Zdravko Jurišić: Sarajevske priče -Kovačići

Kad se predje Vrbanja most počinje dio grada koji rijetki pamte po baštama i voćnjacima a većina danas po bunkeru koji su napravili od nekadašnje zgrade “Unioninvesta”i ruglu koji izvire iz svakog detalja novoizgradjenih kuđa Sarajlija iz Sandžaka i istočne Bosne koji su novi gospodari grada na Miljacki. Tu i tamo sretnete koje umorno lice starih komšija koji hodaju sa cekerima kao zombiji čekajuci da im otkuca njihov biološki sat i da bude još jedan Sarajlija manje. Stare Sarajlije su ili na Barama, ili rove po kontejnerima i čekaju kada će im djeca iz tudjine poslati koji dinar da prežive ovu ljepotu od života ili su u izbjeglištvu i žive od sjećanja na dane kad su bili puni životnih sokova, mladi, bezbrižni, sretni, sve ono što nisu danas. Pogledi nekadašnjih djevojaka i mladića upućeni osobi čiji odraz prepoznaju svako jutro u ogledalu , pokazuje bore i smežuranu kožu kao dokaz naše ljudske prolaznosti i godina koje su iza nas netragom nestale i istopile se kao snijeg na suncu.

Na kraju Beogradske ulice na broju 25, nekad je bila pekara gdje su djeca rodjena prije onog rata dobivala ispod ruke hljeb od mrskih njemačkih okupatora koji su tu imali svoj mali garnizon sa tenkom koji je bio na ulici kao opomena svima onima koji su željeli promjenu stanja. Te ‘Švabe’ iz Beogradske ulice su većinom bili obična vojska regrutovana po njemačkim zabitima i poslana na Balkanski front da služe Adolfu i njegovim ludaćkim ciljevima koje danas kopiraju isti oni koji su skinuli furera ,da bi nastavili tamo gdje je on posrnuo ,pao i otišao u smetljište istorije.

Pogled na staru pekaru (desno) sa kraja Beogradske ulice od Perine mesare

Englezi su krajem rata 45’ godine bombardovali sarajevsko polje i malo iznad Kovačića, po Vracama, gdje su ta ista djeca čuvala ovce od kojih su preživljavali tih ratnih godina. Mnoge majke su zavili u crno ti isti saveznički piloti koji su ciljali prugu i druge strateške objekte po brdima i livadama oko Sarajeva .Djecu nisu planirali da ubiju .Te nedužne živote su tadašnje majke a kasnije bake pokušavale da otmu zaboravu davajući unucima imena koja će ih podsjećati na ta mala biča i njihove tragične sudbine. Švabe, koje su ih hranile i pazile, su izgubile rat a novi gospodari života i smrti -partizani ,su sišli iz šume 45’godine niz Trnovsku ulicu pjevajući svoje pjesme o Titu i NOR-u. Niko nije izašao da ih pozdravi kao oslobodioce ili da ih obasipa cvijećem onako dronjave i zapuštenog izgleda, kako i mogu da izgledaju ljudi koji su dosli iz šume.

Tako su počele godine zanosa i čudnovatne energije koja je mijenjala lice zemlje nenavikle na periode mira i prosperiteta koje su se otvarale pred gradjanima Bosne i Sarajeva. Doba socijalizma koje je tad počinjalo nekima je bio početak najgore noćne more, nazadovanja, bijede, otimačine i nepravde, a drugima je opet bio početak jednog života punog izobilja, stvaralaštva ,uspjeha ,ushićenja , uspona, blagostanja i druženja svih onih generacija koje su danas zašle u jesen i zimu svog životnog puta. Oni što su izgubili rat su većinom emigrirali u Ameriku, Kanadu i Australiju, što dalje od komunista, socijalizma i njihovog shvatanja života. Oni što su pobijedili su odbacili boga , gospodu, privatnu svojinu i napravili društvo po mjeri čovjeka. Poslije zadnjeg rata, oni koji su bili nosioci razvoja i na rukovodećim mjestima zadnjih 30,40 godina u bivšoj SFRJ, su došli na red da emigriraju u iste zemlje kao i oni što su izgubili rat 50 god. ranije. Sad su opet svi zajedno ,dijele iste sudbine ,većina bivših drugova opet se vratila crkvama , djamijama i božjem svijetu koji su napustili zbog partije , karijere i mladelačkog neiskustva i zanosa.

