Vedrana Rudan o stanju u Hrvatskoj (zvuči poznato)!
Depresija se oko mene reže nožem. Moje prijateljice plaču, neke zato što su teško bolesne, druge su izgubile posao sluškinje u Italiji, treće ne znaju kako platiti račune, u slušalicu plaču i njihove mame koje su prošle godine prodale svoje stanove da pomognu kćerima, a danas umiru od gladi u ledenoj garsonijeri. Prežalosni su i muževi mojih prijateljica koji svoju nesreću dave vozeći kamione u šezdeset i nekoj. Oko nas sveučilišni profesori u penziji sa štapom u ruci i glavom u kontejneru, na ekranima razbojnici govore kako ćemo u NATO i Evropu, benzin sve skuplji, a morat će oporezovati i kruh jer civiliziran svijet ne poznaje nultu stopu poreza.
Svakoga nam se dana preko medija servira novi zločin i stari zločinac. Zelene se površine kupuju jeftino pa pretvaraju u građevinsko zemljište, kradu se milijuni eura, naslovi vrište, USKOK uskače. Pa za tjedan ili dva iskoči. “Izvidi kaznenih djela su u tijeku”, govore nam tiho sirote glasnogovornice. Idućeg jutra druge lopine. Nekakav Kaufman, pomoćnik ministra financija, prodao je navodno nešto ispod cijene i tako strpao u džep kupcima oko milijun eura. Neki je Kolarić, bivši direktor Zagrebačkih cesta, osumnjičen za mutne poslove sa kooperantima, nekakva Šuica… USKOK je uskočio. Ovo nabrajam bez reda jer nitko živ u ovoj zemlji više ne može pratiti ritam zločina. A nije ni da se previše uzbuđujemo.
Ako javna televizija u udarnom terminu u jedinoj ozbiljnoj političkoj emisiji kojoj svi vjeruju, “Latinici”, našeg premijera proglasi kriminalcem, a iduceg dana se baš ništa ne dogodi, cak ni Latina ne pitaju zašto je samo njemu posvetio toliko vremena, onda je to poruka svima, odustanite od svake nade vi koji živite u smradu. Hrvatska je postala punoljetna, nosevi su nam navikli, ipak…
Zašto svake godine u ovo doba moram slušati priče o Jasenovcu i Bleiburgu? Da se ne zaboravi. Da se ne zaboravi što? Da su u Jasenovcu ustaše umlaćivali Židove, Srbe, Cigane i krivomisleće Hrvate. Da su u Bleiburgu partizani ubijali ustaše, domobrane, izdajnike, sitnu djecu i njihove mame. U Jasenovcu je ovih dana bio naš predsjednik i poklonio se žrtvama ustaša, u Bleiburg ne ide jer ne zna točan broj kostura koji su se tamo rasuli.
Posebno je vruća tema koliko je žestoko Crkva u Hrvata klala u Jasenovcu. Ponavljamo gradivo staro šezdeset godina “da se ne ponovi”. Da više nikad ustaše ne krenu na Židove, Srbe, Cigane i krivomisleće Hrvate, da partizani ne krenu ubijati u Bleiburg, ne smije se zaboraviti ni onaj fra o kojem je Feric napisao, “da se Krist kojim slučajem našao u Jasenovcu, a za Krista, naravno, ne bi bilo boljeg mjesta od Jasenovca, fra Majstorović bi ga zaklao kao najobičnijeg Ćifuta”. Kužite? Kao da se sve jučer dogodilo. U međuvremenu, dok mi ponavljamo da ne zaboravimo, Ameri su postali fašisti, partizani nacionalisti, Židovi nacisti, Katolička crkva trguje nekretninama bez obzira na to što je Isus govorio o trgovcima, a Ciganin sjedi u Hrvatskom saboru. Pa ti vidi, pa se snađi. Kako vi s ovom pričom izlazite na kraj, pojma nemam, mene uopće ne zanimaju ni Jasenovac ni Bleiburg.
Povijest nikad nije bila učiteljica života, oni kojima su preci bili zločinci danas su žrtve, oni kojima su preci bili žrtve danas su zločinci. Što mene danas veže uz ustaše koji su klali Cigane ili uz partizane koji su ubijali ustaše? Ja moram nešto naučiti da ne ponovim? Ubijanje je zločin?
Izrabljivanje čovjeka po čovjeku je zločin? Svi su ljudi jednaki bez obzira na naciju, vjeru, spol i boju kože? Sve ja to znam, ali ne osjećam. Zašto moram pamtiti zločine iz vremena u kojima nisam živjela i tužno gledati u spomenike žrtvama pokojnih krvnika, a istovremeno biti i slijepa i gluha u svom vremenu? Je li ovaj Jasenovac u kojem živim manje Jasenovac zato što Hrvate dave Hrvati?
