dovla.net

Još za vrijeme rata upoznao sam jednog pisca iz Bosne koji je svratio u Varšavu i poslije par dana nastavio svojim putem. Kasno uveče došli su kod mene on i Čedo Kisić koji je tada živio sa svojom suprugom Marinom u skromnom hotelu „Sokrat” na periferiji grada i sa sinom Srdjanom koji je povremeno odlazio u druge zemlje i opet se vraćao u Varšavu. Rat je u domovini bjesnio, a ovdje u zavjetrini je poremetio sve ljudske odnose i profesionalne obaveze zbog kojih su svi ovi ljudi i došli u ovu zemlju. Svi smo se nekako čupali iz neimaštine i svakodnevnih problema, zatečeni u ovom mrtvom rukavcu života. Vidjali smo se povremeno, da utolimo glad za pravim informacijama o zemlji i prijateljima koji su ostali sa one strane fronta otsječeni od ostalog svijeta, ili kod mene ili u „Sokratu”, koji je više ličio na prolazni han za izbjeglice, nego na stvarni hotel. Marina koja je radila kao profesor na Slavistici znala je da napravi sjajnu musaku sa hrskavim krompirom i ukusnim mesom čiji mi se ukus i danas mješa sa tom slikom melanholičnog prostora u kome smo sjedili i pričali.

Ljeti smo odlazili na „Zabjanec” gustu šumu prošaranu sunčanim proplancima pored mirnog zelenog jezera oko koga smo šetali, pričali uvijek iste priče sa pretjeranom i neosnovanom nadom da će se rat ubrzo završiti. To su potkrepljivali povremeni dolasci poznanika i prijatelja koji su se nekako provukli kroz uski tunel pod pistom Sarajevskog aerodroma, kao Ranko Dučić, moj i Ilijin školski drug koji nam je pričao kako se odvija život sa pet litara vode i kako se obavljaju sa tom količinom sve dnevne potrebe. Jezero je bila naša ispovjedaonica, koja je čuvala sve naše priče i branila ih od ostalih koji u to nisu vjerovali ili koji nisu htjeli da u to vjeruju.

Priče su uvijek bile kao Marinina musaka, red gorke stvarnosti, red slatkih uspomena iz vremena prije rata, kad su se mješali likovi, počev od Ive Borasa, Marininog rodjaka, pa preko ansambla Park kafane, sve do skladnog hora i orkestra raznih tipova iz Colegijuma artisticuma, iz Skenderije, sve sami atraktivni individualci koji su tadašnji grad činili gradom.

U dubokoj hladovini hrastove šume, za vrijeme vikenda, svijet je nalazio svoj dio prirode u kojem su se dimila ognjišta i po koji roštilj u čemu Poljaci i nemaju kakvu tradiciju i vještinu kao mi, pa smo zato, htjeli to mi ili ne, privlačili njihovu pažnju. Čak smo znali da u jesen napravimo show sa pečenjem ogromnih crvenih paprika, koje su bile dokaz da Poljska izlazi u svijet i da se u njenoj zapuštenoj agronomiji, pojavljuju stručnjaci iz cijelog svijeta koji im prenose svoja iskustva, jer zemlja je i onako bila plodna i samo im je nedostajalo iskustvo. Mi smo imali to iskustvo, a zemlja nam je sve više tonula u glib. Ta naša mala izbjeglička grupa je bila okićena i Ilijinom majkom, mojom prvom učiteljicom iz osnovne škole, koja je dobro podnosila sve promjene i razna tumbanja koje je rat nosio. Više smo ličili na neku grupu iz Čehovljevih romana, sa suncobranima, ligeštulima i stolovima na rasklapanje, zatečenu na nekoj „dači” u mirna predratna vremena, nego na neke izbjeglice hiljadama kilometara daleko od zemlje.

Kada je taj pisac, Karahasan, sa Čedom svratio u moj stan na Mokotowu u kome nas je živjelo sedmero i u kome sam ja improvizirao firmu koja nas je hranila, tada sam po prvi put osjetio, da se stvari mjenjaju i kao da je svima već dosta i da rat ulazi u završnu fazu, kao da se umorio od besmislenosti i beznadja. Karahasan je govorio mirno, bez mržnje i očaja, vjerujući da sve ima svoj kraj pa i ta naša besmislena situacija koja je odnijela tolike žrtve. Razgovor se nastavio i slijedećeg dana kad sam ih pozvao u Američki klub koji je tada bio jedino pravo mjesto gdje se moglo ručati, popričati u miru i izvan svih dnevnih peripetija koje su se provlačile kroz stvarnost i promjene koje su ubrzano mijenjale lik ove zemlje.

