dovla.net

Zoran Molinar je napisao:

Juče poslije podne u Sarajevu je iznenada umro Zoran Stevanović, u staroj raji zvani “Šico”, a većini poznatiji pod nadimkom Zoka-JAT, nekadašnji sportista, novinar, veliki čovjek (ne samo po izgledu) i još veći Sarajlija.

Opet jedan  dugogodišnji prijatelj odlazi, blizak iz mladalačkih dana, te nezaobilaznog “Selje” i njegovog pozorišta. Bio je godinama zapažen uspješnim ulogama i naravno nesebičnim prijateljevanjem, kako na sceni, možda i više za šankom u Klubu. Read more »

Početkom 1991.godine, mi u Bosni smo živjeli u uvjerenju da se nama ništa ružno “ni slučajno” ne može dogoditi od onoga što je već krenulo “antibirokratskom revolucijom” i burnim događanjima u Sloveniji i Hrvatskoj. Kao i obično, pravili smo planove za godišnje odmore i putovanja, pa smo odmah prihvatili prijedlog Stojana (Bracike) Linte koji je vodio malu turističku agenciju u lokalu koji je dijelio sa njegovim ocem Sašom u Kovačićima. Bracika je napravio program putovanja u Egipat u trajanju od desetak dana, tokom mjeseca maja i uspio je animirati petnaestak putnika kojima smo se pridružili Suada i ja.

Itinerer je predvidjao polazak avionom iz Beograda, trodnevni boravak u Kairu, let do Asuana, plovidbu Nilom do Luxora sa dvodnevnim zadržavanjem i let do Kaira uz još dva dana boravka u glavnom gradu Egipta. Cijena aranžmana je bila umjerena i prihvatljiva, a grupa je bila pretežno sastavljena od Sarajlija, jednog bračnog para iz Kreševa i jednog iz Like. Medju putnicima je bio i prof. Hamidović sa Arhitekture sa njegovom lijepom suprugom Amrom koja je, nažalost, poginula u prvim danima rata u Sarajevu. Na ovom zajedničkom snimku u Kairu, prof.Hamidović stoji prvi s lijeva, a Amra je prva s lijeve strane u donjem redu.

Bracika je već dugo radio u turizmu, jedno vrijeme je proveo u Londonu radeći za poznatu firmu “Thompson”, pa je zaista dobro organizovao turneju i, naravno, pratio nas cijelim putem. Kao kućni prijatelji porodice Linta, imali smo privilegiju da nas njegov egipatski partner pozove i ugosti u hotelu “Hilton”. Za one koji ga ne znaju, Bracika je “momak s bradom”. Read more »

Dragi Vlado

Šaljem ti članak iż Politike koji me je potstakao da napišem par redova o osobi koju sam prepoznao i o kojoj sam pisao o svom boravku u Lenjingradu sedamdesetih godina u priči “Mina rakasta sinu”, koja opisuje Finsku i odlazak na kratko putovanje u Lenjingrad gdje sam sa Mevludinom Ekmečićem, slikarom iż Tuzle proveo nekoliko zanimljivih dana i sreo ovu osobu koja se sada spominje u Politici, misleći da se ta avet nikad više neće pojaviti u mom životu. Ali, „Never say never”, evo tog teksta od koga ću vjerovatno početi i napraviti novu priču sa već odabranim naslovom :

”Never say never”

Kao ilustraciju ovom prilogu, urednik je pronašao portret Josipa Broza Tita koji je radio upravo slikar Mevludin Ekmečić koji povezuje i temu i navedenu osobu.

U autobusu su bili komunisti i alkoholičari. Svako je imao svoj razlog što putuje. I jedni i drugi su morali da prodju nevidjenu carinsku kontrolu na jedinoj direktnoj granici Istoka i Zapada koju su u visokoj šumi presjecali široko iskrčeni tenkovski bulevari spremni za svaku priliku. Psi i ljudi u uniformi sa teškim naoružanjem uskoro su nas, za kratko, uplašili na granici, a onda smo glatko otklizili preko Manenhajmove linije u Lenjingrad, sjevernu Veneciju, grad nenadmašne ljepote, koji nije mogao da poremeti bilo koji režim. Dočekao nas je u svojoj punoj ljepoti u sumrak, a voda kanala i stara zdanja na kamenom popločanim obalama morskih zaliva, pretvorenim u ulice i trgove i bezbroj renesansnih zgrada i skulptura ispred njih u dobro održavanim vrtovima i parkovima, govorili su jezikom jedne snažne kulturne istorije.