Tko su moji koljači, čiji su oni potomci? Ustaša, partizana, četnika, domobrana… Određuje li njih porijeklo ili su zli zato što su ljudska bića? To bi me moralo utješiti? To da njihov zločin nema predznak? Mene ubija demokracija, ne segregacija? Dobila sam što sam htjela, za ovo sam glasala?
Polako hvatam glavnu misao za rogove. Hodanje prema Jasenovcima i Bleiburzima čista je manipulacija.
Današnjem čovjeku nabija se osjećaj krivnje za ono što su učinili njegovi preci da rob modernog doba ne prepozna zločinca svog vremena. Nekad se ubijalo nožem, sjekirom, užetom, puškom, plinom… Kako se mijenjaju vremena, tako se mijenjaju i metode zločina. Ono što je nekoć bila kama, danas je porez na promet, ono što je nekoć četnik bio Hrvatu, danas je političar svome narodu, ono što je bio Židov četrdeset i neke u logoru, danas je Hrvat dvije tisuće i neke u svojoj zemlji. Metode jesu različite, ali je rezultat isti. Tko ce pobrojiti Hrvate ubijene ovih posljednjih godina, ratom, mirom i demokracijom? Tko će nama sagraditi spomenik? Tko će se klanjati našim kostima za jedno šezdeset godina, da se ne zaboravi, da se ne ponovi.
Sigurna sam, neki Mesić sličan Mesiću. Zato što se u posljednjih dvije tisuće godina ništa promijenilo nije. Grade se spomenici, spominju krvnici, uvijek nakon nekoliko desetaka godina.
Ubija me to što pojma nemam hoće li za moga života netko otvoriti vrata logora u kojem glavinjam s hrvatskom žicom na hrvatskim rukama. Patetična sam? A hodočašća u Jasenovce i Bleiburge nisu?
Nije mi lako jer sam ostala bez vjere. Oni iz Jasenovca znaju tko je pobio Srbe, oni iz Bleiburga znaju tko je pobio Hrvate, nitko ne zna zašto ja gubim dah. Na jednom sam zidu pročitala, da je država dobra, i Cigani bi je imali. Meni se dogodilo nešto strašno. Ciganka sam, a imam svoju državu .
otvoreno: 878 puta
nedelja, 18. maj 2008 u 08:30
Članak je divno napisan, izražava odlično loše stanje plemenitosti kao i nedostatak dobrote ljudskog roda. Cinizam, mržnja, nagon za ubijanje nevinih ljudi, korupcija, kriminal, “cilj opravdava sredstva” je postala norma u svijetu u svim zemljama, a naročito na Balkanu. Niste sami, ima nas puno koji Vas razumijevaju i slažu se sa vama. Nažalost, mi smo u manjini…Ali to ne znači da nema nade da će buduća pokoljenja to sve odbaciti i postati ponovo plemeniti i dobronamjerni ljudi sa poštovanjem prema svim ljudima bez obzira na nacionalnosti, boju kože ili vjeru….
Nicholas, Arizona
nedelja, 18. maj 2008 u 09:57
Doživljaj bi bio puno ljepši da je Vedrana unijela i malo “vedrine sa Drine”!
ponedeljak, 19. maj 2008 u 10:10
Sjajno promisljeno i jos bolje napisano!
Realnost ´lijepe nase´ je otprilike takva, drzava u kojoj se cijeni i uvazava ´lik i djelo´ Ljubomira Cesica Rojsa, ratnog i poratnog generala, covjeka koji u vise navrata priznaje kako je do rata, vozeci autobus na relaciji Hercegovina-Stutgart, svercao cigarete i tehnicku robu…
Ukoliko se depresija u Hrvata reze nozem, a nema razloga da nije tako, kolicina tjeskobe i nacional-patoloskog ´u Bosanaca´ je tolika da je vise nije ni moguce rezati, Gojko Beric je jednom prilikom otprilike rekao kako je ´Bosna slucaj za ozbiljnu psiho-terapiju´…
Istorija bi trebala biti ´uciteljica zivota´, ali cemu nas je naucila kada smo mi u stvari samo beznadezan skup ponavljaca…
Istorijske cinjenice i ambivalentan odnos prema istim koristili smo samo za ´nacionalna podkusurivanja´, van svake pameti je recimo da broj zrtava u Jasenovcu varira od 40 tisuca do 700 hiljada, o Bleiburg-u se nije nikad otvoreno govorilo, sve u svemu za onih skoro pedesetak godina primirja akumuliralo se toliko negativno-agresivnog da je poslije svega sta nam se desilo potrebno mnogo vremena za smirivanje strasti…
Do tada je iluzorno ocekivati implementaciju univerzalnih ljudskih vrijednosti, da li je moguce iskreno pomirenje i oprost?
