Prof. Dr Nijaz Duraković: O nazivu Bošnjak, pisano 2004.

Rasvjetljavanje  bošnjačkog   nacionalnog imena

Narod ne nadijeva već prihvata

Na stoljetnu upitnost: da li Bošnjak ili Musliman, u nacionalnom smislu te riječi, decenijama su se vodile žustre i, po pravilu, kontroverzne rasprave

Rehabilitacija izvornog bošnjačkog nacionalnog imena, nažalost, uslijedila je u nesretnom, zgusnutom ratnom vremenu – na Bošnjačkom saboru 1993. godine. Paradoks nesretne bosanske sudbine bio je u tome što je iza kulisa Bošnjački sabor bio pripremljen kao nepromišljeni pokušaj da se, po svaku cijenu, zadrži muslimansko nacionalno ime, a u podtekstu ishitrenog i nedomišljenog koncepta bile su u opciji i koncepcije “mini muslimanske državice” “na minderu” sročene muslimanske vlade, kvazidržavne organizacije, itd.

Na sreću, mimo stvarne volje tadašnjeg političkog establišmenta, oličenog prije svega u vrhunaravnoj volji i moći SDA i njenog predsjednika, taj separatistički, uskoutilitaristički koncept, nije prošao. Jednostavno zbog činjenice da bi njegova praktična primjena značila sahranu BiH i posebice Bošnjaka – muslimana kao njenog većinskog naroda.

 
Glavna causa
U ovim tezama, koje su simplificirane i teoretski poprilično pojednostavljene, želimo ukazati na povijesne nesporazume oko bošnjačko-muslimanskog imena.

Kao glavna CAUSA, ili uzrok svih uzroka, iskazuje se Islamska zajednica, iIi bolje rečeno, konzervativna ulema, koja u prelomnim povijesnim trenucima nije bila dorasla svojoj misiji niti realnim očekivanjima. Ona jednostavno nije bila nacionalno osviještena, bila je ispod nivoa vremena i prosvjetiteljskih očekivanja. Bila je retrogradna, konzervativna i sitnoutilitarna. U krajnjem, destruktivna i nazadna. Prije svega,  zbunjena i nedorasla buržoaskim, emancipatorskim, u osnovi nacionalnim-nacionalističkim pokretima koji su se paralelno ili čak prethodno odvijali u okrilju katoličke i pravoslavne crkve, odnosno potonjih Srba i Hrvata. Zašto je visoka ulema ignorirala i nipodaštavala  bošnjačko nacionalno ime i opredijelila se za muslimanstvo, to tek treba ozbiljno kritički analizirati i naučno dokazati.

 
Teze o Bošnjacima:
1. Ime Bošnjak je povijesno ime bosanskohercegovačkih, crnogorskih, sandžačkih i ostalih muslimana rasutih na prostorima bivše Jugoslavije, kao i muslimana koji su migrirali u Tursku  u više iseljeničkih valova, počev od 1878., 1908., 1924., 1956.,  pa do danas.

2. Bošnjaci su nepobitno izvorni slavenski etnos koji je stoljećima  konstituirao svijest o svojoj posebnosti, privržen islamu, a svjestan svoje tradicije, kulture, specifičnosti svoga jezika, svoje zavičajnosti i kulturno-civilizacijske osobenosti.
3. Na razmedju triju najvećih modernih civilizacija i kultura: zapadno-katoličke, orijentalno-islamske i bizantijsko-pravoslavne, u hiljadugodišnjem Istoka i Zapada, izloženi klerikalnim i hegemonističkim apetitima pape, Bizanta, ugarskih kraljeva, podaničkih hrvatskih banova, srpskih i dukljanskih velmoža i careva, kao Dobri Bošnjani, pravi krstjani, odnosno predominantno bogumili, sve do pada Bosne 1463., a u nekoliko navrata i kasnije, plaćali su krvavu cijenu svog duhovno-vjerskog opredjeljenja, svoje samosvjesti, zavičajnosti i “nesretne” geopolitičke pozicije.
4. Osvajanjem Bosne od strane Osmanlija, koji sa sobom donose superiorniju civilizaciju i kulturu, moderniju državu i vojnu organizaciju, bolje uredjen i efikasniji feudalni sistem, apsolutno najveći broj bogumila, a znatan broj katolika i pravoslavnih, gotovo prekonoćno i na nenasilan način, prima islam kao svoju religiju, što radikalno i u vrlo kratkom roku mijenja njihovu ukupnu socijalnu poziciju, a u znatnoj mjeri i duhovnu strukturu. Tradicijski, oni postaju “Bošnjaci turske vjere, ali adeta bosanskoga”. Zadržavaju većinu svojih običaja koje unose u samu vjeru i vjerske ceremonije, zadržavaju i svijest o svome porijeklu, a sam islam obogaćuju elementima sopstvene tradicije i kulture.

