Ljubiša Zečević Zeko: Intervju

U “Oslobođenju” do 19, 20 i 21 maja, Zlatan Rašidović je obavio razgovor samnom u vezi 30 godina dobijanja povjerenja da Sarajevo organizira XIV ZOI. O toj najvećoj sportskoj manifestaciji ikada održanoj na našem Jugo prostoru, na blogu bi se pojavio pokoji komentar (koliko se sjećam – Joviša, zatim Vlatko i Bobar). Procijeni da li ima rezona da se ovo objavi na blogu. Razgovor se donekle razlikuje do onoga koji je objavljen u “Oslobođenju”, što je rezultat urednikove intervencije, ali tekst nije pretrpio promjene.

Pomenuta su imena mnogih učesnika u procesu kandidature, a, kao što se to najčešće događa, izostanu imena najbližih saradnika. U ovom slučaju MIŠE BAŠIĆA, sa kojim sam sarađivao u Komisiji za fizičku kulturu BiH, gdje je kandidatura rođena i pripremana. Svi tekstovi su prošli kroz Mišine ruke. Znao je sve i diskretno bi iznio svoje mišljenje o pojedinom pitanju, po pravilu usvojeno bez primjedbe. Mnogo truda u kandidaturi su ulozili KEMO KAMERIĆ, Kao i protokolisti SGS ŠELEDA DRAGAN I ZDRAVKO ŠKORIĆ.

Toliko radi znanja.

Pozdrav, Zeko

PITANJE: Prije 30 godina, na zasjedanju MOK-a, donijeta je odluka da se organizacija XVI ZOI povjeri Sarajevu. S obzirom da ste u stvaranju ideje i procesa kandidiranja bili od početka uključeni, kako ste se osjećali u tome trenutku?

ODGOVOR! Pomislio sam: “Napokon je dugogodišnji trud, naporan rad, strepnje, nade, besane noći i sve što prati takve poduhvate, urodilo plodom”.

PITANJE: Koliko godina je prošlo od ideje do odluke MOK-a

ODGOVOR: Neposredna ideja za kandidaturu Sarajeva započeta je u 1971. godini u okviru

Republičke komisije za fizičku kulturu (Predsjednik Ahmed Karabegović) u kojoj sam radio u svojstvu saradnika, a temeljena je na nizu predhodnih ostvarenja. Da pomenem elaborat o Bjelašnici kao saveznom sportskom centru za visinske pripreme (autori Ing. Mičević Z., Golubović S., I Ilić B.) iz 1962. godine; studiji Mogućnosti i problemi razvoja zimskog turizma u Jugoslaviji – OECD, Paris 1968, koji obuhvaća i BiH (expert Jean Iten); elaborat Mogućnosti razvoja smučanja u Bosni i Hercegovini (Zavod za fizičku kulturu, Sarajevo, autori: Alikalfić L., Bajić M., Potkubovšek S. i Trumić A. – mlađi) 1970g. Razmotren i usvojen od strane Izvršnog vijeća BiH kao pravac razvoja zimskih sportova (Predsjednik Kosovac D. – Braco). Dodamo li tome smučarsku i sankašku tradiciju Sarajeva, region Sarajeva se pokazao kao veoma pogodan za dalji razvoj zimskih sportova kao i za organizaciju najvećih priredbi poput Olimpijskih igara.

PITANJE: Da li je tada sačinjen elaborat?

ODGOVOR: Kao član Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, raspolagao sam sa Upitnikom

MOK-a za kandidaturu za ZOI 1976, po kojem je sačinjena koncizna skica o društvenoj opravdanosti i mogućnostima organiziranja ZOI. Zatim sam u biblioteci MOK-a u Lausanne, proučio sve kandidature i izvještaje predhodnih ZOI, te razgovarao as Arturom Takačem – tada tehničkim direktorom MOK-a, koji je bio skeptičan da bi u kandidaturi za ZOI 1976 mogli uspjeti radi veoma jake konkurencije.

