Posljednji Ćirin krug po Sarajevu

Za razliku od danas, Nova stanica je nekada bila puna lokomotiva, vagona, robe, života, radnika, pijanica, kurava, pecaroša koji bi hvatali jutarnje vozove i išli na ribu prema jugu, djaka i studenata koji bi prvi susret sa gradom imali upravo na željezničkoj stanici. Ljeti bi se ujutru čekao voz iz Novog Sada ili Tuzle kojim bi išli do Ploča, kasnije Kardeljeva, pa opet Ploča. Tu bi presjedali u autobuse pa na Makarsku rivijeru od Zaostroga, Podgore, do Makarske.

Bistrik je oduvijek bio poznat ne samo po pivari, ćilimari, sedam braće, Ameli Zuković, nego i po željezničkoj stanici i uskotračnoj željeznici koja je prolazila tim putem prema Višegradu. Voz je do Bistrika dolazio sa zapada, i prolazio je kroz Sarajevo preko željeznog mosta koji se nalazio pored doma zdravlja Omer Maslić na Čengić Vili gdje se nekada dvojka okretala .

Ćiro bi onda prešao drugi most preko Miljacke pored dva Bosmalova nebodera i Robota, pa uzbrdo, okolo Željinog stadiona, preko Vraca, iznad stare pivare, preko trećeg mosta na kojem su redovno ginule životinje i ljudi, jer ako bi te voz zatekao na mostu, samo bi te brze nogice mogle spasiti od tenka na šinama.

Most je bio širok tek toliko da voz prodje, ono što zakači , kašikom bi kasnije skupljali. Da ne zaboravim reći da je uvijek koja daska falila na mostu, tako da je to, kad danas pomislim, bio most strave i užasa ili health and safety, što bi rekli Englezi. Tu je poginuo i čovjek malog rasta i sitnog hoda koga smo mi djeca zvali Kokan. Uvijek sa štapom na koji se naslanjao kad bi hodao i sa velikim šeširom na glavi .

Taj nedužni život je surova svakodnevnica onih dana uzela sebi . Stariji su nas plašili sa njim kao i sa svim ostalim što bi im palo na pamet. Ovce, koje su tih godina pasle po okolnim livadama i bile domaće životinje, a koje bi voz pokupio, sad pa sad, nismo brojali.

Osman-paša, ljubitelj piva i svega što uz to ide, dolaskom u Sarajevo 1860.g. odobrava Jozefu Feldbaueru iz Gradiške (Hrvatska), da podigne zvanično prvu pivaru u BiH. Prenijevši svoje strojeve u Sarajevo, J.F. je 1864.g.otvorio pivaru. Ova pivovara u Kovačićima, kasnije je pretvorena u tvornicu slada-sladaru i radila je i nakon kraja Austrougarske okupacije BiH poslije 1918.g.

Tu je počelo da se proizvodi Sarajevsko pivo koje je sad na Bistriku i gdje je omladina Sarajeva radila ljeti preko studentskog servisa . Tada se još moglo piti i raditi pa bi se najludji i najhrabriji poslije par piva i “madjara” kad upekne, javno hvalili da nisu nikad išli u WC, nego su malu nuždu obavljali u …napitak koji se kasnije razvozio širom Sarajeva i dalje.

U ovim kućama su živjeli radnici pivare sa svojim familijama koji su krajem sedamdesetih godina dobili nove i lijepe stanove solidarnosti na Alipašinom polju. Malo starije Sarajlije će se sjetiti da su Alipašino tada pogrdno zvali Sadaka city. Poslije rata su sretnici dobili i dionice, svakome prema godinama rada, tako da sad mogu pod starost da uživaju u svom teško zaradjenom novcu.

Željeznog mosta i pivare u Radničkoj ulici više nema. Izgradjene su nove zgrade za stanovanje, iznad je zaobilaznica, nema ničega vrijednog spomena.