Inkvizicija i tolerancija

5. Bošnjaci u periodu od 1463. do 1878. najvećim dijelom vezani su za sudbinu Osmanskog carstva, imaju svoje uspone i padove, civilizacijske zvjezdane uzlete, sveopći kulturni preporod, do inertnosti, zaparloženosti, bijede i primitivizma raspadajućeg Osmanskog carstva. Dok Evropa plamti inkvizicijskim lomačama, dok ganja vještice, umire od prljavštine, kuge i leproznog raspadanja, po Bosni se podižu monumentalne gradjevine, čitavi novi gradovi, grade vodovodi, hamami, visoke škole i biblioteke, cvjeta alhamijado poezija, izdaje se arapsko-bošnjački rječnik, pored arapskog, perzijskog i turskog pisma, afirmira bosančica itd.

Bosna živi u duhu vjerske tolerancije, sigurnosti tada moderne države, uz materijalni prosperitet i kulturni procvat. Ona tada, jedina u Evropi, prima prognane španjolske Jevreje koji obogaćuju njen duh i njeno biće i čitav mozaik vjerskog, etničkog, kulturnig i civilizacijskog.

6. Upravo zbog svega ovoga, zbog te njene ljepote i privlačnosti, zbog njene civilizacijske nadmoći, mnogi su je počeli svojatati i željeti striktno za sebe. Iz inih hegemonističkih štabova, naročito od prve polovine 19. stoljeća, kada na nju neminovno prelazi bolest “bolesnika sa Bosfora”, ne slučajno, ona se uporno nastoji predstaviti “tamnim vilajetom” koga bi iz evropskih susjednih novopečenih dvorova trebalo osvijetliti, prosvijetliti, ako treba i pokrstiti, vratiti tzv. “vjeru pradedova”. Zatamnjuju se stranice historije, nove i stare evropske sile nestrpljivo čekaju priliku. Berlinskim kongresom, kada se Bosna voljom moćnika, kao na pladnju daje Austro-Ugarskoj, koja tobože treba da izvrši kulturnu i civilizacijsku misiju, već predhodno otpočeto propadanje Bosne iskazano u zadnjem Gradapčevićevom pokušaju da obezbijedi relativnu samostalnost, kulminira i od tada otpočinju kontroverze i oko Bosne i Bošnjaka.

“ Spasonosna “ formula

7. Relativno kasno, kao eho ukupnih evropskih prilika, revolicija iz 1848., te intenzivnog kapitalističkog preobražaja većine evropskih zemalja, i u Bosni otpočinje proces nacionalnog osvješćenja koji bi se uslovno mogao nazvati emancipacijom; uslovno, stoga što taj proces nije iznutra generiran, već je bio nametnut spolja kao rezultat upravo ovih hegemonističkih apetita o kojima je bilo govora. Naime, tek od polovine 19. stoljeća, u Bosni se putem raznih emisara, konzularnih agentura, vjerskih misija i sl. bukvalno uvodi, pa i suptilno nameće srpsko, odnosno hrvatsko nacionalno ime. Osnovni politički razlozi prizlaze iz otvorenog velikosrpskog i velikohrvatskog interesa.
8. Na političkom planu nastoji se zatomiti ime Bošnjak, a kao tobožnja spasonosna formula koju neki i danas zagovaraju, forsira se “Bosanac” i bosanstvo”. Nije sporno da su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci  (odnosno do jučer s nacionalnim imenom Musliman) Bosanci. Sporno je što se bosanskohercegovački Srbi i Hrvati osjećaju i nacionalno i politički ispoljavaju, prije svega, kao Srbi i Hrvati, a Bosanci samo u smislu regionalne pripadnosti. Oni Bošnjacima uporno i kao neku demokratsku opciju nude ime Bosanac, na koje, naravno u mjeri u kojoj im to politički treba, polažu podjednaka prava. Konzekventno izvedeno, bosanskohercegovačkim i drugim muslimanima s prostora bivše Jugoslavije, osporavano je njihovo historijsko ime, i gotovo da im nije preostalo ništa drugo već da se nazivaju i muslimanima, što oni religijski i jesu, ali sada se radi o Muslimanima u nacionalnom smislu.
9. Stojim na stanovištu da je neprihvatljiva floskula i kvazinaučan pristup za sve optužiti Komunističku partiju i kasnije komunističku vlast koja je, tobože, namjerno i u sklopu ukupne zavjere protiv Bošnjaka, politički promovirala i “nadjenula paradoksalno nacionalno ime”. Nesporne su greške KPJ u odnosu na nacionalno pitanje, posebno spram negiranja Bošnjaka kao ravnopravne nacije. Takodjer je dobro istražena i poznata farsa oko nacionalnog opredjeljivanja muslimana. Bilo kao Srba, Hrvata, neopredijeljenih, Jugoslovena, muslimana u etničkom smislu, itd. Ali je isto tako tačno da se bošnjačko nacionalno ime faktički “izgubilo” i prije komunista. Znano je da su se bošnjački nacionalni i politički prvaci, naročito u periodu izmedju dva rata, iskazivali i osjećali kao Muslimani.