PITANJE: Takač u svojim memoarima stavlja to u 1970 uz tvrdnju da je inicijativa preuranjena.

ODGOVOR: Bilo je to 1971, a da me “jedva smirio” je malo pretjerano, jer se nije radilo o

1976. nego o nekom od budućih termina.

PITANJE: Ko je sa inicijativom upoznat?

ODGOVOR: Nakon što sam sačinio kratak elaborat , Ahmed Karabegović me je uputio da ga

dostavim Braci Kosovcu, tada predsjedniku Izvršnog vijeća. Za inicijativu je znao i Boris Bakrač, član MOK-a, čije je mišljenje da se svakako treba kandidirati i uložiti mala sredstva koja će imati veliki efekat na svaku vrstu, posebno turističke, afirmacije, ali da je organizacija i izvođenje veoma komplikovano. Sažeo je to u: ”Kandidirajte, a molite boga da ne dobijete!” Naravno da je Rato Dugonjić, predsjednik Predsjedništva BiH, inače kao i Braco Kosovac bio sportista i ljubitelj smučanja o inicijativi obaviješten.

PITANJE: Zašto se nije kandidiralo za 1976 ili 1980?

ODGOVOR: ZOI nisu samo takmičenja, nego mnogo više do toga. Komparativna analiza sa

predhodnim organizatorima, posebno Innsbruckom, čak da smo imali izgrađene sportske objekte, ukazala je na manjkavost ostalih relevantnih faktora: transport, smještaj, komunikacije, infrastruktura i dr. Kada je Denver odustao od organizacije XII ZOI 1976, bilo je ideja da preuzmemo igre, ali to nije realizirano, jer nije došlo do većeg poboljšanja vansportstkih činilaca. Tada je (14 novembra) procijenjeno da ni do 1980. nećemo biti u povoljnijoj situaciji. Sve je stavljeno u stanje mirovanja ili “za bolja vremena”.

PITANJE: Kad su ta vremena nastala?

ODGOVOR: Bila je to moja – 1976- posljednja godina u JOK-u, kada sam dobio na uvid pozivno pismo MOK-a za kandidaturu za XIV ZOI 1984. JOK pismo nije razmatrao a nama je bilo povod da, marta 1977, obnovimo inicijativu. Grad je upravo započinjao realizaciju velikog projekta Program zaštite čovjekove sredine, kreditno potpomognutim od Međunarodne banke za obnovu i razvoj, po kome su upravo neki ranije manjkavi činoci, a relevantni za kandidaturu, trebali da se dobiju do 1980 g.

Dopunjeni elaborat (Kosovac D. i Zečević Lj. 21. Marta) dostavljen je Predsjedništvu SR BiH, koje ga je 13. Maja, razmatralo i usvojilo u smislu ispitivanja mogućnosti izgradnje zimskih centara, bez izjašnjavanja o samoj kandidaturi za ZOI. Kako su upravo ZOI pokretački činilac podizanja zimskih centara, razrada elaborata je nastavljena putem posebne radne grupe (Sučić A, Predsjednik grada, Karavdić Z, Ostojić B, Potkubovšek S, Maljković D, i Zečević Lj.) koja dopunjava elaborat, kao osnovu za rad Pripremnog komiteta za kandidaturu na čelu sa Maljković Danetom, tada predsjednikom Smučarskog saveza BiH, Galić Mirkom – predsjednikom Izvršnog odbora SGS , kao p.predsjednikom i Zubak Mijatom kao sekretarom. Prije toga, veliki je doprinos dao i predhodni predsjednkk IOSGS Branko Barić.

PITANJE: Kako je pripremni komitet radio?