Pola stoljeća kasnije, kad se počela raspadati SFRJ, došli su neki novi oslobodioci opet iz šume ,čudnog izgleda i još čudnijeg ponašanja obilježenog pljačkom, primitivizmom i nekulturom svojstvenom samo ljudima koji su odrasli po špiljama i vrletima kojih u Bosni nikad nije manjkalo. Pošto su pokrali sve što se može pokrasti, unesrećili desetine familija brutalnim zločinima, zapalili iz zabave koju kuću s početka vijeka kad su njihovi preci živjeli po pećinama, stvorenja nalik na ljude su se vratili u svoje šume iz kojih su i došli.

Posljednji u nizu oslobodilaca Kovačića su rodjeni daleko od Bosne a ima ih bogami dosta iz egzotičnih zemalja gdje vlada vječno ljeto i gdje žive ljudi koji često imaju iznenadne i cudnovatne potrebe da se vozaju javnim prevozom u vrijeme špice i da se opasaju kaiševima neobičnog sadržaja, pogotovo ako u blizini ima dosta Izraelaca ili Amerikanaca.

Kovačići su danas zapušteni i nekako drugačiji, ali našlo se novaca da se napravi par vjerskih objekata da se zna kojem se bogu molimo. Nestale su preko noći prepoznatljive tamno plave oznake ulica i zamijenjene sa zelenim oznakama. Ne vole oni toliko Bosnu i Sarajevo koliko mrze one druge ili treće.

Ruglo od Ljubljanske ulice danas

Na Vrbanji mostu su bile dvije trafike na početku mosta i još jedna trafika malo niže. Na trafikama smo kupovali sve, od uvoznih cigara , domaćih cigara, do krizaljki, štampe, magazina: “Start”,”VUS”-a (Vjesnik u srijedu),”Čik” sa Arsenom Dedićem, Gabi Novak , Djordjem Marjanovićem i golišavim modelima na naslovnoj strani, crtane romane, stripove: Mirka i Slavka, Politikin Zabavnik, Strip Art, Alan Ford, tramvajske karte, šibice koje više niko ne koristi zato što sve manje ljudi puši duvan i cigare. Danas se svi drogiraju, brze ide, duže traje i brže se umire. Dok ti alkohol podere jetru i cigare sagore pluća treba minimum desetak godina, presporo je to. Kad je mogao W.Churchill da se drogira sa metamfetaminima začinjenim alkoholom poslije kojih je dobijao samopouzdanje i energiju, pa bi takav bio budan danima i grmio sa radija kako će se domovina braniti po plažama, na zemlji, na nebu, zašto razočarani ljudi širom svijeta ne bi mogli da uživaju u blagodetima opojnih droga i raznih drugih derivata. Isti slučaj kao sa autima na električni pogon umjesto benzina. Moglo bi, ali onda neko gubi kontrolu i monopol nad istim.

Svi kao žive zdravije, a ljudi nikad bolesniji, ludji, gluplji i deblji nisu bili. Na engleskom govornom području postoji izraz ”solid build”, što bi u prevodu značilo malo popunjeniji. Kod nas bi mrtvo hladno rekli –“slotina” od dvije tone koja se može izvagati samo na stočnoj vagi jer obična pokazuje samo do broja 130.

Izmedju trafika je bila košpicarna gdje smo kupovali košpe, kikiriki, sjemenke, kukuruze i kestenje. Danas kod košpicara najbolje ide bijeli prah, trgovina bijelim robljem i oružjem. Nisu ni košpicari naivni kao što su nekad bili .