Nevski prospekt, pretrpan ljudima u pokretu i naš mali, stari hotel „Europa” su nas toplo dočekali. Putnici se razmiliše. Pade zvjezdana ljetna noć i nasta lom, koji su svi očekivali, a upravo zato su i išli na ovaj put…..

„Teško i kasno se probudismo slijedećeg dana, kad nam u sobu upade Jole Stanišić, tadašnji disident i pisac knjige „Gorka zemlja” u kojoj je iznio sve svoje mračne, političke poglede, a dopunio ih tužnim emotivnim govorom o svojoj teškoj emigrantskoj sudbini koja ga je za dugo odvojila od njegove Crne Gore. Možda, čak i za cijeli život. Negov agresivni nastup se ubrzo smekšao i pretvorio u žal za domovinom i protraćenom mladosti, koju je izgubio lutajući po istočnom bloku iza gvozdene zavjese gdje ga je odvelo njegovo tadašnje uvjerenje. Uvijek sam, omalovažavan i nesiguran u ovom njemu stranom svijetu. Izgubio se sa „Politikom” ispod pazuha u gomili na Nevskom prospektu kao duh kad smo izašli iz hotela na svjetlost već poodmaklog dana.

Da bi članak bio informativniji, pomogla nam je tetkainternetka ovom slikom pjesnika-disidenta Jole Stanišića. Hvala na pomoći. Read more »

Naš stalni saradnik Moni Gaon javlja da se još jedan Sarajlija priključio brojnoj koloniji Bosanaca u Dubaiju. Naime, bivši košarkaš “Bosne” Mladen Makso Ostojić imenovan je trenerom košarkaške reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata. Tako je košarkaška porodica “Bosne” dala još jednog uspješnog trenera. Mladenov broj telefona u Dubaiju je 00971501555932. Širom svijeta sada aktivno rade kao treneri bivši članovi “Bosne” Tanjević, Pešić, Izić, Mutapčić, Soče, Radulović, Prodanović, Begović, Đogić, Karalejić, Halilović, a menadžerske dužnosti obavljaju Radovanović, Benaček, Varajić, Bukva…(donedavno Avdić). Vjerovatno sam još nekoga izostavio. I ovo je najbolji pokazatelj koliko je “Bosnina” škola košarke bila dobro organizovana.

Nisam se mogao sjetiti da li je neki bivši igrač “Mlade Bosne” napravio uspješnu trenersku karijeru. Vesković radi kao trener, a Tolj ima privatnu školu košarke. Očekujem dopune.

Današnji svijet je bratski podijeljen na one koji rade po 16 sati dnevno , stvaraju istinske vrijednosti, zadužuju se do kraja života, žive u iluziji da su mladi, lijepi i uspješni i one druge koji jednostavno prisvajaju sve to što je sirotinja napravila. Tako dolazimo u situaciju da koliko god pojedinci i nacionalne ekonomije radili i stvarali, uvijek će ostati u dugovima. To je igra zaduživanja i stvaranja vrijednosti - koje nema. To je ono što većina emigranata shvati poslije par godina kad ih prodje euforija da su uspjeli u životu, ostvarili američki san i zadužili se za cijeli zivot u roba i poslušnika koji redovito plaća svoj mortgage svaki mjesec.

Pretvaranje novca u robu koja se kasnije prodaje i vrti napravilo je neke ljude bogatašima preko noći (tajkuni, bankari, špekulanti) a većinu stanovništva mnogih zemalja u moderne robove koji su za razliku od klasičnih robova starih civilizacija siti, slobodni, malo malaksali, ali motivisani da rade. Read more »

Vlado,

šaljem ti još jedan članak o pićima. Poslije članaka o vinu, rakiji, konjaku  i kafi, šaljem ti članak koji sam pronašao o ”kir-u”. Kir je nešto manje poznat kod nas, ali pomalo ”zauzima” svoje mjesto.

Pozdrav, Ile

Kad kažemo “kir” prva nam je asocijacija na Sterijinog Kir-Janju, oličenje tvrdičluka, iako istorijski podaci govore da su pripadnici te etničke grupe helenizovanih Aromuna (Cincari) dali veliki i materijalni i kulturni doprinos razvoju Srbije, a posebno većih gradova. Prema nekim nepotvrđenim podacima, čak je jedna trećina starih Beograđana cincarskog porekla…