ODGOVOR: Glavna aktivnost je bila na sačinjavanju odgovora na upitnike MOK-a – opšti, RTV, štampa i dr. To su radili eksperti za pojedine oblasti. Za RTV - Lastavec F, Štambuk M, Karabegović (tada na dužnosti u RTV-u), izvještavanje Petrinić M, razrada lokacija i sadržaja borilišta (Đođo R, Janjić M, Milošević B, Burazor S.), urbana rješenja Hrisafovic M, medicinu Kulenovic F, protocol Rašidović M, finansije Pejić R, izložbu ZOI Kojo Lj, koncept kulture Janjčić M. i drugi. Zbog kratkoće rokova radilo se bukvalno danonoćno. Sjećam se kad je g. Petrinić Mirko bio “naručen” da u pola jedan noću predoči koncept odgovora za medije. Pripremni komitet je svoj rad završio 30 juna 1977, te uz dopune transformiran u Komitet za kandidaturu.

Nakon usvajanja dokumenata, sve je išlo na prevođenje dvjema ekspertima: Kaluđerčić Kseniji za francuski i Murga Bahriji za engleski jezik. Stigli smo u zadnji čas da – neposredno pred novogodišnje praznike - predamo tekstove za štampu. Kako štamparija nije imala slovne znakove za francuski tekst oni su dodavani ručno. U zadnji čas smo – Tomek Ante u jednim, i ja u drugim kolima, kandidature direkt odnijeli u Lausanne.

PITANJE: U čemu se sastojala djelatnost Komiteta za kandidaturu.

ODGOVOR: Ponajviše u ubjeđivanju da je to što radimo dobro, jer je nevjerice bilo i previše.

Kako u domaćim tako i u inostranim krugovima. Za neke je čitava ideja bila neka vrsta šoka, što je i normalno, jer se prvi put susreću sa nečim malo poznatim a tako odgovornim i zamašnim, a iza koje u početku nije stajao nikakav politički ili državni organ, nego sportski radnici. Drugi vid akcija je usmjerenje prema međunarodnim sportskim federacijama koje su – osim klizačke – slale svoje inspektore, te MOK-u čiji je šef protokola Cornelius Kardel obišao Sarajevo. Meni je palo u zadatak da u Budimpešti razgovaram sa članom MOK-a zaduženim za sportski program Arpad Chanadijem.. Tadašnji predsjednik Smučarskog saveza Jugoslavije Žarko Ostojić, je obavijestio da će se 22 oktobra u Lausanne gdje je IK MOK-a imao sastanak sa sportskim federacijama, održati i sastanak zimskih sportskih federacija na čijem je čelu bio Mark Hodler, te preporučio da se tamo ode. Ne znam zašto, ali sam bio skeptik tome prijedlogu. Dobro se sjećam tog sastanka u kabinetu Brace Kosovca u “Energoinvestu”. Za stolom Braco, Dane, Đorđe Peklić– tada predsjednik JOK-a i Emerik Blum koji je sjedio po strani. Na moje “vrdanje” treba li ili ne prisustvovati, Blum reče: “Idi i čuči kao cuko pred vratima da te vide!”

PITANJE: Je li bio u pravu?

ODGOVOR: Naravno. Ercegan Milan – Bata, predsjednik Svjetske hrvačke federacije (koji mi je

još 1963, nakon razgovora o mogućnosti organizovanja olimpijskih igara u Jugoslaviji, dao njegov elaborat o tome sa naglaskom da bi Beograd trebao kandidirati za 1960) me je upoznao sa Hodlerom koji je prihvatio da izložim ideju o kandidaturi Sarajeva. Prije toga sam se susreo sa Killaninom i obavijestio ga o tome. “Ako bude kao u Dubrovniku, držaću vam palce”, misleći na sastanak MOK-a i nacionalnih komiteta, 1969. gdje sam bio protokolista i usko sa njim sarađivao. Svoje “držanje palaca” potvrdio je svojim govorom na otvaranju sesije MOK-a u Atini kada je skoro otvoreno “navijao” za Sarajevo. Tome čovjeku se Sarajevo nije odužilo.

PITANJE: Kako su predstavnici zimskih saveza reagirali?