Na broju jedan u Zagrebackoj je bila mesara na ćošku sa kasom pored ulaza i mesarima obučenim u bijele mantile zaprljane krvlju od nosanja prasadi, plećki, butina, rebara, noga, glavuša, jetre i drugih organa i dijelova svježe priklanih životinja. Kasnije su neki tu rijetku vještinu sa nožem upotrebljavali za vrijeme rata u kontaktu sa bivšim komšijama, radnim kolegama, kao znak pažnje. Ljudi u bijelim kapicama su se uvijek smijali i razgovarali povišenim tonom kao da su time htjeli da daju do znanja da imaju sve pod kontrolom i da vole svoj posao. A što ne bi , uvijek su imali para i znali su da pronadju rupe u onom sistemu gdje je sve bilo društveno tj. ničije ili svačije. Mesari i gazde kafana su bili elita kao što su i danas.

Bila je na kraju Beogradske druga mesara, još bolja, još snabdjevenija. Bila je to Banjalučka mesara ili kod “Pere” koja je bila puna Banjalučkog piva, pavlake koja je uvijek bila ukusnija od UPI-jeve, mlijeka i milerama. Tu se mogao kupiti hljeb primorac, djigerica ili pajsle za mačke, Knjaz Miloš, meso, kobasice i svašta još. Pero je bio imućan čovjek i uvijek bi parkirao svoje auto (bijeli Ford Taunus) iza mesare dok bi on teško radio i zidao treću kuću zahvaljujući socijalizmu i Titi. Davne 74’ godine jedna se nesretna radnica tu objesila na kuku zbog neuzvraćene ljubavi. Sad je tu neka birtija, a šta bi drugo mogli da otvore današnje Sarajlije iz Žepe.

Većina Kovačića je bila nastanjena srpskim i hrvatskim porodicama, pokoji musliman i dosta Jevreja. Početkom šezdesetih i industrijalizacijom zemlje nastala je potreba za radnom snagom pa su ljudi iz unutrašnjosti počeli da zidaju ružne kuće bez fasada po obroncima Kovačića . Preostalo je još nekoliko kuća s početka vijeka ali one su većinom u lošem stanju. Tako i dan danas imamo “Vilu Lepu”,i ”Vilu Serafinu” koje su preostale čitave u Kovačićima.

U ”Vili Lepoj” je prije rata ordinirao zubar Šepka (strah i trepet) koji je bio kao hitna pomoć nekada davno ( kad je Fićo bio zakon a Škoda luksuz). Nije bio na dobrome glasu ali kad nemaš izbora u 2h. ujutru, onda i kod njega može. Gospodja Ljuba iz “Vile Serafine” koja je darivala djecu žele bonbonima kad bi joj kupili nešto iz granapa je otišla davno, a neke stare kuće su zapaljene od strane pijanih zlikovaca i propalica.

Na početku Lenjinove ulice, uvijek je bila garaža sa rampom i kućicom za portire na ulazu. Na kraju je bila garaža od Centrotransa (preduzeće sa najvećim brojem reli vozača poslije GRAS-ovih samoubica ). Poslije su to srušili i napravili dvije velike stambene zgrade sa poslovnim prostorima a u prizemlju je bila otvorena Pizzeria “Maestro” od A. Kusturice - dirigenta, u kome se služila pizza koja je bila dobra i jeftina. Poslije rata je taj restoran promijenio vlasnika kao i mnogi drugi. Ispred te iste zgrade nekada je saobraćao autobus “Londonac” , veliki autobus na sprat koji je išao do grada i nazad do Grbavice 1 ili 2. Londonce su zamijenili kasnije “Ikarusi” iz Zemuna. Ti autobusi su imali takve kočnice da si ih mogao čuti na kilometar a izgledali su kao jeftina kutija cipela. Dalje nije bilo ljudi niti civilizacije, osim na Aneksu kasnije (broj 13) ili do Švrakina sela-naselje Pavla Goranina (broj 19) gdje se kasnije doselio Šerif Konjevic i živio sa svojom prvom ženom kao podstanar u to vrijeme. Sad je u aleji, na Ilidzi “nane” pokraj Sarajeva, zajedno sa gazdom jednih dnevnih novina iz Sarajeva. Šerif je redovna mušterija u prodavnicama koje posluju sa ortopedskim pomagalima, gdje ljudi njegovog rasta mogu izabrati i kupiti razne vrste cipela sa visokom petom.