Ispred pivare se račvala Radnička ulica kojom se dolazilo u grad. Desno se išlo do Kovačića, lijevo do Grbavice 1. Tu su stanovali radnici iz prigradskih fabrika i njihove familije, ulica je baš bila radnička. Male kućice, više barake, sa još manjom bašticom, ispred štrik za veš, u bašti česma, i to bi bilo to. Odatle bi djeca doseljenika iz unutrašnjosti silazila do osnovne škole Bane Šurbat da malo nauče tablicu množenja, da čitaju Šumu Striborovu od Ivane Brlić Mažuranic i da uče ruski jezik koji je tad bio popularan(?) zbog SSSR-a, Tita i ostalih komunističkih šablona.

Tad su se nosile kecelje u školu i svi smo bili Titovi pioniri, a kad smo narasli onda smo postali Titove izbjeglice, raseljena lica, zlikovci ili heroji i glasači političara koji su bili čobani i korisnici zatvorskih usluga od Lepoglave do Zenice, dok je Tile bio živ.

Iako je stanovao do treće škole Bane Šurbat, Čola je išao u OŠ Vladimir Perić –Valter na Skenderiji. Tuda je prolazio i Goran Gerin, takodjer pjevač, ali ne tako uspješan kao Zdravko. Čola je stanovao na vrhu zgrade, a u prizemlju je bila knjiga utisaka napaljenih curica koje su iskorištavale svaki slobodan komad zida da napišu ljubavne poruke. Mi, muška raja, smo to sve stoički podnosili iako nam nije bilo lako.

Svaka zgrada je imala svog predsjednika kućnog savjeta ili domara. U haustoru (haus-kuća, tor-vrata, kapija) je visio uramljen kućni red kojeg su se svi morali pridržavati. Znalo se da je poslije ručka morao biti mir i da su djeca tada bila ili u kućama, ili nisu smjeli da galame po haustorima. Jes da mi nismo slušali, ali smo imali respekt prema starijim. Danas se ne respektuju otac i majka, a kamoli komšije. Globalizacija, ili u slobodnom prevodu popularizacija debilizama, izopačenosti i nastranosti.

Muškarci briju noge, drže se za rukice, gledaju Evroviziju, gdje su prije muškarci pjevali, a žene plesale, a danas je obrnuto, žene pjevaju, a muškarci plešu. Žene neće da radjaju djecu, neće da se udavaju, neće da skaču skokom dok bi neko okom, a bogami neće ni da kuhaju više (osim izuzetaka koji prave pitu dok si rekao keks).

Voz bi nastavljao pored Jevrejskog groblja, gdje bismo zimi čekali vozove ili razgrtače snijega, kačili se i tako išli pored Soukbunara, Širokače do Bistrika. Tu je niz Drljepan bila staza smrti dugačka par stotina metara prave linije i tu bi se zimi djeca sankala, skijala, klizala, ko je šta imao. Razvijale bi se brzine nezamislive za druge ulice tako da bi na kraju ulice gdje je počinjao zavoj bilo redovno preletanje u baštu ispod okuke. Ma kakvi preletači, golubice i ostale tice, kako se tu letilo i razbijalo.

Odatle niz Miška Jovanovića, Ljubljansku, Trnovsku do Zagrebačke ulice bilo je dobrih nekoliko minuta spuštanja i uživanja.Tad je zimi bilo snijega i hladnoće svaki dan, ne kao danas proljeće u sred zime i snijeg samo na slikama. Kad su kasnije počeli da modernizuju KJP Rad, onda su nabavili kamione koji bi išli i posipali so po ulicama i kvarili nam zabavu.

Prije su to radili ručno i znatno sporije, ili bi ljudi izlazili iz kuća i prosipali lug (ostatak sagorenog ćumura) po ulici. Prije olimpijade (84g.) su skinuli šine sve do Bistrika jer je trebalo napraviti sarajevsku zaobilaznicu, rasteretiti grad od prolaska kamiona i šlepera kroz Titovu ulicu i dalje kroz grad. To su zamislili i uradili gradski oci na čelu sa Emerikom Blumom, bivšim direktorom Energoinvesta koji nije dočekao kraj izgradnje i to mu je bio jedan od rijetkih lošijih poteza u karijeri.

