Pego: Humoreska o smrti
Pisao sam o starosti. A sad je na red došla i ova tema. Umiru nam prijatelji i drage osobe. Odlaze kao brodovi u igri brodova. A4-B5, i sudbina te pronadje ma koliko da si se sakrio i pokrio do ušiju i preko glave, i ma koliko si jogingovao i vodio ispravan zivot. Ma kakav KGB ,Mosad, Udba?!!. Ovo je mnogo, mnogo gore i mnogo, mnogo ubojitije.
Uvijek sam bio fasciniran koliko ravnodušnosti pokazuju životinje kad se nadju u situaciji da ih sudbina pritjera u ćošak, pa medju njima dodje do selekcije i dok lavovi proždiru starog hromog bivola, koji je tupo i bezvoljno stajao, dok ga nisu oborili na tlo, ostali mirno pasu kao da se ništa ne dogadja, a ogromna crvena sunčana lopta ravnodušno zalazi na horizontu završavajući još jedan dan.
A u našem, lokalnom miljeu, kokoška zna još da nezainteresovano kljucne po neki ostatak iznutrice mladih pjetlića, sa kojima je svjesno koketirala prije nego što su se našli u loncu sa ključalom vodom, lišeni svog zavodljivog perja i operskog glasa, koji je svako jutro budio komšiluk i bio na čast cijelom okrugu.
Ta prozivka koja liči na dobro organizovano isljedjivanje u logoru smrti koji nema vidljive ograde sa bodljikavom žicom, ujedno je i lutrija za one koji i dalje ostaju nesvjesni svoje klimave situacije u kojoj se nalaze.
Ali, dosta, rekao sam dosta i zaista tako i mislim. Imamo koliko imamo. To je, kao što mnoge religije kažu, već negdje zapisano. Pa zašto onda praviti od toga nepotrebnu farsu i uništavati ono malo lijepih dana koji stoje ispred nas.
Zar nije mnogo prijatnije živjeti svaki Bogom dati dan, uporedjujući svoju sreću sa sudbinama nesretnih kraljeva kojih više nema. To je ta prednost koju treba iskoristiti. Taj posljednji uzdah Mavra /O, Semane, kako si samo bio u pravu/, taj značajni tren života pod giljotinom /O, Fjodore, kako si to samo lijepo rekao /, taj bilionski, treptaj oka, koji nam kvasi njegovu površinu bez koje ne bismo mogli da gledamo, živimo, volimo, patimo, uzdišemo, veselimo se i nestajemo pijani od sreće sa ove pljesnive kore planete.
Jer, svi smo mi taj izabrani narod o kome se govori i koga kroz bezuspješne surove ratove već dugo, vjekovima tražimo. Mi smo ta izabrana armada, uspješnih spermatozoida koja se probila kroz obruč stalnog mraka i stalne smrti i pobjednički uletila u ovaj iznenadni i neočekivani život. Zato, radujmo se i slavimo ovu pobjedu.
Radujmo se, ako ništa, bar kao nepopravljivi bajaco, jedan od mojih omiljenih likova…
Pego sigurno zna onu staru arapsku priču…
Samarra & Bukhara
Živio, kaže priča, nekakav čovjek u Samarri, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on slugu jednoga dana u bazar, da mu, nešto kupi.
Ubrzo, vrati se sluga sav izbezumIjen , prestrašen…
„Daj mi, gospodaru, najbržega konja da bježim u Bukharu.
U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razgorači na mene oči …došla po mene”.
Gospodar bijaše milostiv i dade slugi konja da bježi iz grada.
Medjutim, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidio baš svoju smrt.
Požuri zato u bazar da provjeri, kad stvarno - po bazaru šeta smrt njegovog sluge. „Što mi uplaši slugu?” - upita je gospodar.
Smrt reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru u Samarri.
Otkud on tu, kad večeras s njim imam sastanak u Bukhari?”
„Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da će nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema čim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam: Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nužnost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.
Govorio sam: Smrt je propadanje tvari a ne duse.
Govorio sam: Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da ću osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta. Kad vidis da me poloze u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju? Tebi se čini smrt, a to je radjanje. Grob ti se čini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjas u zrno covjekovo?”
Mesa Selimovic
Bože, kako je to divno kad vas razumiju i kad zateknete ovakve komentare koji nastavljaju vaš započeti put skladnim mislima i odmjerenim i duhovitim riječima. Koliko ukusa, duha i šarma u oba komentara. Posebno me raduje što smo se svi našli u društvu nedostižnog Meše Selimovića koji je bolji od mnogih laureata Nobelove nagrade. Vi do kojih mi je stalo i koji osjećate prave stvari, svratite, ako to već niste, do Durrella na ovom blogu, koji je nezasluženo tako sam i malo posječen a napisao je samo za nas tako prekrasnu baladu o nama i našoj zemlji.
Pozdrav svima
Niko nikad više, kao on
Ljudi su me malo čudno gledali kad sam godinama govorio da mi se svidja Frenk Sinatra i Šaban Bajramovic ,jer obojica su vrhunski pjevači i umjetnici.
Uskoro to nikom neće biti čudno. Jer su obojica mrtvi i slavni. Ovaj drugi od nedavno i oreolom slave će da prestigne i nadvisi ovog prvog. Bar tako je to kod nas. Treba da umreš da se nekom svidiš.
A Šabana, naseg Djanga Rainharta sam volio k’o brata rodjenog i bio mi je blizak kao da je moj alter ego.
Prvo sam ga slušao i divio se njegovom ležernom pjevanju punom osjećanja i čistog zvuka koji nikad nije pogriješio ili kad je to učinio to nije bila greška nego samo još bolja interpretacija napisane muzike. Glas mu je bio malo promukao, pun prašine puteva bez kraja, čergi bez zaštite i neba koje ne zna za krovove. Sve što je pjevao to je i stvarao i nije imao svoj žanr, sve je pretvarao u svoju pjesmu makar to bili i latino američki songovi koje je rame uz rame išlo sa Net King Colom i njemu sličnim. Baršunasti bariton koji je izvirao iż dubina bila je nota srcem napisana i dušom otpjevana.
A tek kada se pojavio medju ispranim, ispeglanim likovima na televiziji koja je tada još mlada i neikusna, po malo treptala budeći se, kao još pospana Pepeljuga umorna od bjega sa bala, tada je razvukao svoja usta preko čitavog ekrana i bljesnuo je taj njegov zlatni zub ,na njegovom čarobnom, izboranom, masnom, ciganskom ,neodoljivom licu i povez’o svoju muziku sa svojom slikom i definitivno me zaveo za cijeli život.
Ostali dio priče pripada svima, ali ovo je samo moj.