ODGOVOR: Predočio sam im skicu regiona Sarajeva pogodnog za održavanje ZOI, koju je izradio Braco Alikalfić. Bili su začuđeni do tada neviđenom koncentracijom borilišta pa je više pitanja upućeno oko klime. Naoružan meteo podacima Ing. Mičević Zdravka, lako sam ubijedio o pogodnostima koje se na Bjelašnici skupljaju preko stotinu godina. Većinom su bili zadovoljni a posebno su bili zainteresirani biatlon, bobisti i sankaši jer im je išlo u prilog da prošire svoje sportove na novi region.

PITANJE: A na unutrašnjem planu?

ODGOVOR: Bilo je “povuci – potegni”. Pri povratku iz Lausanne, na Plesu sam se susreo sa

grupom privrednika koju je vodio predsjednik RIV-a Renovica Milanko. Dosta ljutito je reagirao na svrhu moga puta, najviše zbog finansijskih pitanja ZO – “Nemamo mi tih para!” na šta sam predočio podatke da su Igre isplative, da ih privreda, iz svog interesa, pomaže. Direktor UNIS-a Deronja Abaz je rekao: “Mi ćemo dati kola” a Mehinagić Rizo: “A mi kontribuciju u hrani”. Naša privredna predstavništva u inostranstvu su se veoma angažovala na promociji ideje i kandidature, što za DKP baš nije bio slučaj. Lavovski dio posla, ne samo u okviru sportskih struktura, su obavili predsjednik JOK-a Đorđe Peklić te Hakija Pozderac –predsjednik JSFK, a oba predsjedništva su 19. novembra dala podršku kandidaturi. RIV i SIV - Predsjednik Veselin Đuranović su podržali ideju. Dragocjenu aktivnu podršku je dao Boris Bakrač, naš član MOK-a. Konačno, 10 novembra 1977. Skupština Grada Sarajeva je donijela odluku da se kandidatura dostavi MOK-u.

PITANJE: A šta se događalo do Atinskog zasjedanja?

ODGOVOR: Mnogo toga pa nije za interviju, ali je osnovno bilo da ubijedimo Marka Hodlera o

pogodnostima Sarajeva i, kako je to lijepo rekao Artur Takač, “odvedemo od Sapora”. Na poziv da posjeti Sarajevo Hodler je javio da će početkom maja biti u Napulju i da može odvojiti dva dana. Plan da se avionom “Energoinvesta”, šestog maja odleti do Sorenta, umalo nije propao, jer je bila nedelja kada nije dozvoljeno slijetanje taksi ili privatnih aviona. Tako su nam javili iz Savezne uprave letenja. Zamolio sam ih za broj faksa Sorenta i poslao sam im pismo da ličnost koju prevozimo dolazi radi kandidature za ZOI u šta je uloženo mnogo sredstava koja će propasti, a o svemu tome zna g. Onesti predsjednik CONI ( Nacionalni olimpijski komitet Italije) koga trebaju konsultovati. Jasno da istoga u nedelju nisu, ako su i htjeli, mogli naći, a tekst sam potpisao sa: Dottore, profesore Z. LJ. Ministero d’ educacione. Iz Savezne uprave su mi se smijali. Nakon pola sata je došao faks da nam je let odobren, pa sam se ja smijao njima. No to nije bio kraj nevoljama. Aerodrom nije prihvatio kreditne kartice za dopunu gorivom pa sam dao svoju “neprikosnovenu putnu rezervu” koju nosim i, po pravilu, vraćam sa puta iz inostranstva. Onda opet problem. Toga dana je pronađeno tijelo otetog predsjednika italijanske vlade Alda Mora, pa se kontrola izlaska iz Italije pooštrila do maksimuma. Ne znam šta da radim a i intervencija Hodlera ne vrijedi. Tog momenta u hol upada jedan admiral sa vojnom svitom. Stoje i razgovaraju čekajući da ih protokol odvede. Došunjam se pored, a malo iza leđa admirala, počinjem gestikulirati, nemušto govoriti, klimam mu glavom a on mi, doduše začuđeno, ali sa osmjehom otklima. Energičnim korakom idem pravo šefu obezbjeđenja i kažem mu da admiral poručuje da nas treba pustiti i da ga zove, ako ne vjeruje, da mu to lično kaže. Dobismo dva karabinjera da odnesu prtljag do aviona. U toku leta me Hodlerova supruga pita šta mi je to admiral rekao. “Ništa, a kako se to izvodi, upoznaću vas sa Ljubom Kojom od kojeg sam tu školu naučio”.

