nisu predložili, nakon skoro pročitane mormonske biblije, da organizuju moje krštenje, što sam ja odbio i razočarao ih i rekao im da sam već odavno kršten.
Tada smo odlazili kod Natala, direktora Fordove fabrike pored Varšave, i odlazili preko Visle u njegovu predivnu iznajmljenu vilu sa ogromnim bazenom u prizemlju, gdje su se nedeljom u njegovom velikom rajskom vrtu sastajali razni ljudi, skupljeni kao iz Nojeve barke, svih mogućih boja kože, jezika i dijalekata, kojima su govorili. Sve sami Mormoni. Natal i njegova mnogobrojna porodica su kasnije otišli poslom u Kinu, pa mogu misliti šta se tek tamo dogadjalo.
U Marriottu smo kao članovi kluba „Optimista” kojih u svijetu ima preko dvadeset miliona duša, četvrtkom isli na „branch” sa raznim zgodnim predavanjima, koja su ljudima vraćala samopouzdanje i vjeru u sebe.
A onda smo se rastali jer se misija Pam i Peta Shumwaya, završila pa su se vratili u Ameriku, a ostalo je snažno prijateljstvo i divna sjećanja na njega i na porodicu za čije prezime Pete u jednom od svojih viceva kaže da je nastalo kad su njegovog daljnjeg pretka, možda pradjeda, našli pijanog pored puta i pitali ga kako se zove, a on mislio da ga pitaju:” Where is your home” gdje mu je kuća, pa rekao nerazumljivo i mumlajući „Some way”.
Ovome mogu da dodam samo današnju poruku koja mi je stigla mailom, a koja će i objasniti zašto sam Ti moj nezamjenjivi uredniče napisao ovu kratku pričicu:
From: peshumway@wctel.net
To: miramaj@hotmail.com
Subject: Re: hello from Warsaw!
Date: Mon, 26 May 2008 22:35:25 -0400
Dear Mirjana and Predrag
…….I have attached the file (rich text format) which includes the letter of invitation. I need YOUR FAX TELEPHONE NUMBER to return the signed document to you by fax.
July 10 is not that far away. Do you have time to secure a visa to visit US in late JULY?? I hope so. That time will be good for us. We are in the north (NY) and then Canada July 8-19, but have only a golf tournament or so during late July. By the way, you can ’scout out’ our location on the web:
If you have access to Google Earth, go to coordinates:
33 55′ 07. 27 N and 82 23′ 33. 06 W You will see our dock and our house and the entire SLV property. We have 70,000 acres lake, and 1200 miles of shoreline (more than the state of California shoreline)
Regards …..
otvoreno: 1549 puta