Tih dana je Oslobodjenje bilo puno natpisa i prijedloga o uvodjenu linije od Bistrika do Višegrada koja je bila zamišljena kao turistička atrakcija. Zadnji voz je prošao tom prugom 78. godine, a na bistričkoj stanici su se snimale poznate scene iz kultnog filma Valter brani Sarajevo. Pošto smo mi genetski predodredjeni da pravimo loše stvari, tako smo i prugu rastavili, napravili cestu i sad možemo da se pušimo.

Od Bistrika je pruga išla kanjonom Miljacke prema Palama i dalje prema Višegradu. Druga pruga je išla do Alipašinog -mosta, tu je bila stara stanica Alipašin-most kod fabrike žice, pa dalje pored fabrike Zora-Sarabon, ispod Stupske petlje gdje i dan danas ima tunel kojim je prolazio voz, a kojim danas prolaze auta i ljudi kad idu do buvljaka na Stupu.

Ćiro bi nastavljao do Ilidže i dalje preko Mostara do Čapljine. Tu se pruga razdvajala, jedna je išla prema Dubrovniku, kroz Popovo polje, a prije grada Dubrovnika, na Humu se odvajala pruga koja je išla do Herceg-Novog i do Zelenike.

Ove pruge su bile u upotrebi sve do otvaranja pruge Sarajevo-Ploče. Pored željezničke stanice takodjer su otvorili i luku Ploče da bi Bosna mogla da izvozi i uvozi robu (Energoinvest, Šipad, Unioninvest), a i da Bosanci i Hercegovci malo odu do mora da se bučnu, okupaju i nadišu svježeg morskog vazduha.

Nekada se preko puta hotel Bristola nalazila Stara stanica koju su napravili Austrijanci i koristila se do sedamdesetih godina. Nova željeznička stanica, zajedno sa glavnom poštom (Posta 2) je napravljena par stotina metara istočno prema gradu.

Na mjestu Stare stanice kasnije su napravili stambene zgrade, nebodere, a u prizemlju su otvorili disko klub Dancing, koji je bio malo veći kafić sa par separea i podijom za ples u sredini, ali bolje ikakav nego nikakav.

Pored Stare stanice bili su nizovi kućica sve do Čengic Vile, na nekim mjestima niži od nivoa ceste ili tramvajskih šina. Tu je nekada bila popularna kafana-podrum Dubrovnik koja je imala karakterističan miris ustajalog jeftinog vina i alkohola. Tu se se skupljali pijanci i kurve koje bi ordinirale u žbunju pored Miljacke i oko stanice.

Pored hotela Bristol je bila kafana Ruža koja je postojala sve do prije rata, gdje su generacije učenika iz Treće gimnazije i Ekonomske škole zapalile prvu cigaru i popili svoju prvu kafu. Danas je tu ugostiteljski objekat (trattoria), sa talijanskom kuhinjom gdje dolaze vojnici i starješine na privremenom radu u Sarajevu.

Malo iznad, pored Ekonomske skole je bio Whisky bar Bel Ami (Željko Čapalik sa Vrbanje mosta), koji je bio zapamćen po brutalnom ubistvu u WC-u sedamdesetih godina i atraktivnim konobaricama koje su služile goste. Tih je godina café Bel Ami imao i pjesmu koju je pjevušio Brano Likić, lider grupe Rezonansa. Pjevalo se: sutra, sutra u tri, srešćemo se ja i ti, u kafiću Bel Ami.

Kad je radio, hotel Bristol je znao da ugosti Šabana Šaulica (sa perikom) i slične estradne zvijezde za Novu godinu ili striptiz bar u podrumu gdje su striptizete zadovoljavale socijalističku elitu. Tu su bili likovi poput Mede,velikog, krupnog, nikad nasmijanog konobara u crvenom sakou koji je tjerao djake iz obližnjih škola zato što bi oni došli u grupama po 10, a naručili bi jednu tufahiju, tri kafe, dvije kole, pa bi onda po cijeli dan sjedili tu dok bi luftali sa časova.

Nize prema Ilidži, gdje je danas Elektroprivreda, preko Miljacke je bio stari drveni most koji je spajao Hrasno sa drugim dijelom grada. Sa druge strane Miljacke nalazio se Strojorad gdje se vršio tehnički pregled i remont auta i kamiona.