U zgradi preko puta na prvom spratu (Zagrebačka 5) je živio čovjek koji je nekada davno drugovao sa Gavrilom Principom i ostalim negativcima iz grupe “Mlada Bosna” koji su u slobodno vrijeme bacali bombe i pucali iz pištolja na zalutale turiste iz Austrije po našem gradu.

Ruševina u Zagrebačkoj 5

On je bio većinski vlasnik te zgrade dok mu država nije oduzela sve i ostavila samo jedan stan u kojem je živio sa svojom drugom ženom s kojom nije imao djece. Njihov stan je bio ispunjen starinama i sitnicama iz prošlosti, kao u Mimarinom muzeju u Zagrebu. Vrijeme tu kao da je bilo stalo, umorilo se i zastalo da predahne. On je umro davnih osamdesetih u dubokoj starosti.

Drugi stanari iz te ulice su se raselili, mahom preko okeana i u zapadne zemlje, većinom potomci prijeratnih trgovaca i činovnika u vremenu izmedju dva velika rata. Familija prijeratnog sarajevskog trgovca sa stanom u prizemlju je imala kuću u susjednoj Beogradskoj ulici (Emerika Bluma) na ćošku, koju su kasnije prodali i odselili se.

Preko puta Centrotransa se nalazio Jovin granap u kojem su djeca kupovala rum-pločice i žvake za tri banke. Žvake su bile u obliku cigara i drugih nije ni bilo. Kad bi ušao u granap prvo bi te dočekao sa lijeve strane izlog koji je bio pun rum-pločica, čokolada Braco i Seka , čokolada od riže i šarenih bombonjera, a pored su bile providne staklene tegle u kojima su bile opet čokoladice, slatkiši od želea u raznim bojama i bombone koje su se prodavale na vagu. Preko puta pulta do zida je bio frižider sa sladoledom. Domaćice su kupovale “Plavi Radion” za pranje veša a imućniji koji nisu koristili “Oslobodjenje” za one stvari, kupovali su toaletni papir koji je imao po 150 listića naslaganih jedan na drugi i nije bio dobar ni upola kao “Oslobodjenje”. Djeca bi kupovala po frtalj hljeba i 100 gr.parizera poslije lopte, košarke ili na velikom odmoru za vrijeme škole. Kasnije je došlo mlijeko u tetrapaku iz Ljubljanske mljekare koja je otvorila svoju prodavnicu kod OS”Boriša Kovačević” u istom neboderu gdje je apoteka i dan danas. Jovin granap je u početku imao ulaz sa dvije strane ali su kasnije koristili samo jedan ulaz iz Zagebačke ulice. Jovo je kao i svaki poslovodja u to doba imao bijeli mantil, naočale i stolicu na kojoj je sjedio. Olovka mu je bila u gornjem djepu pored njegovog imena nevješto napisanog hemijskom olovkom. On je povazdan nesto zapisivao i računao sa svojom olovkom.Na kraju je zaglavio zatvora zbog kradje i prevare društvene imovine, ali za nas je to uvijek ostao Jovin granap i Jovino ćoše.