Nepodnosljiv je stepen vlastite tolerancije prema autokratama, liderima i ´spasiteljima nacije´… Sve dok pametni, moralni i sposobni ljudi (i zene naravno)budu zabadali glavu u pijesak tvrdeci kako ih vlast ne interesuje etnokratija ce i dalje jahati na bijelome konju, svoju sopstvenu depresiju rezat cemo nozem nostalgicno lamentirajuci kako se nekad dobro zivjelo…
ponedeljak, 19. maj 2008 u 13:39
ZA POSTOVANU VEDRANU RUDAN
ZATECENA SAM ISKRENOSCU KOJOM FRCAJU VASA VIDJENJA
,NA VASU I NASU VELIKU ZALOST,UISTINU REALNA DA
REALNIJA NE MOGU BITI.
ZA SLUCAJ DA ZELITE JOS MALO ZACINA NA SERVIRANU
TRPEZU, PROCITAJTE: KOMITET 300 - HIJERARHIJA
ZAVERENIKA (DZON KOLMAN).
BILO BI ZANIMLJIVO, DA ONI , KOJI SU TO VEC PROCITALI DAJU SVOJ KOMENTAR.
SRDACNO, BAHRA PASIC
ponedeljak, 19. maj 2008 u 20:15
Ne vjerujem da Vedrana Rudan cita Dovla.net niti da se javlja;pretpostavljam da je ovo glavni i odgovorni prenio iz nekog hrvatskog lista u kojem ona ima kolumnu. Vise o Vedrani Rudan i neke njene tekstove ( a i komentare citatelja)
mozete procitati na stranici “Bijela vrana.com”
ili jednostavno ukucajte “Vedrana Rudan”.
Gledam, gotovo redovno, emisiju Aleksandra Stankovica ( na HRT 1) “Nedjeljom u dva”, u kojoj je nedavno gost bila i Vedrana Rudan. Dosla je u dubokoj crnini, crni sesir s crnim slajerom, pita voditelj zasto, a ona kaze da oplakuje Hrvatsku nakon Bušove posjete!!! Izmedju ostalog, rekla je da je predsjednik na dolasku pozdravio sa “Dobar dan, croissant!”, pa ga je neko drmnuo i dosapnuo mu ” Croatia!” Napravila je u toj emisiji,nesumnjivo, zanimljiv performans, a kako je to sve izgledalo i sta je rekla moze se pogledati i na Youtube.
Azra Jajatovic
utorak, 20. maj 2008 u 16:30
DRAGA AZRA,
NEOBIČNO LIJEPO OD VAS, HVALA, NE SAMO ZA VAŠU
LJUBAZNOST ,HVALA I ZA ISTRAJNU PODRŠKU MOM
VJEROVANJU DA OVO ,IPAK, NIJE VRIJEME, ISKLJUČIVO,
VAMPIRA.
PROMAKNE I PONEKI DOBROĆUDNI ČOVJEK. I JOŠ IZ
SARAJEVA. DOVOLJAN RAZLOG ZA KOJI OSMIJEH.
PRESELITE SE U KANADU. MOŽDA ĆE VAM VIŠE PRIJATI,
PITOMIJA JE OD AMERIKE.
A PRIJATELJA, EVO, VEĆ IMATE.
SRDAČNO, BAHRA PAŠIĆ
utorak, 20. maj 2008 u 19:46
Zdravo Vlado,
eto Vedrana napisa o stanju u Hrvatskoj, a evo šta naš uvaženi fratar Marko Oršolić misli o stanju u Bosni.
Srdačan pozdav svima i sretan vam 25 maj DAN MLADOSTI!
Nune
Treba čovjeka prvo nahraniti…
Marko Oršolić
19.05.2008
Marija Arnautović
O ekonomskom i duhovnom siromaštvu u BiH, novim vjerskim objektima i obilježjima, o dijeljenju djece u školama i, naravno, o novom izdanju knjige „Zlodusima nasuprot“ razgovaramo sa direktorom Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, bosanskim franjevcem Markom Oršolićem.
RSE: Mislite li da su u BiH ljudi već očajni?
Oršolić: Mislim dobrim dijelom da su očajni jer nema nekih socijalnih programa. Sadašnja situacija je stvarno jako, jako loša i mislim da se ljudi nalaze na dnu, veliki procenti takvih građana BiH - i to je vrlo žalosno.
