Pego: Rain in Spain

Rain drops keep falling on my head…

Ravnomjerno okrećem pedale i pjevušim ovu melodiju i sjećam se Buch Kasida i Kida, alijas Pol Njumena i Robert Redforda te dvije božanstvene alamunje i njihove romantične vožnje biciklom sa Ali Mac Grow kroz žitna polja Nebraske, dok film prati ova nostalgična muzika iz prošlosti.

Pored mene promiču Maneova polja sa makovima i po koji Van Gogov suncokret, a po obodu se naziru bogate krošnje razgranatog Sezanovog drveća. Staza puna Englbert Hamperdikovih biciklista “de Vesaj -a”, odnosno iz Wilanova, koji jezde kao nekad Tatari i Huni ovim krajevima, na konjima prema Powschinu, kultnom izletištu na koje se subotom i nedeljom izlije sav ljudski talog i životinjska patoka sa opuštenim jezikom, iskolačenim očima, kratkog daha ,a sve su to razne vrste pasa domaćih ljubimaca,  iz Varšave i okoline koje biciklisti, dok okreću pedala,  drže “na kratkoj uzici” pored sebe i natjeruju ih na kas bez duše, ili sa dušom u nosu.

Tu ima raznih biciklista, ljudi, žena, starih, mladih, razgolićenih u šorcevima, dubokim dekolteima, pantalonama, rasječenim suknjama, golih do pasa, ali ne i od pasa, muskarčina, žena Amazonki, polužena, polumuškaraca, male i velike i sitne djece, beba u nosiljkama, u prikolicama, na plećnicima, obješenim o ramena i sva ta šarolika gomila se nalazi u pokretu na toj asfaltnoj  traci i u trci za zdravljem, za životom a okrenuta protiv infarkta, raka, artroze, anemije i slično.

Svi vi, nadam se, znate za Armstronga, američkog sportistu koji je biciklom pobjegao od raka i smrti i koji je u toj trci sa smrću pretekao i samog sebe i postao višegodišnji pobjednik Tour de France-a. Bio je i ostao nedostižan, koji je sve svoje protivnike uključujući i rak držao na distanci koja mu je omogućila da posljednju etapu trke oko Francuske koja se završavala u Parizu vozi sa tacnom na kojoj je bio pobjednički, rashladjeni šampanjac. Potpuno je sludio sve svoje protivnike pa su ga oni u svojoj nemoći i svom porazu optužili da je možda sam šampanjac bio neka vrsta dopinga, pa umalo da prosječnost trijumfuje nad ovim uzvišenim sportistom i nevjerovatnim čovjekom .

Okrećem i dalje ravnomjerno pedale i nećete mi vjerovati, razmišljam i o Kristoferu Kolumbu. Zašto baš o njemu???.Zato što on nikad nije plovio uz vjetar nego je uvijek dobro prostudirao svoju maršrutu i iskoristio ružu vjetrova i prilagodio svoje napore da otkrije svijet ploveći uvijek niz vjetar . A ja? Ja se kao uvijek lomatam i vozim uz vjetar što iziskuje veći napor a daje manji učinak. Tako mi je sve u životu, a tako uvijek i piššš..em, uz vjetar na blogu, onda me dohvate zlonamjerni pa me provociraju, podučavaju, i opet , uče i ispravljaju.

 

Čak me uče i latinski koji, da ne zaboravim da kažem, što i nije bez važnosti, da je moj otac Latinski zajedno sa Starogrčkim bolje poznavao, nego bilo ko koga sam ja sreo u životu i to sve bez interneta, na kome treba samo kljucnuti a zrno samo izleti i upadne u usta, i koji bi ja trebao po logici stvari da znam bar enciklopedijski ako ništa više, ako mi se ne uzme u obzir osam godina Klasične gimnazije.

Ne znam samo da li je „njegov” otac isto tako poznavao ova dva jezika, ali ne mari ni moj otac nije mnogo znao o filmu. Ali zato ja nikog ni ne učim o filmu ni o filmskim padežima. Toliko o mom ocu koji je povremeno znao da kaže „Ubi patria ibi bene” pa da to nekad i obrne „Ubi bene ibi patria” što bi nama svima, a pogotovo nostalgičnim blogovcima, pomoglo da se po kad kad, malo opuste. E baš tako je govorio moj otac Dušan, razmišljam ja dok okrećem pedale i vozim na jug.

Pored mene voze sve sami Kowalski, Kaczarowski, Kwasnjewski, Lewandowski i drugi, okreću pedale i oni. Voze u paru. Sami. Drže se za ruke sa svojim lijepim, ružnim, veselim i tužnim ženama, dečkima, ljubavima i prijateljima i svi smo  kao jedna pokretna rijeka koja teče u oba pravca. Rijeka duga i vijugava, kao i melodija koju pjeva Merlin Monro u filmu „Rijeka bez povratka”.

Iznad nas se pojavi po koji paraglajder i preplaši golubove, vrane i po kojeg galeba, koji zaluta uz Vislu sa mora. A malo dalje uz široki put pored fensi kuća, promiču dobro dizajnirani automobili nekog novog Farine koji ih je osmislio i projektovao da zadive svijet svojim elegantnim linijama i otrovnim bojama. Uz stazu izroni po koji bar pod šatorima u kome se toče raznovrsna piva sa trešnjama, višnjama, jabukama, džumbirom i ne znam čim, a na ogromnim šatorskim stjenama od platna stoje reklame bezbrojnih fabrika piva Tisske, Carlsberg, Warka, Ziwjec… i naravno u svakom šatoru po k’o kuća veliki Tv ekran na kome će, kad zahladi, večeras igrati razni timovi ali ne i Hrvati ,ili Italijani koji su se  dostojno u ime sviju nas već oprostili i pakuju kofere da kraj pogledaju u svojim kućama i razmisle kako je slava daleko čak i kad je držiš u rukama pa i tada  može da ti ispadne kroz prste. Žao mi je Hrvata, a drago mi je za Talijane, jer sam već postajao ljubomoran na Tonija, lijepog Rok Hadsona koga je moja žena već suviše mnogo spominjala i hvalila.

Rain drops keep falling on my head….još ne pada ali se nevrijeme sprema, ja ubrzavam ali ne  iz straha od kiše koja dolazi i koja mi je za petama, jer lijepo je i pokisnuti  kad znaš da si živ i da te neko čeka kod kuće.

Kisa počinje a ja i dalje pjevušim ovu melodiju i ravnomjerno okrećem pedale.

Tako ja vozim i pišem u svojoj glavi male, nevažne, ali ipak moje priče i pričice i jedva čekam da stignem kući i da ih kao mlado vino, napišem i pretočim u bure, pa neka sedam godina, kao što neki kažu, odleže, da bi bile mudre i pametne, a ja na to sam sebi kažem i odgovaram :

”Stavite to mačku o rep. Ko li živ, ko li mrtav, za sedam godina.”