Pored Jovinog granapa je imao radnju Sašo elektricar. Tu je stanovao Sašin otac Stojan sa Zorkom koja je uvijek bila nasmijana, a imala je glas i frizuru kao Margaret Thatcher. Sašo je uvijek bio ozbiljan, nikad se nije smijao, (rano ostao bez kose a to je onda zaista bio hendikep ), i niko se nije puno družio od stare raje iz Kovačića sa njim . Valjda zato što je on stanovao na Vracama koje su i u ono doba bile selo. Na Vracama ispod i iznad njega su stanovali Kljajici, Tepavčevići, Todorići, Tomići , Baba, Seferovići, Maletići i ostali doseljenici poslije onoga rata..On je samo radio, skupljao pare i prodavao lampe sa abažurima koje mu je pravila familija iz Trnova . (Dopuna urednika: Prošle godine Suada i ja smo posjetili našeg velikog prijatelja Sašu Lintu u Djenovićima na crnogorskom primorju. Saša odlično nosi svojih osamdesetak godina, a mentalno je još u šezdesetim).

U Kovačićima nije bilo puno poznatih faca iz jednog razloga.To su bila gradska djeca koja nisu bili članovi SKJ, osim ako ne računamo Slavka Budihnu koji se družio sa rajom iz Beogradske. On je kasnije otišao u Beograd, intervjuisao Tita i tamo napravio karijeru. Najpoznatije ime iz komšiluka je bio i ostao pjevač koji je počinjao karijeru i pjevao tih godina ” Zelena si rijeka bila”, Podlugovi, Kristina.

Raskršće Zagrebačke i Trnovske, pogled od Jovinog granapa

Veliki dio Zagrebačke ulice od Vrbanje mosta do raskršća za Vraca je bio mora za sve roditelje i starije ljude. Na tim pješačkim prelazima su tih godina pa sve do nedavno ginuli ljudi i djeca zato što gradski oci nisu našli za shodno da tu stave par semafora. Novaca da ruše stare kuće po Kovačićima su imali a za semafore i živote ljudi nisu baš puno marili. Valjalo je preći na drugu stranu, valjalo je djeci ići u školu svaki dan ,a Zagrebačka je sve to vrijeme uzimala svoj danak koseći male školarce i starije bakice koje su se vraćale sa pijace na Grbavici  noseci  pune cekere svojim kućama. Danas tu stoje semafori, nema više jurnjave do Vrbanje bez zaustavljanja.

Preko puta Jovinog granapa je bila Mjesna zajednica “Kovačići” u kojoj su ondašnji penzioneri voluntarili svaki dan. Tu su se “plavi” sakrivali od “crvenih “ kad su bile akcije tipa “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Zbog tih uzbuna u novoizgradjenoj školi ”Bane Šurbat” 76’god. je nesretno nastradao učenik iz Zagr.br.21 prezimena Obućina za vrijeme tih polu-idiotskih vježbi za radni narod i omladinu. Pored škole je bio frizerski salon koji je držala majka od Saše Zalepugina koji je tih godina vodio Nedeljno popodne na TV i bio san ondašnjih gospodja koje su ga gledale i slušale u jednom dahu.

Ispred MZ “Kovačići”su bile stepenice na kojim su mangupi pravili svoje prve momente sarajevskim curama tipa ,”oprostite, ja nemam običaj da prilazim djevojci na ulici, ali vi ste nešto posebno”. Mala raja bi to gledala sa strane pijući svoju Kolu ili Jupi iz granapa koju su bili zaslužili poslije igranja utakmice na Faksu (igralište iza Šumarskog i Poljuprivrednog fakulterta). Ispred MZ je bila betonirana bašta izdignuta od ceste, sa stolovima u dubokoj hladovini od starog drveća posadjenog duž ulice. Pored je bila apoteka i prodavnica namještaja kasnije. Poslije je i ta zgrada srušena i napravljena nova i veća i ružnija. U prizemlju je bio restoran “Lav”, (Očenas) a sa druge strane kafić “Flamingo” koji je otvorio bivši igrac “Sarajeva”. U “Lav” su dolazili mnogi poznati i nepoznati , od Nede Ukraden , Jure Franka do lokalnih likova iz crnih hronika.

