Sanja Rihtman: Bila sam u Sarajevu

Bila sam u Sarajevu nakon nekoliko godina upornog odbijanja da se vratim. Svi putevi su me vodili što dalje od mog grada, sva putovanja zaobilazila su ga u velikom luku. Ni sama nisam bila svjesna te potrebe za izgladnjivanjem, te neželje da se spustim niz poznate mi sokake, da udahnem dah proslošti, mirise djetinjstva. Smetale su mi promjene, novi nazivi, nove prodavnice, nova lica. Smetao mi je i neki drugi akcenat koji nije bio sarajevski, čaršijski, smetale su mi priče koje više nisam željela da slušam. A, u stvari, smetalo mi je što sam znala da nikad, baš nikada više, neću vidjeti one zbog kojih sam se do tada vraćala u grad i uz koje mi ništa nabrojano nije smetalo. Kada sam ih ispratila na put bez povratka činilo mi se da više nisam u stanju suzu pustiti, ni onu gorku ni onu slatku, da nisam sposobna više osjećati. A zbog njih su mi sjećanja bila tako slatka i draga. Zbog njih sam se vraćala čak i onda kada nisu bili u gradu, kada se nismo sretali i vidjali po našim bazama i sastajalištima. 

Počela sam kriviti grad i otudjivati se od njega. Bojala sam se da bih mogla osjetiti neku ljepotu čak i sada kad njih više nema. Zazirala sam da me aleja lipa ne opije svojim mirisom, da mi se zvuk kestena koji puca po asfaltu ne učini poznat i drag, strepila sam od susreta sa gradom u kome nema  moje Adele, mog Miće, moje Kikice. Kako se može i kako se smije voljeti grad bez njih. I došla sam da izliječim svoju bol i da volim i druge koji još uvijek žive tu. Rekla sam sebi to nije izdaja, sjećanja i uspomene se ne mogu iznevjeriti. Moraš ići, moraš prohodati kroz svoju mladost i djetinjstvo. I bila sam na Čobaniji, bila sam u svojoj Dobrovoljačkoj i suze su krenule a mislila sam da nikada neće. Sve je toliko drugačije, a tako poznato. Čak i iza izmjenjenih prozorskih okana  vidjela sam poznata lica, moju tetu Nadu, tetu Medihu, tetu Ljubu, moju Gogu, Ljilju. Na mjestima gdje su se pojavile nove kuće, vidjela sam one stare. Ponovo sam zurila do Novine trafike gdje me čeka Srebrenka da idemo zajedno u školu. Tu sam kupila prve cigare od djeparca i strepila hoće li me Novo odati baki.  Pa Pozorište za koje sam godinama bila toliko duboko vezana. I osjetih  onaj poznati mi miris - svjetla u sali se gase,   teška zavjesa  se lagano diže, miris kulisa, kostima, šminke, boje, drveta, miješa se i  preljeva  preko rampe do nas u sali  i čarolija  kreće.

Pozorište je bilo okosnica mnogih  zbivanja i druženja. Deda je radio u pozorištu i obožavao ga pa je i na mene prenio tu svoju strasnu privrženost kući u kojoj se život najviše približava bajci, gdje mašta ima potpuno pravo da se razmahuje i buja bez ikakvih ograničenja. Bašta Pozorišne kafane  - himber sa vodom, Dva ribara (sad su tamo ćevapi), vrtić, pa Srebrenkino dvorište ispred IX osnovne. Tražim trešnju koja nikada nije dočekala da joj plodovi pocrvene. Jeli smo ih uvijek žuto-zelene i ne sjećam se da li nas je stomak od toga bolio. Nema je više a ja prelazim u mašti preko kore drveta koja je mjestimice glatka a mjestimice ispucala i stara. Uz trešnju je rastao jasmin, ni njega nema, a dvorište nije vise prašnjavo, asfaltirali ga da kolima lakše dodju do garaža. Neka, ne znaju oni kako su se tu  sanke pripremale, uklizavale prije nego što bi izašli u Gaj na onu glavnu stazu. Sjetih se i kako me baka vukla na sankama kroz grad i kako su uzbudljive bile večeri prije dolaska Nove godine. Na pijaci, gdje je sada zgrada Svjetlosti, kupovali smo jelku, dugo birajuci onu što ima najljepši vrh i ravnomjerno rasporedjene grane. A one kao da su već bile okićene sa svježe napadalim snjegom i zaledjenim krajevima grana. Vitke, tanke, mirišljave sa pokojom kapljicom smole na drvetu.  Kad bi  najzad izabrali najljepšu na pijaci, stavljali bi je na sanke pazeći da joj se grane ne oštete. A na trgu, koji je cijelu godinu čamio u prašini i koji je služio samo da se preko njega brže predje do Markala i pijace, u to pretprazničko vrijeme, nicao je grad iz dječijih snova. Stizali su svi poznati likovi iz crtanih filmova, stripova i knjiga,  skupljali se prodavci čestitki, prskalica, konfeta, balona, slatkiša, nakita za jelke, girlandi i srebrene vune.

Bujica sjećanja navire na sve strane pa se  sjetih  i straha kad se zbog Oliver Tvista izgubih u tom “gradu” koji je za nas bio ravan Diznilendu. Zanesena Lastavicom u dva toma zaboravih na baku i u tili čas se izgubismo. Ne sjećam se čiji je strah bio veći, moj ili njezin, to danas samo mogu pretpostaviti. Za utjehu i smirenje, Lastavica predje u moje vlasništvo. Putovanje kroz djetinjstvo trajalo je još par trenutaka dok ne pritisnuh zvono na vratima moje Srebrenke. U dugom i jakom  zagrljaju shvatih da ljubav nije presušila i da je još treba davati i dijeliti. To nas čini ljepšim i plemenitijim, zbog nje se i ovaj promijenjeni grad nikada neće promijeniti. Sarajevo, maja 2008.