Za mene je mjerilo pisca i umnog čovjeka pretstavljao Ivo Andrić, koji je povremeno dolazio u Radićevu dva, u posjetu svom prijatelju, akademiku i piscu, Iliji Kecmanoviću, pa bi onako smiren, tih i razborit, zastao iznad table sa šahom na kome smo ja i Dujo /Dušan, sin čika Ilije/, igrali beskrajni turnir na jednoj ploči sa trenutnim dvocifrenim rezultatom, što je pobudjivalo čika Ivinu pažnju i izazivalo divljenje, da smo tako mladi a već tako zaneseni tom mudrom igrom i uvijek bi komentarisao sa par riječi naše pozicije, prije nego su on i čika Ilija, nestajali u biblioteci  gdje su dugo i tiho pričali svoje priče.

Čak sam jednom, mnogo kasnije, bio počašćen njegovom ponovnom pažnjom, kada se otvorio klub u Štrosmajerovoj pored katedrale, koji je projektovao prof. Zlatko Ugljen i kada smo se mi studenti arhitekture, našli licem u lice sa velikim piscem, koga je neko iznenada doveo na to elegantno mjesto prvog osmišljenog evropskog kluba. Tada sam ja svoju intimu pred velikim brojem svojih kolega podijelio sa velikim piscem, kad me je prepoznao i kad me je pitao da li je rezultat šahovskog megdana prešao trocifreni broj. Nastavio je sa par riječi o neobuzdanoj mladosti i o rijetkom daru, kad se u njoj zatekne i postojanost, a onda je to sve prekinuo sjetno, da je on „ikonoklast”, i bolje da ne kopa po toj svetoj prošlosti.

Ovo sam napisao poslije doručka spremajući se da nastavim o trećem piscu i pjesniku koji se iznenada pojavio u Varšavi i koga sam ovlaš upoznao na njegovom ekspozeu koga sam krstio kao „Poezija kao predjelo”, Hadžemom Hajdarevićem, koga sam namjerno ostavio izvan tog teksta jer sam želio da ga bolje upoznam i zato sam i njega i gospodju Danutu Ćirilić, sjajnu damu i prevodioca, jučer pokupio kao buket cvijeća iz Vilanovskog parka i dovezao ih posesivno, kao svoje skupocjene taoce, u moju kuću da uživam u učenim ljudima i skladnim dušama kojim ih je Bog podario.

Tako sam baš htio da nastavim i oblikujem ovu priču, ali mi se desilo to da nepažljivo otvorim blog i suočim se sa naslovom koji me je protresao kao i sam tekst čovjeka koji je to napisao, gospodina Bate Jeftića, slično kao kad mi je tako nešto napisala i jedna pjesnikinja sa lijepim plavim očima zanimljive i lijepe spoljašnosti koja živi u Torontu.

O njima do danas, ama baš ništa nisam znao, osim da ona zna da zavede i ubode čovjeka u Ahilovu petu njegove taštine na najbolniji i najslađi način, a o njemu, da je profesor književnosti što mi je bila velika čast pogotovo jer me nije ispljuvao kao mnogi na ovom blogu. Sada mi je jasno da se društvo povećalo i da ću sve pokušati da smjestm i ugostim, nadam se, pod ovaj naslov. Pa da krenem redom.

Uvijek mi je drago kad ljudi udju u moj posjed i primjete šta ja radim. Ali ovaj put je Hadžem Hajdarević stao čim je ušao i spontano rekao da ovo još nije vidio u svom životu, a Danuta se kao vjeverica izgubila medju slikama u društvu Mirjane pa smo se svi ponovo našli na terasi gdje su „žene pile vina u tem Somboru” a ja sam čestitog pjesnika jedva naveo na grijeh da proba bezalkoholno pivo ‘Red’s” koje je poplavilo Poljsku, a ja sa svojom firmom www.peding.eu popločao tu ogromnu fabriku švedskim „Hoganas” pločicama i kitovima, koje mi život znače i zaradio da premostim još jednu berićetnu godinu ovdje u svojevoljnom izgnanstvu.