Tu se početkom sedamdesetih godina počelo graditi tada najmodernije i najljepše naselje u Sarajevu. Stanove su dobijali samo najimućniji, uključujuci vojna lica, rukovodice samoupravljanja i ostale povlaštene kategorije.

Na trgu Pere Kosorića su napravili nekoliko nebodera iz kojih se moglo sa viših spratova gledati utakmice Želje na Grbavici, dok još nije bila napravljena sjeverna tribina novcem zaradjenim kad je Željo harao u kupu UEFA sa Škrbom, Mešom, Škorom, Čapljićem, Baljićem, Bahtićem i ostalim junacima-tragičarima koji su izgubili od Videotona u polufinalu kupa UEFA, a njih je onda Real Madrid rasturio 5:0 u finalu. Željo je tako propustio priliku da se proslavi sa osvajanjem trofeja. To je bio jedan od najtragičnijih momenata do tada u istoriji FK Željezničar.

Tih godina vozao se Fićo, a ko je imao para kupovao je Škodu, Ajkulu, Pežo 404 ili Citroen. To su vozali samo mesari, ili gazde kafana. Mladja raja koja su volila sportska auta, a imala malo para kupovala su Princ NSU-1100 koji je bio dobar auto. Taxisti su vozali Ford Taunus sa okruglim svijetlima ili Fiat 1300 koji je trošio benzin kao omanji brod.

Djevojke su pile wermouth, koktele ili neko obojeno piće i nisu se drogirale kao danas. Muškarci su nosili pantole sa trapezima od kojih se nisu vidjele cipele i svi su pokazivali tetovažu u tramvajima i autobusima kad bi se držali za rukohvate.

Tako smo mogli da čitamo: Ja (srce) volim Azru, JNA -PVO-69’ i slične neuzvraćene i jednosmjerne poruke ljubavi prema domovini, Titu, voljenoj i drugima. Ljudi su govorili da će dati ruku i krv za prijatelja, a danas svi drže metak u cijevi i čuvaju ga za te iste dojučerašnje prijatelje!

Normalni ljudi su radili i niko nije pričao o vjeri i religiji. Ljudi su živjeli i bili su zadovoljni sa životom. Ne mora se biti Yugo nostalgičar da se čovjek sjeti sa radošću onih dana kad smo svi slavili Božiće, Bajrame, Nove godine, rodjendane i praznike bivše nam domovine. Tad su se ljudi sa sela prilagodjavali gradskom načinu zivota, a ne grad njima kao što je danas.

Tada se ustajalo u tramvaju starijim od sebe, jer tako smo bili vaspitani, svi ćemo jednog dana ostariti. Nisu bila ubijana i klana noževima nedužna djeca po tramvajima i ulicama od strane uličara iz asocijalnih i razrušenih familija i paljene stare žene po gradu u po bijela dana.

Pitari su su pravili pite, slastičari kolače i sladoled, košpicari prodavali košpe, kukuruze, kestene i bili su na cijeni kao vrijedni i marljivi ljudi, a ne kao danas kao dileri droge i ljudi koji truju pola Evrope sa svojim proizvodima Made in Gnjilane, thank you U- S -and –A.

Danas u Sarajevu nema ni vozova ni putnika, stanice su puste i zapuštene.

Sarajevo se proseljačilo, tako je bilo i poslije onoga rata i taman kad su se partizani naučili jesti nožem i viljuškom, kad su se nakupili para, doveli pola svog sela u grad i lijepo sredili, sad su došli ovi novi koji su još veći lopovi od onih starih.

Sad opet valja trpiti dok se ovi najedu i obuku, nauče hodati po asfaltu i naviknu živjeti kao civilizovani ljudi bez sjekire, opanaka i poljskih WC-a. Sve se bojim da se negdje po šumama i brdima Bosne upravo sad radja i raste nova generacija još gora i primitivnija od ovih danas i da se sve vrti u krug.

Sa bloga “Ni tamo ni vamo” Dalibora Bilića