Da li su slijedom historijskih dogadjaja, političkih pritisaka i manipulacija, teorijskih podvala i dogmatskih šema oko nacije i nacionalnog pitanja, Bošnjaci naprosto podlegli svemu tome i prihvatili svakako emocionalno drago muslimansko nacionalno ime i obilježje? Jesu li naprosto u skučenom ideološkom prostoru, pod stalnom prijetnjom očuvanja ne samo etničkog identiteta, već i gole biološke egzistencije, uopće imali mogućnosti za izbor ? Nije li i samo oficijelno priznanje Muslimana kao ravnopravnog naroda, sedamdesetih godina ipak bilo historijski pomak naprijed, ispravljanje decenijske nepravde, bez obzira na konroverze velikog i malog “M” i na spočitavanju o “nesretnom i nespretnom” nacionalnom imenu. Paradoks ukupne bošnjačke povjesne pozicije jeste da su danas najgrlatiji zagovornici bošnjaštva upravo oni koji su promovirali i zdušno zagovarali nacionalno ime Musliman.

10. Nacionalno ime se ne nadijeva. Njega narod prihvata ili odbacuje. To ne znači da se nacionalne ideje ne mogu i svjesno generirati, ideološki oblikovati i propagandno afirmirati i usmjeravati.

Povratak iskonu

Upravo u paklu ove agresije na BiH, novog stravičnog genocida nad Bošnjacima muslimanima, suočeni sa novim negiranjem, nipodaštavanjem, s novom apokalipsom koja prijeti da potrese sve što je Bosna i bošnjačko, suočeni sa razularenom vjerskom mržnjom i težnjom da mu se iščupaju i sami korijeni, bošnjački narod, poput fenixa niče iz pepela, ponovo se radja, ovaj put s punim stepenom emancipacije i samosvjesti. Dobri Bošnjani, kolebljivi i isprepadani Muslimani, poniženi, uvrijedjeni i obespravljeni, ostavljeni sami sebi i poklani, uz najkrvaviju povijesnu cijenu, vraćaju se svom iskonu, svom pravom biću – Bosni i bošnjaštvu. Njega ne treba kruto oktroirati ili na silu nametati. Jer ime Bošnjak i bošnjaštvo je već kolektivno prihvaćeno od naroda. Ako neko iz zatečenosti, zbunjenosti ili neupućenosti i dalje misli, osjeća i želi se nacionalno iskazati kao Musliman, to je osjećaj dostojanstva, unutarnje mjere i etosa i konačno prava na sopstveni izbor. Bošnjaštvo jeste naša, makar i teška, sudbina. I ono je već pobijedilo.

Primjedba urednika: Iako, u osnovi, pokušavam da blog sačuvam od političkih tema, ponekad se javi potreba za “rasvjetljavanjem” odredjenih dilema kod čitalaca i želje za sučeljavanjem različitih mišljenja. Ovaj prilog poslao je Narcis Jugo, redovan čitalac i saradnik, a prema takvima imam i posebnu obavezu “očuvanja” jezgra grupe redovnih saradnika. Uvjeren sam da moji pokušaji objektivnog ocjenjivanja “štiva” imaju i pokoji propust, ali se nadam da su namjere saradnika iskrene i da će naići na odgovarajući korektan odziv i reakcije. U suprotnom, eventualne neprimjerene konfrontacije pokrenuće redovne uredničke mehanizme i ovlasti.