Međutim, kir o kome je ovde reč nije ni trgovac ni tvrdica, nije čak ni čovek, već – piće. I to aperitiv, piće koje treba da otvori apetit, a koje udbaši zovu operativ, bokseri aperkativ, a neki političari imperativ. A kir je jako dobar aperitiv, jevtin i strašno popularan u Evropi van Srbije, a pravi se kao koktel od ¼ likera od crne ribizle i ¾ suvog (dakle, ne slatkog) belog vina, i služi se jako ohlađen, ali ni slučajno s ledom, što se smatra tipično anglosaksonskim varvarstvom. U Francuskoj je to danas aperitiv broj jedan, osim na jugu gde pastis, aperitiv od anisa koji se pije pomešan sa ledenom vodom predstavlja svetinju, pa se čak stavlja kao začin i u bujabes, čorbu od morske ribe. Read more »

Oni koji su nevidljivi dio ove priče: Vejsil Saračević i Rafo Montiljo

Pišući ovu priču nisam imao vremena da unesem i mnoge drage osobe kojih se često sjećam i koje to zaslužuju. Maršal mi je pokrenuo sjećanje na Vejsila koji mi je uvijek na pameti, a posebno kad se nadjem na aerodromu, u avionu, ili kad se moj pogled okrene nebu. Zato mi dozvolite da sada, kad se suočavamo sa godišnjicom njegovog preranog odlaska, ponovo pročitamo par riječi o njemu i njegovoj porodici kao pomen i sjećanje. Read more »

Maskembali ovdje počinju u ljeto i traju do kasne jeseni. Sve je krenulo kao potreba da se zamaskira siva prošlost i da se napravi skok u budućnost i u ono vrijeme što je zauvijek ovdje preskočeno. Masku već duže vrijeme željno očekuje “Palas kulture” visoki staljinistički neboder u centru Varšave, a polako je dobijaju turobne kockaste zgrade iz iste prošlosti koje je vrlo teško zamaskirati na putu u Evropu.

Mnogo je lakše sa ljudima. Ljudi se munjevito bogate i mijenjaju sebe i svoju neposrednu okolinu. Prelaze u prekrasne vile sa bazenima i odbacuju svoje mizerne stanove i svoje klošarsko naslijedje. Ali želja pokreće san i on se sanja i ostvaruje. Hiljade ljudi prave svoje „Fata morgane” kada ljeto pokrene dobro raspoloženje i napravi svoju raskošnu scenografiju.

Zato krenusmo u Holivud obučeni svako u svoj film, Mirjana u „Bela di giorno”/ Bunjuelovu , Ljepoticu dana/, ja u Fordovu „Poštansku kočiju” u susret Holivudu i ostalim filmovima koji su nas tamo čekali. Read more »

Ljubaznošću Jana Berana Jr, objavljujemo ova pitoreskni opis Počitelja koji je davno napisao njegovo otac:

Sasvim iznenada tupa bol dostojanstva kao gromom pogodjene kule. Rano svjetlo oštri njene hridi. Uz obalu se rijeka presvlači pjenom. Radost daha u mirisu ribonosne vode. Spokojstvo nečujnog hoda kroz igru svjetlosti sjenke. Boje pepeljaste, ružičaste, krševite, sure. U vrhu golemog čempresa zrije sunce. Na potamnjelom zidu strpljenje mahovine što nastoji da prodre do srca kamena.

Cvijet diže punu čašu meda, oblake vjetar, vrleti nebo, ushit čelo.

Napušta me tijelo u nježnosti nejako poput lista na kraju platana.

Ushit…I oči, dvije žedji, sa ustima bez pravih riječi divljenja. Treperim srcem ptice koja bi zapjevala-ali ne zna kako.

Rain drops keep falling on my head…

Ravnomjerno okrećem pedale i pjevušim ovu melodiju i sjećam se Buch Kasida i Kida, alijas Pol Njumena i Robert Redforda te dvije božanstvene alamunje i njihove romantične vožnje biciklom sa Ali Mac Grow kroz žitna polja Nebraske, dok film prati ova nostalgična muzika iz prošlosti.

Pored mene promiču Maneova polja sa makovima i po koji Van Gogov suncokret, a po obodu se naziru bogate krošnje razgranatog Sezanovog drveća. Staza puna Englbert Hamperdikovih biciklista “de Vesaj -a”, odnosno iz Wilanova, koji jezde kao nekad Tatari i Huni ovim krajevima, na konjima prema Powschinu, kultnom izletištu na koje se subotom i nedeljom izlije sav ljudski talog i životinjska patoka sa opuštenim jezikom, iskolačenim očima, kratkog daha ,a sve su to razne vrste pasa domaćih ljubimaca,  iz Varšave i okoline koje biciklisti, dok okreću pedala,  drže “na kratkoj uzici” pored sebe i natjeruju ih na kas bez duše, ili sa dušom u nosu.