Pego: Pogled koji pripada drugima

Prvi put kada mi se to dogodilo, bio sam na prašnjavom putu visoko iznad mora, negdje izmedju Sućuraja i Starigrada, kada sam u svom žutom renou vozio svoju majku i svoju malecku kćerku Tamaru, opkoljen zelenilom koje izbija iz kamena, vručinom koja stvara izmaglicu ,mirisima koji prodiru u srce i morem koje nema poredjenja. Tada sam se zaustavio i rekao: Sad gledam za svoju Jasnu Deletis, koje više nema. I osjećao sam je kako mi se kroz grlo penje kao na parapet prozora pritiskajući me i zalijevajući me iznenadnom kišom. Otkud kiša po takvom lijepom danu??! Mora da su to ipak bile suze, koje će kod vas izazvati samo nevjericu. I onda je pogledala kroz prozor mojih očiju ta meni  uvijek draga, moja školska drugarica, koja je prva iznenada otišla i napustila nas za vjeke vjekova. Razgovarali smo bez riječi i sa nostalgičnim pogledom na Hvar koji je pripadao njoj i koji mi je ona otkrila, jer ga je neizmjerno voljela i znala da ću ga i ja zavoljeti jer smo se i mi medjusobno voljeli i poštovali.

Od tada često stanem. I svoje oči poklonim svojim prijateljima kojih više nema. Kroz njih gleda i moja Vlasta Horvat i ja gledam nju, kako mi savjesno, kao majka, čita istoriju i geografiju, dok ja nezainteresovano ležim na njenom kauču i odvlačim joj pogled sa knjiga na behar koji uokviruje Džidžikovac i Trebević u daljini. Već tada sam znao da cijenim prave stvari, jer me škola interesovala samo u granicama pristojnosti, a ne kao fitnis centar mozga. Vlastu je umjesto mene uhvatila panika da ću da izgubim godinu, a nije ni znala koji je to stvarni dobitak bio. Ta visoka, pomalo otkačena, vesela pjegava, ljepuškasta, pametna  i beskrajno draga osoba, često gleda kroz moje oči, čak i onda kada se ja borim za malo poštovanja prema Džavidu, njenom mužu i njenoj kćerki koju nikad nisam upoznao, ali koju sam slušao preko telefona i pokušavao da naslutim njen izgled prema genetici njenih roditelja.

Stanem pored svjetskih centara mode u Parizu, Londonu i gledam ta čuda koja služe za oblačenje i tada me zasvrbe oči, ali bez suza, jer kroz njih gleda moj najelegantniji posmatrač, moj Bobo Sekerez, muškarac, i nije red da dopustim sebi taj luksuz da plačem. Moj dragi, nikad neprežaljeni prijatelj čiji je izgled bio i odraz njegove duše, čist, uman, načitan, duhovit i elegantan u svemu. Ako ovi blagi tonovi dolete i  do Australije, neka samo malo pomiluju kosu osobe koja ga je voljela isto kao i ja.

Kada sam panično pokušavao da uspostavim vezu sa Sarajevom preko Zagreba i da vidim šta je sa onim koje sam volio i koji su patili za sve nas, tada  je u Zagrebu vezu uspostavljala mlada operaterka, kćerka moga Maje Verone, mog školskog druga koga sam medju posljednjim sreo u Sarajevu prije nego što je rat počeo, pa smo se muvali oko bolnica svako iz svojih razloga, ali smo se i vidjali često kao da smo znali da će ubrzo tome doći kraj. Često se i on popne do parapeta mojih očiju pa zajedno gledamo „pingić” na televiziji, koji je on sa svojim Rizom, Omerom i Vladom igrao danonocno u dvorištu, na Marijin dvoru, koje su oni pretvorili u svjetsku sportsku arenu. Čak čujem i njegovu sestru Eriku, koje više nema, kako njih i nas posmatrače zove sa trećeg sprata na „drink”.

Mnogo dragih osoba stoje u meni kao u nekom dugačkom redu i čekaju da zavire u ovu našu stvarnost kroz moje oči. Mogao bih dugo i bolno da pišem o njima. Nekad to i činim, a nekad to i krijem, duboko u svojoj duši, jer nemam pravo da povrijedim druge koji su ih mnogo više voljeli ili su bar bili duže u stvarnosti pored njih, nego ja koji sam lutao svijetom i krio ih u svojoj duši. Što i sada to tako činim, jer mi to niko ne može zabraniti i oteti.

I tako, ako me nekada vidite zamišljenog i zagledanog u daljinu, ne budite me, jer ne spavam, samo sam svoje oči posudio onima koje sam neizmjerno volio, a oni su mi za uzvrat dali ono što vam sada prenosim mojom pričom i mojim slikama.