PITANJE: Aktivnosti u Atini?

ODGOVOR: Na atinskoj željezničkoj stanici imali smo salon vagon iz kojeg je koordinaciju vodio Grša Anđelić. Trka sa podjelom dopunskih materijala. Ideja Mire Janjčića da se u Trnovu istkaju torbe sa motivima sa stečaka, je bila pun pogodak. Lijepa poput tapiserije za zid u svakoj luksuznoj kući, lijepa kao predmet nošenja u svakoj prilici. Ispunjena monografijom Grada, minijaturnim setom domaćih alkoholnih pića, značkom, privjeskom i drugim suvenirima, odigrala je svoju ulogu. Avalange (FIFA), kao i neki drugi članovi MOK-a, a pogotovo njihove supruge, su je nosili. Onda kontakti sa predsjednicima sportskih federacija – uglavnom sam to ja obavljao, jer sam ih skoro sve poznavao, ili Časlav Veljić, kome je tadašnji predsjednik JSFK Jakovlevski T, zaprijetio da će biti otpušten sa mjesta sekretara Komisije za međunarodne veze, ako se odmah ne vrati na posao. Bili smo zapanjeni takvim stavom. Kao da ZOI nisu bile NAJVEĆA međunarodna sportska manifestacija na tlu Jugoslavije.

PITANJE: Takač je u svojim memoarima pisao o dogovoru sa Skandinavcima o podršci kandidatu koji ostane u igri nakon prvog glasanja, što je i ostvareno.

ODGOVOR: Tačno, ali nije to bilo jedino lobiranje. Peklić je, uz moju asistenciju, uspješno

lobirao kod “Istočnjaka” za glasanje u prvom krugu. Iskoristio sam svoja poznanstva sa nekim članovima MOK-a Kumar i Singh (Indija), Guerra (Kuba), Herzog (Francuska), Touny (Egipat), Zerguni (Alžir). Veljić je lobirao kod svojih poznanika, a ekipa “senzora” – novinara sa P. Lukačem, M. Janjčićem, M Radojčićem, je posredno lobirala u okviru svoga domena. O doprinosu Borisa Bakrača da i ne govorimo. Sve u svemu, u drugom glasanju smo dobili povjerenje organizacije igara sa tri glasa razlike (36:39).

PITANJE: Prije nego se zahvalim, jedno “lično” pitanje. Vas često navode kao “oca ideje” za

ZOI”

ODGOVOR: Ostavimo to kad me više ne bude među živima, jer neću moći potvrđivati niti demantovati. Sarajlija sam, školovan za sport, sam bio sportista, plaćen da mislim o unapređenju fizičke kulture, te učesnik u organizaciji brojnih značajnih sportskih manifestacija. Od Studentskih zimskih igara (“Univerzijade”) na Jahorini 1955, pa PEA u Beogradu 62, PESK-a u Jajcu 63, BAI Sarajevu 66, brojnim Jahorinskim kupovima, STENS-u 73 u Sarajevu itd. Logično je očekivati da sam bio u žiži ideje za ZOI, ali bi naglašavanje moga imena u kontekstu vašeg pitanje, bojim se, bilo nefer prema svima onima koji su samoprijegornim radom doprinijeli da kandidatura uspije. Velika je privilegija bila raditi sa njima.