RSE: Svi znamo da smo ekonomski vrlo siromašni. Koliko smo siromašni duhom?
Oršolić: Treba čovjeka prvo nahraniti, a onda i filozofirati i duhovno ga obogaćivati. Naravno da je to potrebno, ali ne može ništa zamijeniti, pa ni duhovno, potrebu ljudi za njihovim čistim, teškim, ljudskim potrebama kao što je čisto prehranjivanje. I ne treba tu sebi praviti alibi u duhovnom itd. Duhovno je potrebno i nužno, ali tek kad se završi ovo prvo.
RSE: Evo govorimo o duhovnom. Šta mislite u inicijativi da se i u predškolske ustanove u Kantonu Sarajevo uvede vjeronauk?
Oršolić: Inače, pitanje vjeronauka u BiH, kakva je ona, je jako problematično pitanje. Tu ima različitih mišljenja, ali uglavnom su naši autoriteti religijski jednoglasni za to da se to uvede. Mislim, možda, ne bih u principu imao protiv toga, ali istovremeno se mora veoma naglasiti da religijom se ljude ne smije dijeliti. Ko ljude religijom dijeli taj je, zapravo, nesvjesno ubojica ili priprema naše međusobno istrebljivanje. Moram tako teške izraze upotrebljavati jer ljudi to nikako da čuju. A to se radi i spomenikom poginuloj djeci Sarajeva ovakoga ili onakoga, radi se na razne druge načine, pa i vjerskim objektima.
RSE: Vi ste pomenuli i vjerske objekte. Smatrate li da je nekako gradnja tih novih vjerskih objekata nadmetanje nacionalnih stranaka u BiH?
Oršolić: Znate šta, ovisi o kojem je. Treba čovjeku prvo pomoći u njegovoj konkretnoj egzistenciji i, normalno da je duhovno jedna od njegovih neotuđivih dimenzija. Nekada se to kod nas marginaliziralo, pridavala mala važnost, ali znate šta - jedan vjerski objekt ne mora biti onaj koji će druge iritirati, ili većinu građana iritirati. Ezan spada dobrim dijelom neotuđivim dijelom molitve, ali taj ezan može - i fetva postoji velikih autoriteta - na različite načine biti prisutan, što se kod nas sve to radi da bi se, barem se takav dojam dobija, da bi se drugo dokazivalo, pokazivalo, čak ponekad ljude iritiralo. Ne daj Bože, nijedna vjera, nijedan vjerski čin ne smije iritirati ne samo ljude drugih vjera nego nikoga. I mislim da je i veoma važno da religijski autoriteti sve više vode računa o tome - inače biće kontraproduktivni, rade u korist vlastite štete.
RSE: Imamo primjere dijeljenja djece čak i u školama. Posljednji primjer je Čapljina. Šta mislite o fenomenu nazvanom dvije škole pod istim krovom?
Oršolić: To je idiotizam, ali uzrok je u tome prvo naša teorija o tri jezika. Imamo mi puno problema. Jer zašto se mi sad razumijemo, i svako svakoga razumije, a opet govorimo o neka tri jezika. I takve ostale neke ublehe koje su neprestano prisutne na ovom prostoru poslije tih prvih tzv. višestranačkih izbora. I to je čak u ustav naš ugrađeno. Ja se bojim da to nije ni pametno, niti je dobro. Jezik možemo različito zvati, ko kako hoće, ali mi govorimo sigurno jednim jezikom u kome se, ako hoćemo, svi jako dobro razumijemo.
RSE: Izašlo je drugo, dopunjeno izdanje vaše knjige „Zlodusima nasuprot“. Šta je dopunjeno u tom novom izdanju?
Oršolić: To je izašlo u povodu 60-te godišnjice pobjede nad nacizmom i to sam napravio uglavnom za ljude, srednjoškolce sa kojima mi imamo određene seminare. Nisam imao nikakvih pretenzija ni naučnih ni nekih drugih, ali naravno da je štivo ozbiljno. Dvije hiljade komada je razgrabljeno, a osim toga bila je malo nespretna naslovna stranica, tako da sam sam želio da u tom drugom, dopunjenom izdanju uradim. A u drugom, dopunjenom izdanju ima i Pismo provincijala Bosne Srebrene kao moj odgovor hercegovačkim franjevcima, zatim Pismo grupe franjevaca sa Bistrika povodom Tompsonovog koncerta i mnoštvo toga drugoga - a sve sitne stvari koje ne opterećuju čitaoca.