Zanimljivo je da je na tom mjestu prije bila straćara sa česmom u sredini u kojoj su stanovale dvije familije, a desno je bila stara zgrada u kojoj je na spratu stanovala familija Svarček. U tim straćarama je bilo uvijek mačaka i više nego skromnog života. Otac familije je bio gastarbajter u Njemačkoj. Njegova žena Mica je neslavno završila kao i mnogi drugi koji su navraćali u ozloglašeni bife “Kovačići”. Preko puta na broju 13 je bila stambena zgrada na uglu Zg. i Trnovske ulice.U prizemlju je bila prodavnica “Obnova”- Šabac . Tu su radili otac, koji je bio mali i suvonjav, i sin koji je bio brkat, velik i debeo. Prodavali su kožne jakne, majice, kapute, a vrijeme bi prekraćivali čitanjem romana i stripova iz obližnje trafike. U toj istoj zgradi na zadnjem spratu je živjela Kana , koju je neko od stare raje (Zeko) spomenuo nekada. Ona je tu živjela od početka šezdesetih godina.

Bio je tu još jedan granap na broju 9 , burekdžinica u podrumu sa posterom Safeta Sušića i FK”Sarajevo” na vidnom mjestu i ”Koka,” prodavnica kokošijih proizvoda gdje su gospodje, mame i bake iz Kovačića čekale strplijivo u redu za svježu piletinu. ”Koka” je bila ispod nivoa ceste a red bi znao subotom da se otegne do drugog granapa .

To je bila oaza mira i ljepote dok je Sarajevo bilo malo, a kasnije, kako se grad širio, dolazili su neki drugi ljudi, sve se počelo mijenjati, pa i naši Kovačići. To je postalo mjesto za prestiž, blizu grada, pet minuta pješke do Marindvora. Poceli su da ruše stare kuće i da prave velike zgrade sa liftovima i velikim kupatilima (za nas velikim, pošto većina kuća u to vrijeme nije imala kupatilo). Zadnja ulica koja se održala do 76’ godine je bila ulica do Šumarskog fakulteta, tačno preko puta “Planike”, prodavnice cipela i dan danas. Tu su opet napravili dvije velike zgrade sa kafićima i samoposlugama koje su izbacile male granape sa scene. U tom kafiću je godinama konobarisao lik koji je kasnije otišao ‘tamo daleko’ gdje mu je i mjesto.

Gradjani koji sada tu žive ne sjećaju se ničega i nikoga jer su oni mahom došli poslije zadnjeg rata i oni su većinom izbjeglice i raseljena lica. Oni puno ne znaju niti ih interesuje prošlost, oni su sretni da su se smjestili, da je mir, niko ih ne tuče i da imaju krov nad glavom.

Oni nemaju pojma da je tu nekada davno navraćao “Gavro”, nastavnik istorije u OŠ ”Bane Šurbat” i da je sve ofanzive i ratove zalijevao upravo tu u Bifeu “Kovačići” sa svojom rajom, ljubiteljima dobre kapljice, gdje se cugalo i mezilo uz zdenka sir, kuvana jaja i ribu iz konzerve. Neslavno je završio i brico koji je imao frizersku radnju pored bifea, stanovao je u staroj kući u Ljubljanskoj 12 , ali je većinu vremena provodio u bifeu kao mnogi drugi.

I sve se to radilo stojeći na nogama, ”Umri muški ” na naš način! I tako je i bilo, svi su završili kao John Wayne , sa cigarom u ruci, flašom u djepu i s nogama naprijed.

Prosto je nemoguće nabrojati sve likove i uspomene na ovoliko malo prostora. Beogradsku sam tek ovlaš spomenuo, Splitsku , Trnovsku i Ljubljansku nikako. Radničku , Miška Jovanovića i ostale zaboravljene ulice i ljude nekom drugom prilikom ako to nekoga uopšte interesuje u današnje vrijeme kad se slavi novac, reputacija, sila i moć . Teško je opisati taj osjećaj kad si bogat, moćan i naočit kao mnogi nesretnici što sanjare nedosanjani san svaki dan. Jedan put mi se nešto slično dogodilo kad sam pao sa nebodera, ali to je ipak drugačiji osjećaj. Biće da sam sanjao.