„ E, mene ovdje ne treba više pozivati, ja ću uvijek i bez poziva sam doći” reče pjesnik, koji odmah na velika vrata udje u moju dušu, baš kao što sam i očekivao kad smo se prvi put sreli i kad mi je odjednom zaličio svojom mladošću i otvorenošću na Halilhodžića, stasitog fudbalera iz moje Jablanice, tačnije preko mosta iz sela Luga, i na Modiljanija, iz mogą Pariza i mog ateljea, koji je uvijek nosio takav ljepuškasti izraz lica i takve somotske sakoe.

Ja sam se često krio od svijeta koji mi je navraćao, govoreći da je moja žena naslikala sve te slike jer sam im podizao vrijednost i zbunjivao goste i uživao u njihovom nadmetanju da nju pohvale, tako da je slikar Popovski koji je dugo živio u Varšavi već počeo da joj predlaže da napravi izložbu u njegovom salonu.

Sada je Mirjana bez rezerve prekratila ove dileme i izrecitovala sve što sam ja želio da ostane „sfumato” i čak spomeula da i pišem što je ubrzalo razmjenu naših komunikacija, pa je priča kao izlivena iz čistog planinskog jezera, krenula niz brzace.

Dotaknusmo sve teme jer više ne bi ni ustezanja ni treme. Kome opanci, kome obojci. Danuta je uživala kad god sam je ja propitivao da li bi znala da prevede dijelove našeg razgovora, kad smo ušli u podvodni ribolov grada Sarajeva, gdje ribe-riječi imaju svoju dvosmislenost pa ih je teško raspoznati a kamo li ih uloviti.

Dok je naš pogled lutao preko mojih otrovno crvenih pelargonija /muškatli/… sa kojima se zimi družim i razgovaram na unutrašnjem dijelu parapeta svog ateljea, pa u proljeće nemam srca da ih bacim nego ih kao neke islužene heroje sa medaljama na prsima, samo prebacim na ovu terasu i uz njih ubacim nove tek stasale mlade vojnike remce, koje kupim na obližnjoj pijaci i uvedem u stroj i sve to zajedno bogato oživim,… mi smo tkali naše novo prijateljstvo ubacujući po koju poljsku riječ da istaknemo koliko ima miline i sličnosti u ovim jezicima. Tu se kao i uvijek umiješao duh moje babe Savete koji mi je ponudio njenu riječ „nožice” umjesto makaza, koju je ona upotrebljavala, a što se i danas u poljskom koristi i kaže „nožicke”.

Tada sam od Hadžema doznao, jer sam ga direktno i pitao, ko je ta osoba koja mi je podarila taj zavodljivi kompliment na blogu uporedjujući me sa Jitsom, tim nedostižnim bardom Irske književnosti. On mi je to sve lijepo pjesnički objasnio i uvjerio me da sam bio na dobrom tragu bar što se tiče duha i fizičkog izgleda.

Na šta je moja pametna žena imala i svoj komentar koji me je oduševio i ponovo, po hiljaditi put, zaveo ili preoteo i onemogućio da prhnem u drugo jato.

„Čudno da neko uporedi pisanje pjesnikinje sa heklanjem, i pored danajskih darova koje joj uz to velikodušno doda u vidu plavih lijepih očiju i zavodljive spoljašnosti i melanholije, koju je ponijela sa sobom preko okeana”..

”Ili koja ju je tamo dočekala” što ja dodadoh.

„A, možda jedno i drugo” složismo se svi..

„ Zar to nije ipak malo suviše hegemonistički i muški ?” reče Mirjana, koja je uvijek na strani žena.

„Ne” rekoh „to je samo pitanje rivalstva jer pjesnici su bespolni kao cvijeće. Bar što se tiče razmnožavanja i uvijek su im potrebni bumbari. A ništa nema bolje od rivalstva, ako je ono pjesničko i viteško”.

Dotakli smo se i Saramaga, pa sam Danutu optužio za klerikalstvo jer su Poljaci na koricama „Jevandjelja po Hristu” dodali „jeretički roman”, što je bilo infantilno i smiješno. Ali smo se složili da su oba romana Borislava Pekića nimalo lošija, ako ne i bolja; „Vrijeme čuda” od „Jevandjelja po Hristu”, a „Epidemija” od „Sljepila”, koji u suštini imaju istu pokretačku ideju.

Vrijeme je proletilo. Ostao je samo trag intelektualnog dima na Wilanovu, kao kad proleti mlazni avion na velikoj visini u plavetnilu mirnog ljetnjeg neba, pa ga lijeni vjetrovi dugo raznose, dok se odupire od preranog zaborava.

Naši putevi su se razišli. Bar privremeno, kako to zasada izgleda.